UnutraJeŽivotinja

21 Stu

Nedavno je netko od književnih vlogera na Youtubeu izjavio da mu je dosta muških pisaca bijelaca i njihovih egzistencijalističkih tegoba. Nakon dugogodišnje i sustavne indoktrinacije djelima autora koji odgovaraju opisu, zasićenje čitatelja uopće ne čudi. U školi i izvan nje stalno smo dužni čitati jedno te isto. Svi ti velikani i njihova pametovanja, kome ne bi bilo zlo? Ne iznenađuje, dakle, što se čitatelji na internetu okreću alternativi i nabrajaju imena za koja nikad nismo čuli: Joan Didion, Jamesa Baldwina, Elizabeth Hand, Hiromi Goto. Naravno, vlogeri većinom zaboravljaju kao problem istaknuti, s obzirom da su izvorni govornici jezika, diktaturu anglofone književnosti. Tek kad spomenemo i agresivno reklamiranje engleskih naslova, možemo zaokružiti problem koji tišti čitatelje i marginalizirane autore s ove strane Atlantika. Mada, i kad nisu na engleskom, knjige imaju zadivljujuću sposobnost samokanoniziranja ako ih je napisao muškarac, bio on bijel ili ne.

Predočimo si na trenutak homogeni književni kanon sastavljen većinski od muških glasova koji zaglušuju sve druge. Tko je u stanju razbiti tu hegemoniju? Voljela bih da je čitateljsko zasićenje dovoljno, ali nije jer ono traje već decenijama. Feministkinje, antikolonijalisti, ugnjetavane seksualne i ostale manjine svojim čitanjem i pisanjem vrše pritisak na kanon, ali on svejedno opstaje. U trenutku dok ovo pišem autorice u Hrvatskoj i svijetu dovršavaju svoje knjige, vjerojatno bez ikakvih iluzija da će one imati šireg odjeka ili da će bitno promijeniti književnost u njezinoj cjelini. Književnica, bez obzira na broj napisanih i objavljenih naslova, prije svega ostaje čitateljica, netko tko treba vrijednost i prednost dati tuđem sadržaju, iako proizvodi vlastiti. To je, bez ikakvog pretjerivanja, književna realnost. Ne samo moja.

Povijest, nažalost, pokazuje da se promjene u književnom kanonu ne događaju dovoljno brzo kad na njega djelujemo samo izvana. Bez pomoći muškaraca koje taj kanon privilegira, slabo da ga možemo ozbiljnije izmijeniti, poderati. Potrebno nam je, dakle, nasilje koje dolazi iznutra, nasilje koje nad tim mjestom privilegije vrše sami muškarci. Dobrodošle su zbog toga knjige poput UnutraJeŽivotnja (Multimedijalni institut, 2014) čiji autor László Krasznahorkai, iako bijeli muškarac – kanon svojim tekstom silovito dere.

Krasznahorkaia najčešće uspoređuju s Thomasom Bernhardom zbog njegove rečenice koja riječi beskrajno nadovezuje jedne na druge, ali UnutraJeŽivotinja, zapravo, puno više podsjeća na pisanje Elfriede Jelinek koje nasilje kalemi na nasilje. Istina je, doduše, da je mađarski pisac muškarac koji čita druge muškarce i navodi ih kao svoje književne uzore, ali pozicija koju on zauzima među njima može ga svejedno antagonizirati u jednakoj mjeri u kojoj antagonizira Jelinek, ženu pritiješnjenu muškarcima, čemu UnutraJeŽivotinja, između ostalog, i svjedoči. Gotovo da možemo govoriti o univerzalnoj nelagodi koju ljudi osjećaju kad su okruženi hegemonijalnom muškošću. Upravo ta nelagoda izbija kako u ovoj knjizi, tako i u nekanonskoj književnosti općenito.

Riječi kojima UnutraJeŽivotinja počinje: „Želi se probiti van, i pokušava rastvoriti zidove“, sjetile su me na osobnu nelagodu iz 1997. ili 1998. kad sam s kolegama iz stolnoteniskog kluba „Kreka“ išla na fizičke pripreme u Harkanj (Harkány). Spavali smo u malim grupama po bungalovima smještenim uz nekakvu stazu (ako se dobro sjećam). U pola noći s plafona su na nas počele padati gomile, ali doslovno gomile žohara. Insekti su izbijali iz zidova, spadali s lustera. Krasznahorkai kao da je ovom knjigom iznio prijetnju žohara koja je tom incidentu prethodila, kao da je žoharima dao glas. No njegova Životinja može biti bilo što.

