Nasmijani službenici, opasni službenici: strah od autoriteta

23 Sep

Tekst je izvorno bio objavljen prije pet godina u časopisu Severni bunker, u broju posvećenom strahu. Čini mi se da bi mogao biti zanimljiv jer se moj strah od službenika zadnjih dana ponovno potvrđuje, tuđim iskustvom doduše.

Fufufu je japanska onomatopeja za podli smijeh. Obično se koristi u mangama, ali kada ga prevedemo na naš onda je to smijeh kojim se najuspjelije mogu smijati carinici, vladini službenici, političari – ljudi kojima takav smijeh najbolje pristaje. Zašto sam spomenula to fufufu naših vođa i njihovih sluga? Zato što se šaljiv prizvuk koji on ima u japanskim mangama posve gubi kada ga smjestimo u naš kontekst. Kod nas se s fufufu smije samo od srca. Nikad iz šale.

Dok sam bila u Rumuniji posjetila sam, između ostalog, i rodno selo Emila Ciorana, poznatog rumunjsko-francuskog pisca. Slikala sam se s prijateljima ispred njegove rodne kuće, pored njegove glinene i pomalo neugledne biste. Dok sam tako stajala, imala sam osjećaj da bi najprimjerenije bilo u sebi izgovarati njegove Silogizme gorčine jer bili smo na mjestu koje je trebalo slaviti Cioranov lik i djelo, a umjesto toga dobili smo jedno veliko, glasno fufufu. Bista u boji gline? U ulici koja ne nosi njegovo, već ime njegovog oca, lokalnog prote? U kulturnoj politici Rumunije očito nije bilo mjesta za lijepe riječi, intelektualni skepticizam – samo za jedno podmuklo fufufu koje se može tako često čuti na prostoru Balkana. Krenuli smo iz Zagreba, stigli u Rašinari, išli kroz istočnu Srbiju i svugdje se osjećali isto – kao kod kuće.

U jednom od svojih dnevničkih zapisa, Cioran kaže: Rođen sam u narodu robova; u tome treba tražiti izvor nevjerovatnog straha što ga osjećam pred autoritetom, svakim autoritetom, kakav god bio. Čim vidim čovjeka u uniformi ili iza šaltera, to jest nekog službenika DRŽAVE, postajem bespomoćan. Vratila sam se toj bilješci jer je, kao i 1963. kada ju je Cioran napisao, danas ona itekako aktualna. Je li se šta promijenilo? Jest, političko uređenje na prostoru bivše Jugoslavije i Rumunije. Jedna se zemlja raspala, druga se integrirala u EU. Ali, fufufu je ostao!

Na rumunjskoj smo granici imali susret s korumpiranim carinikom koji si je strpao deset eura u džep. Maltretirao nas je s osmijehom. Rekao je: dobro, pustiću vas iako niste platili vinjetu na ulasku samo zato što je vaš Hajduk izgubio od našeg Dinama. Prethodno je tražio 300 eura. Na ulasku u Rumuniju, na toj istoj granici, sedam dana ranije, uvrijeđeno smo konstatirali kako nije fer da su Rumunji ušli u EU, a granični im je prijelaz u tako derutnom stanju. Pa Hrvatska i Srbija su sto puta bolje! Znali smo da nisu – fufufu zvuči isto kod svih carinika i pograničnih policajaca. To sam isto fufufu čula i na varšavskom aerodromu, a Slovenaca se toliko bojim da se ne bih ni usudila ući u Europu s njihove strane! Ne mogu to objasniti, ali čim se približim granici, noge mi se odsjeku. Uvijek mislim kako, iako nisam lopov, taj autoritet kojem pokazujem svoje isprave zna nešto čega ni sama nisam svjesna.

Često sanjarim o tome kako će mi se pružiti prilika da budem neposlušna, ali u trenutku kad trebam taj neposluh pokazati sva drhtim od straha. Službenik je tu jer ima moć. Ja sam tu da tu moć potvrdim. On meni daje svoje fufufu, ja odgovaram strahom i tako u nedogled. I nije samo riječ o prelasku granica. Čovjek ima osjećaj da mora opravdati svoje postojanje pred bilo kojim službenikom.