Životinjinu prijetnju: „tu sam unutra, i protežem se prema van, unutra sam, i sve se više napinjem, i uvijek prema naprijed, i uvijek prema van, i u jednom ću se trenu probiti, i tada će doći kraj lijepim mislima, doći će kraj lijepom pogledu, i doći će kraj lijepoj odjeći, i lijepom kaputu i načinu na koji tako lijepo držiš glavu …“ svaki čitatelj ima tumačiti po vlastitom nahođenju. Kod mene je ona 1997. bila najezda žohara, koju godinu kasnije seksizam i nepotizam zbog kojih sam sport napustila, onda sam to bila ja sama, i sad – toliko godina kasnije – Životinja i njezino obećanje nasilja trebaju promijeniti književni kanon.

Čak i bez čitateljskog uplitanja UnutraJeŽivotinja nije jednoznačna. O nasilju koje ona najavljuje prvo slušamo iz trećeg, zatim iz prvog lica (da prijetnja bude neposrednija, da opasnost zvuči uvjerljivije), pa opet trećeg, i sve tako – u nedogled. Iz jedne Životinje iznenada dobivamo blizance, odnosno tri Životinje koje čitamo u prvom licu, svejedno jednine ili množine. Nismo sigurni tko nam se uopće obraća, tko nam točno prijeti. Životinja je čas u čitatelju, čas je iznad njega, iznad svih ljudi, bezgranična, čas vrlo ograničena, ali uvijek jednako agresivna. Prvo, na primjer, tvrdi da ne jede, da ne jebe, ali onda hoće umrijeti od gladi i traži svoju „zdjeličicu“.

UnutraJeŽivotinja ustvari u vrlo suženom tekstualnom prostoru daje beskrajne varijacije same sebe – iznosi se u raznim verzijama a da zapravo nijednu ne može izvesti do kraja. Ono što nas kao čitatelje „čuva“ od tekstom najavljenog uništenja, od apokalipse, linija je razgraničenja između beletristike i realnosti. Prijetnja nasiljem ne može se realizirati jer Životinja ne može nadići tekst – ne može iz njega izaći van. Pročitano nam ne može doslovno „otrgnuti uho“ ili rastrgati „njušku“, ali nasilje koje Životinja obećava svejedno zvuči jezivo i moguće. Upravo je tematiziranje te razlike, odnosno mogućnosti da se nasilje u svakom trenutku i u različitom obliku desi izvan književnosti, ono što Krasznahorkaiev tekst čini posebno vrijednim.

Ne treba zaboraviti da je i stalna izmjena perspektive, kao i fluidnost samog teksta i njegove forme također vrsta nasilja. No ono u ovom slučaju nije upućeno protiv čitatelja, već je upereno protiv književnog kanona koji nasilje voli, ali samo kad je jasno naznačeno nad kakvim se jadnicima ono vrši. Knjiga također postavlja važno pitanje ostaje li prijetnja nasiljem ista kad se mijenja glas onoga koji je upućuje? Puno je toga, zapravo, Krasznohorkai uspio provući kroz svoj neobiman tekst, kroz svoju pjesmu-pripovijest i njezinih, uvjetno rečeno, XIV pjevanja. Kažem uvjetno, ali UnutraJeŽivotinja ima bitne odlike pjesničkog teksta koje odličan prijelom i dizajn hrvatskog izdanja samo dodatno ističe.

Zadnjih sam tjedana, pomalo iznenađujuće, pročitala dosta knjiga. Od svih koje su mi dopale šaka bez razmišljanja bih ovu izdvojila kao najbolju i to bez obzira što me ponovno zasula davno zaboravljenim mađarskim žoharima.

Ako bih sutra kraljica bila

4 Stu

Prethodno sam bila obećala, pa hajde da to obećanje napokon i ispunim: donosim vam svoj izbor i prijevod pjesama Emily Dickinson besplatno u PDF-u. Kako sam u njegovom uvodu napisala, namjera ovog izbora bila je da otme pjesnikinju od spomenarskih prijevoda na b/h/s jezike. Marko Vešović je Dickinson čitao na ruskom i prepjevao je s engleskog koji nije znao, a zadnji hrvatski prijevod/promašaj ne smijem ni da spomenem. Bolje da padne u zaborav. Nepravda je pjesnikinju tog kalibra predstavljati čitateljicama uprošćenim jezikom i nategnutim rimama ili, još gore, italicom kao da je doslovno čitamo iz nečijeg dnevnika ili školske bilježnice.

Jučer sam baš čitala gospođu de La Fayette i njezino remek-djelo Princezu de Klev (Nolit, 1966). Velika je razlika kad imate knjigu kakvu je Nolit izdao – minimalistički opremljenu, jednobojnih korica i ne suviše stiliziranog fonta, i kad imate knjige koje od prvog povijesnog romana nastoje napraviti ljubić. Žanrovski, La Princesse de Clèves (1678) povijesni je roman koji jasno pokazuje spregu politike i ljubavi na francuskom dvoru kralja Henrika II. Knjiga objašnjava da u tadašnjim kraljevskim krugovima nije bilo ljubavi bez političkog interesa i intrige. Privatne se romanse odvijaju paralelno s ugovorenim brakovima, ali ni one nisu bezazlene i bez političkih posljedica i utjecaja. Rijetko koja knjiga na tako upečatljiv način pokazuje da je privatno istovremeno javno i da su domene koje su kroz povijest bile rezervirane za žene – romansa, obitelj – jednako politički važne kao što su to javno političko djelovanje, potpisivanje mirovnih ugovora i ratovi.

Kad kičastim dizajnom i lošim prijevodom pokušavate depolizirati povijesni roman i svesti ga isključivo na ljubavnu tematiku i to je političko djelovanje. Ako, dakle, gospođu de La Fayette i Emily Dickinson prevedemo i vizualno opremimo kao ljubić napisan za Gloriju, pokušavamo time autorice zadržati tamo gdje mislimo da sve žene spadaju – izvan politike i povijesti. Nije slučajno bivši francuski predsjednik Sarkozy Princezu de Klev proglašavao irelevantnom i suvišnom. Žene koje pišu o povijesti, za povijest – redovito muče muškarce koji ih iz nje žele izbrisati.

Emily Dickinson se nalazi u antologijama, u književnoj povijesti, u školskim udžbenicima. Ali ne u našim. Kod nas se još uvijek Walt Whitman izučava kao važno ime, a Emily je prepuštena vanškolskoj naobrazbi i osobnom entuzijazmu čitatelja. Nije teško razumjeti zašto je tome tako – kad nešto štampate kao trećerazredno štivo, tako ga ljudi i čitaju. Iskreno se nadam, držim fige, da će ovaj prijevod predstaviti Dickinson kao suvremenu autoricu čija je poezija aktualna jednako kao i sve što se danas piše. Možemo slobodno reći da je svojim pjesničkim eksperimentom puno bliža suvremenim čitateljima nego je bila svojim suvremenicima koji nisu pokazali previše sluha za njezino stvaralaštvo. Dickinson nikad nije pripadala književnom establišmentu, ali to nije bilo njezinom greškom: pjesnikinja je znala u svakom trenutku koliko vrijedi to što piše. Greška je društva, bila i ostala, što se ne zna nositi sa ženama koje taj estblišment nadilaze svojim djelom.

No da ne otežem više, klikom na donju sliku možete skinuti pjesme koje sam prevela. Uživajte i javljajte dojmove! p.s. Hvala Sanji Lepur koja je knjigu vizualno uredila, da vam je ne šaljem okolo u Wordu.

Humptyju Dumptyju se ne da

14 Lis

Ebola je trenutno u Španiji ono što su kod nas u svibnju bile poplave – ozbiljan problem kojem se ne nazire kraj. Zaražena virusom ebole, medicinska sestra Teresa Ramos zadnjih se dana bori za svoj život u madridskoj bolnici Carlos III, a stotinjak je osoba s kojima je u međuvremenu bila u direktnom kontaktu pod prismotrom. Suprug joj je u izolaciji, a obiteljskog su im psa vlasti uspavale, iako nije pokazivao nikakve znakove zaraze.

Stvar koja povezuje poplave koje su proljetos zahvatile dio Srbije, Bosne i Hrvatske i aktualno izbijanje zaraze u Španiji, ono što je širenje ebole i katastrofalne poplave u prvom redu i omogućilo, jest politika u njihovoj pozadini – politika arogantne vlasti u potpunosti desenzibilizirane za probleme vlastitog glasačkog tijela. Posljedice koje spomenuta politika ima po ljude, njihovu imovinu i živote, konkretan su rezultat nastojanja vlasti, kako španjolskih, tako i ovih „naših“, da privatni interesi uvijek budu (i ostanu) u prednosti u odnosu na javne. I to zato što ti privatni interesi direktno pogoduju ljudima na vlasti, ljudima koji su izabrani da zastupaju druge, a koji zapravo zastupaju sebe i krupni kapital s kojim svojim političkim djelovanjem postaju jedno.