Ponekada pomislim kako su me roditelji fino odgojili samo kako bih mogla preživjeti birokrate i susrete s različitim autoritetima. Nasmijana, čak i kada mi nije do toga – dajem autoritetu do znanja da ne predstavljam nikakvu opasnost: u mangama fufufu često prati seksualno iskorištavanje, pa se u skladu s tim i kod nas valja dobro namjestiti. Možda upravo ta praksa, a ne seksualni odgoj, najbolje sprema žene za brak. U tom braku autoriteta će biti mnogo i svi će oni biti službenici: od matičara, preko službenice MUP-a koja udara pečate i stavlja potpise, pa do službenika u poreznoj upravi. U tim lutanjima po različitim ustanovama dijalogiziraju jedino njihov autoritativni smijeh i moj strah. I doista, sve što im kažem, kažem da preživim.

Na ulasku u Rumuniju, dok smo čekali da prijeđemo srpsko-rumunjsku granicu, bila je noć i vrijeme je bilo užasno. Dunav nas je zapljuskivao i imala sam osjećaj da se brana koju prelazimo ljulja kao da je od karata. Pitala sam se kako je bilo prolaziti kroz Gvozdena vrata dok je Ceausescu bio na vlasti. Ako je to sad tako jezivo iskustvo, kako je tek bilo kada su ljudi umjesto deset eura davali puno, puno više? Nekoliko je automobila s rumunjskim registracijama pokušalo granicu prijeći preko reda. Ispred nas je u automobilu bio švercer koji je svaki čas izlazio iz auta i ulazio na zadnja vrata, kao da je nešto premještao. Na kraju je otvorio gepek u kojem su bili samo jedna dječja lopta i crveni balon. Pružio je ceduljicu cariniku i ovaj ga je odmah pustio dalje. Taj je dogovor između carinika i švercera bio dvostruko fufufu namijenjeno meni i ljudima koji su sa mnom bili u autu: od toga me uhvatio još veći strah.

Nakon tog ulaska u Rumuniju koji je više nalikovao ulasku u Mordor nego u zemlju Europske unije, ispostavilo se da je unutrašnjost daleko pitomija od graničnog prijelaza. Taj sam nesrazmjer opravdala upravo službenicima s kojima na proputovanju Rumunijom nismo imali nikakvog dodira. Družili smo se s prijateljima i ljudima koji poput Ciorana, poput mene, drhte od pomisli na birokratsku neman. Jer nitko od nas nije junak, svi smo preplašeni kad država zine i traži još. Možda strah ne bi bio tako jak kad bismo od birokracije dobijali nešto zauzvrat, kad bi država bila tu za nas, a ne obrnuto. Da su nas naučili kako je fufufu zapravo samo jedno balkansko, šaljivo buahahaha, i da je Vlad Tepes, kojeg povijest svako malo na Balkanu uskrsne pod drugim imenom, zauvijek pokojni – možda bismo se napokon, možda bih se napokon – mogla opustiti i prestati plašiti.

No, taj zlokobni, cinični smijeh nije rezerviran samo za političku elitu, on koristi i građanstvu koje se nikada ne smije samo sebi, ali zato uvijek rado prstom, a onda i smijehom upire u druge. I toga me, također, strah. Jer kada državni službenik dođe kući, skine svoje odijelo, njegovo fufufu, njegov osjećaj nadmoći i njegova želja da služi – ne nestaju. Njegova uniforma snosi dio odgovornosti, ali i bez nje – to je čovjek koji vam može utjerati strah u kosti, a prilika za demonostriranje moći, nažalost, kod nas nikad ne nedostaje.

Може и кактус, само нека боде

18 Sep

Sad Kaktus možete čitati i na makedonskom. Hvala Ivanu Šopovu i njegovom entuzijazmu bez kojeg ovog prijevoda ne bi bilo. Knjigu besplatno možete pročitati ili skinuti u PDF-u OVDJE, ili jednostavno kliknite na sliku naslovnice.