Da bismo našli dokaze bahatosti političara, ne moramo kopati duboko. Krenimo od incidenta koji je ovaj moj tekst započeo. Španjolska je vlada dvojicu svojih svećenika, misionara koji su širili kršćanstvo po zapadnom dijelu Afrike, nakon što su se razboljeli, vratila na liječenje u Madrid, gdje su obojica umrla. Teresa Ramos je, zajedno s kolegicama, posve nepripremljena, imala zadatak očistiti sobu nakon što su iznijeli leš jednog od svećenika. Ramos je, navodno, rukavicom dotakla lice dok je skidala zaštitno odijelo i tako se zarazila. Odmah potom kreće difamacija medicinske sestre jer, kao i svaka druga nesposobna vlast, i ova španjolska mora nekoga okriviti za vlastite propuste.

Sjetimo se samo kako su zbog šteta nastalih klizištima bh vlasti okrivljivale ljude jer su kuće gradili nepropisno ili premijera Zorana Milanovića koji je radio to isto, ali s druge strane Save. Ili srpske vlasti koje su za zakašnjelu evakuaciju Obrenovca okrivile Obrenovčane, kao da je ljudima bilo u interesu izgubiti život i svu imovinu. Ex-yu javnost je tad, kao što je i španjolska sad – bila ujedinjena. Odmah je bilo jasno da su posljedice poplava mogle biti izbjegnute da se blagovremeno reagiralo, da su službe civilne zaštite bile osposobljene i naučene reagirati, da je bilo dovoljno novca u državnom proračunu za njihovu obuku i potrebnu opremu. I to novca koji je trebao biti tamo, ali ga, nekim čudom, vlasti nikako nisu mogle naći. Koliko je samo madraca Milorad Dodik morao pregledati zajedno s Aleksandrom Vučićem, koliko su samo jastuka Izetbegović, Radončić, Lagumdžija i Čović morali protresti da javnost vidi makar siću! Javni je novac nestao u privatnim džepovima, a posljedicu toga osjetila je upravo javnost koja je novac za civilnu zaštitu redovito izdvajala od svojih mizernih plaća.

Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Potop biblijskih razmjera. Nažalost, ljudi najčešće reagiraju kad je već kasno jer se ne obaziru na kriminalne radnje čije posljedice nisu odmah „vidljive“ i jasne. Kao, na primjer, na uništavanje javnog školstva i javnog zdravstva. Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Epidemija ebole. Politika štednje koju su Španjolskoj nametnule strane (uglavnom njemačke) banke – uništile su javno zdravstvo. Strani je kapital stavljen iznad zdravlja građana jer, kao desničarska stranka, PP (Partido Popular) bankarski profit cijeni više od zajedničkog dobra, i to krijući se iza domoljubnih parola. Baš kao i Hrvatska demokratska zajednica.

No da se razumijemo, ni socijalisti nisu ništa bolji. Zapatero je, pritisnut recesijom, utabao put svom nasljedniku Rajoyu politikom koja je bila daleko od socijalističke. Isto kao što vlada Zorana Milanovića radi na tome da otvori put Karamarku koji će samo završiti ono što je SDP započeo – potpunu propast javnih institucija i sekularne države. Bitne razlike između toga kako se strani kapital i domaća radna snaga tretiraju kad su na vlasti lijevi ili desni – više jednostavno nema jer su obje opcije u službi novca, a ne ljudi koji ih svake četiri godine biraju.

Tome najbolje svjedoči činjenica da Hrvatska nije spremna za pandemiju ebole jer nema bolničkih uvjeta za potpunu izolaciju pacijenata koja je prijeko potrebna. Hrvatska nije spremna kao što to nije bila ni Španjolska: bez ulaganja u javno zdravstvo, zdravlja ne može biti. Ukoliko je javnost prepuštena na milost i nemilost privatnim institucijama koje također, kao i vlast, služe kapitalu, a ne javnom dobru – što drugo javnosti preostaje nego da se povije u kutu i umre? Doista, što će biti s ljudima koji si ne mogu priuštiti privatiziranu zdravstvenu uslugu? Činjenica da medicinsko osoblje javnih bolnica ne može reagirati na pandemiju jer je financijski onesposobljeno da djeluje, ne ostavlja previše prostora za optimizam. Španjolski stručnjak za mikrobiologiju Fernando Rodríguez Artalejo tek sad najavljuje tečajeve za medicinare, policajce i vatrogasce. Tek sad, nakon što su, potpuno nespremni, dovezli dva teško bolesna svećenika iako je osoblje bolnice Carlos III upozoravalo da nema uvjeta za njihovo liječenje. Paradoksalno, bolnica je prethodno bila opremljena za najekstremnije slučajeve, ali se zbog proračunskih rezova puno toga morala odreći, uključujući i izolacione sobe koja bi joj sad dobro došla.