Mali abecedarij

7 Sep

Ove sam kratke proze, kako ih već zovem, napisala prije nekoliko godina i dio njih objavila na Trećem programu Hrvatskog radija i u Quorumu. Nastale su posljedično – pod utjecajem mog prevoditeljskog afiniteta za Henrija Michauxa i nakon čitanja Branetovih Pucketanja. Kao i sa svim drugim što napišem, trebalo mi je druže razdoblje gestacije da provjerim drži li napisano vodu. Rekla bih sad: neka igre počnu!, ali znamo da beletristika nije igra. Iako, može biti zabavna. Nadam se da su ove kratke proze takve. Ako nisu, jebiga.

alejandro clavoBrak

Svi tvrde da je kvalitetan jer je keramički. Takav, kažu, ne dotrajava. Možda ponekad od nakupina kamenca pregori grijač i stave drugi, ali svejedno – ne treba ga olako otpisati. Guma se, međutim, stavljala, navlačila i na kraju sasvim pohabala. Voda curi na sve strane: kroz ventil, kroz rupice. Da ispod njega ne podmetnu lavor nastao bi pravi potop. Kazaljka koja je nekada pokazivala vruće sad pokazuje da je voda posve hladna. Ovaj je bojler više ne može zagrijati. Trebalo bi potražiti novi i jeftiniji, neki koji nema garanciju – razbiti zatim o njega jednu bocu šampanjca i pustiti ga da potone.


Giljotina

Mrzovoljno razgovara o svemu što se ne tiče giljotine: o vremenskim prilikama, literaturi. Sve je teme nerviraju i samo čeka trenutak kada bi mogla spomenuti najljepši ljudski izum – giljotinu. Ona obezglavljuje ljude i sagrađena je poput žene: klekneš, gurneš glavu i ostaneš bez nje jer iznad je uvijek sjajna oštrica. Zbog nje, uostalom, i klečiš – i kad si kriv i kad si nevin. Vješala mogu biti zanimljiva zamjena omiljenoj napravi. Ispod se odjednom stvori rupa kroz koju samo djelomično propadneš. Visiš kao naušnica, obješen za jedinu stvar kojom nisi dovoljno jak – glavu.


Govornica

Volim reći stvari i volim kada me ljudi čuju i kažu: dobro si to rekla. Ne volim kad neko kaže: mogla si to reći drugačije, bolje. Isto tako ne volim kad nešto kažem, a ljudi koji su me čuli – šute. Osim, naravno, ako im to nisam rekla baš da ih ušutkam, kao naprimjer: Ušuti! Začepi! Zapravo, češće: Ušutite! Začepite!, jer rijetko se obraćam pojedincu – moja je masa. Ako me se ljudi boje, onda ih volim umiriti. Kažem im kako nisu usamljeni u svom strahu. Boje me se i drugi. Nije to ništa strašno. Ponekada, stvari za promjenu kažem sebi u bradu da vidim prisluškuje li me tko, ali oko mene nema nikoga. Samo tišina koju sam dozvolila. Kad poželim da me ljudi izvrsno čuju, popnem se na uzvisinu (sto, stolicu, katedru, nije važno) i kažem ono što sam htjela. Onda čujem gromoglasan pljesak i znam – aplauz ne laže: opet sam to izvrsno rekla. Svi su se naježili. Nekima se čak digla i kosa na glavi, a ne samo dlačice na rukama.


Knjiga

Kad vam se knjiga raspada u rukama dok je listate to je kao da vam se nešto topi u ustima, kao da jedete mekanu teletinu. Kad se knjiga raspada ona gubi svaku suzdržanost, ali i fleksibilnost – ne želi se savijati, radije će otpustiti list nego gledati kako joj neiskusni čitatelj pravi uši, lomi i savija stranice. Ni u jednom trenutku ne treba pomišljati: kako je ova knjiga loše uvezana! Čak i da je tvrdo ukoričena ona bi našla načina da iskoči iz vlastite kože. Uostalom, i kao gomila rasutih papira ona pronalazi prave riječ, a mali brojevi govore kojim je redoslijedom valja gužvati i bacati u vatru.