Liječnik Javier Rodríguez, savjetnik za još-malo-pa-privatni madridski Dom zdravlja, narugao se smrtno bolesnoj Romero, rekavši kako za oblačenje zaštitnog odijela ne treba diploma i nazvao je lažljivicom, ali dvojicu svećenika koji su ugrozili medicinsko osoblje nije ni spomenuo. Nevjerojatno je da liječnik smrtno bolesnu osobu bez imalo suosjećanja može vrijeđati na takav način. S obzirom da PP radi na tome da zdravstvo u potpunosti privatizira, cinične optužbe na račun Terese Romero zvuče još gore. Ne samo da vlast ne priznaje krivicu, a odgovorne osobe ne daju ostavke, već ženu koju su zbog vlastite nekompetencije izložili životnoj opasnosti, čiju su obitelj rasturili, čijeg su psa posve nepotrebno ubili – optužuju za propuste koje su sami napravili. Nije posao medicinske sestre tumačiti protokol, voditi računa o tome ima li bolnica dovoljno novaca i uvjete za rad. Nije posao medicinske sestre voditi državu i brinuti se za zdravlje svih njezinih građana. Ali kad imate potpuno nesposobnu vlast, posao medicinske sestre postaje sve osim onoga za što se školovala. Tako i kod nas: svi bismo trebali znati sve da potegnemo umjesto onih koji za vođenje države dobivaju masne pare.

Poplave su bile jezivo iskustvo koje će se ponoviti jer nema ulaganja u infrastrukturu, nema para za građevinske dozvole, nema para ni za što osim za bezobrazno visoke plaće političara koji ne rade svoj posao. Kad im nestane novaca, političari potegnu iz naših džepova, a kad ih imaju previše – onda ih stavljaju na tajne račune i čuvaju za dane kad će, kao što je bilo sa Sanaderom, morati bježati preko grane. Ne znam samo gdje planiraju ići jer zemlje, zahvaljujući njihovom predanom radu, počinju nalikovati kao jaje jajetu: sve su redom razbijene i teško da ih bilo tko može ponovno sastaviti.

Slika

Penis Denis u epizodi “Gospodari svega”

12 Ruj

penis denis i gospodari svega

Linkovi:

Premijerova puknuta cijev

Lady Gaga se uprasila za Jutarnji

Bang bang

4 Ruj

Muf odlično napreduje i većinu sam vremena tamo. Politike sam se zasitila, ali svejedno se uskoro vraćam na Melanholiju da prosipam žuč.

Panel o feminizmu i pornografiji

11 Tra

Iduća srijeda nastavlja razgovor o pornjavi. U Rijeci sam govorila o pornografskim vrijednostima, u Centru za ženske studije o pornografiji općenito, a na FFZG-u ću u uvodu reći – tko zna što! Anja Plazonja i Mario Kozina također imaju zanimljivih stvari za reći na tu temu. Svi ste dobrodošli!

Sjede Dubravka, Ruža i Ivana u Europarlamentu i računaju…

14 Ožu

…koliko jedan muškarac vrijedi žena.

Dubravka Šuica počne brojati prva.

Ruža Tomašić kaže – minimalno dvije.

Ivana Maletić poveća ulog, ali pritom pazi koja tri prsta diže.

Vrlo brzo osjeti naopisivo gađenje prema vlastita tri prsta jer su ženska, pa doda i kažiprst.

Pet! Neće se nitko s Dubravkom Šuicom zajebavat. Zna ona koliko manje vrijedi.

U stvari, kaže Maletić, dajem obje ruke i svih deset prstiju za jednu kitu!

Triestdvije, procijedi Ruža kroz zube jer joj je ponestalo prstiju za brojanje. Dubravka i Ivana se slože da je to razuman broj, rukuju se i glasaju protiv ravnopravnosti spolova.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 56 drugih sljedbenika