Odrastanje

Svakog je jutra išao s bakom do njezine sestre. Prvo bi prošli kroz pijacu gdje bi mu baka kupila kifle koje je grickao putem. Tetka nije živjela daleko i brzo bi stigli. Dok su sestre razgovarale igrao bi se ispod stola. Radovao se što su igračke kojima se igrao bile tuđe: ako bi se koja pokvarila znao je da neće biti kažnjen. Vremenom je počeo uživati u igri samo ako su igračke pripadale drugome. Najviše se radovao kada bi koju, usput, u žaru igre slomio. Stisak je vježbao na toplom pecivu.


Pamet

Ponekada velike uši jesu znak pameti. Michaux ima velike uši, a ako je jedan muškarac s velikim ušima pametan znači da su svi muškarci s velikim ušima pametni. Ali ne i ja. Ja sam samo klempava. Dok sam bila dijete frizeri su me tješili. Bilo mi je neugodno što su primijetili da mi je jedno uho veće. Ali, tata me je uvijek vodio kod frizera za muškarce. Možda im nije bilo jasno o kakvom se uhu točno radi. Da su znali da je žensko, možda bi priznali da je moje samo klempavo.


Preusko

U preuskoj haljinici, haljinici za djevojčice – ona se bavi politikom. Piše samo o njoj, misli samo na nju. Velikom je ne čini mala odjeća, već njezin talenat za politiku, za sve što je političko. Ta dječja odjeća u živim bojama, s faltnama, s čipkanim kragnama, ona je čini uvjerljivijom. Želi li time reći da se i djeca mogu baviti politikom, da bi se i djeca trebala baviti politikom? Nešto drugo? Nitko to ne zna. Svi se pitaju: smije li ova žena govoriti na takav način, tako samouvjereno, u takvoj odjeći, dječjoj odjeći? Ali ona može sve što hoće – odjeća ne čini ženu. Ono što izlazi iz njezinih usta ne kipi iz njezine haljinice. To se njezin mozak pjenuša – proizvodi šampanjac koji opija mase.


Prinova

Donijeli su kući gudalo: dijete umotano u papir da mu ljudi ne vide lice, da ne nazebe. Gudalo premazano smolom. Violinsko duge i sjajne konjske dlake, doneseno u obitelj koja nema nikakvog sluha. Htjeli su konja, jahati znaju, svirati ne, ali sve što su si mogli priuštiti bile su te konjske dlake na štapu.


Susjeda

Kad je počne graditi kućica za pse već je postala kuća za pse, pseća kuća – deminutiv je nestao, izgubila se svaka nježnost i ostala je tek s daskama sklopljenim u nešto useljivo. Psa nema, sama će se uvući unutra da vidi je li dovoljno neudobno. Njezino je prethodno iskustvo bilo s mačjom platnenom kućom i s kartonskim kutijama. Odbojnost prema njima razvila je iznenada. U noći su je, dok je spavala, napali sitni crni mravi i više se nije mogla natjerati da uđe i legne u taj mačji mrak. Ovako je bolje jer je vani. Neudobno i tvrdo može lajati iz svoje male kuće na one koji je dolaze posjetiti. Zašto žena živi kao pas, ne zna se. Nije problematična samo okolnost pod kojom je napustila obiteljski dom, već i razlog zbog kojeg ga je odlučila braniti. Kažu, uostalom, da je pas čovjekov najbolji prijatelj i ona možda želi utvrditi odakle to prijateljstvo dolazi. Nije ušla u pseću kožu, ali jest u kožu pseće kože u kuću iz koje se ne vidi ništa osim ljutite susjede. Kao pas!, dobacuje susjeda. Ne pas, kuja, kuja!, ispravlja je žena prijateljskim lavežom.


Šešir

Velika je sreća imati šešir na glavi – muški šešir kakav su nekada nosila gospoda. Šešir ispod kojeg glava polako ćelavi. Umjesto zečeva iz njega ispada jesenje osušeno lišće, ako se čovjek koji ga nosi napio i skotrljao niz neki proplanak. Takav je šešir radost svima jer ga muškarac, ne sjećajući se da se napio i pao, stavlja na glavu i odlazi u supermarket. Supruga i unuci čekaju da se vrati, prate s balkona kretanje šešira, gledaju kako dolazi iz pravca supermarketa, prelazi preko igrališta, prolazi pored kontejnera: u džepovima nosi bombone, ali i lišće na glavi, ako ga nije već istresao jer je možda osjetio kako ga ispod šešira nešto golica. Ipak, lišće se prosipa tek ispred ulaznih vrata – čovjek nije osjetljiv. Sivi šešir osjeća umjesto njega.

Ne daj se, Arsene

25 Aug

Ne daj se, Arsene govor je koji sam održala na današnjoj komemoraciji Arsena Dedića u Hrvatskom društvu pisaca.

Znam da se puno mojih vršnjaka na socijalnim mrežama s pravom pitalo što feministica ima tražiti na komemoraciji Arsena Dedića, kantautora čiji su tekstovi vrlo često školski primjer toga kako ne treba pisati o ženama i romantičnoj ljubavi. Stvar je u tome da je zajedno s Desankom Maksimović, Jacquesom Prévertom i Vaskom Popom, Arsen Dedić bio prva poezija s kojom sam se kao dijete susrela u obiteljskom domu. Šesto izdanje Broda u boci doslovno me pjesnički odgojilo. Ne mislim pri tome na Ne daj se, Ines, koja je hrvatski pandan Prévertovoj Barbari, i koja je već osamdesetih bila sentimentalna zaostavština prošlih vremena koju nisam mogla intelektualno razumjeti, već na one pjesme u kojima je Dedić bio ironičan i duhovit i koje su i danas jednako aktualne i zabavne.

Krajem devedesetih bila sam opsjednuta Arsenovim pločama i neprestano sam slušala pjesmu Vlakom prema jugu. Ta je stvar nudila savršen eskapizam nakon iscrpljujućih ratnih godina. Drugi su klinci slušali Backstreet Boyse i Nirvanu, ja sam vrtila stare jugoslavenske šlagere i Toma Jonesa jer tad jesam postala nostalgična i to za jugoslavenskim modernizmom, natapiranim frizurama, mod haljinama, Gabi Novak, ekstravagantnom i sjajnom Josipom Lisac: u „tranziciji“ smo izgubili uređeno društvo i dobili estradnu zabavu koja nas je degradirala do te mjere da su i Dedićevi najproblematičniji tekstovi zvučali kao himne trećeg feminističkog vala.

Arsena Dedića nisam, dakle, nikad doživljavala kao neprijatelja, već kao važno ime neprovratno izgubljenog društva koje je bilo urbanije od onog koje su nam u amanet ostavile devedesete. Preko tekstova koje je pisao za druge izvođače, u suradnji sa stranim kompozitorima, Dedić je jugoslavenski i hrvatski kulturni prostor povezao sa cijelom Europom, posebice s Francuskom i tamošnjom šansonijerskom tradicijom. S obzirom da te veze sa svijetom koja nas je deprovincijalizirala više nema, nije teško razumjeti zašto je Dedićev glazbeni opus toliko važan i hvale vrijedan. Zbog toga danas stojim tu pred vama: da kažem da tu činjenicu ne možemo zaboraviti ni mi mlađe slušateljice i slušatelji koji nismo najbolje poznavali jugoslavenski kulturni kontekst u kojem je Arsen Dedić započeo svoju karijeru i dosegnuo njezin vrhunac. Jasno mi je da će se starije generacije Dedića prisjećati anegdotalno, plastičnije, ali mi ga mlađi kao kantautora možemo doživjeti isključivo preko popularne kulture u kojoj će zajedno sa svojim suvremenicima nastaviti figurirati kao važno ime bez obzira na to što više nije s nama.

No Arsen, naravno, nije bio samo pjevač i tekstopisac, već i izvrstan pjesnik. U prvom je redu, zapravo, bio pjesnik, iako ga internet, ali i oni koji nisu na njemu, ipak najradije pamte kao kantautora ljubavnih pjesama sa sladunjavim glazbenim aranžmanima. Miroslav Mićanović i Zvonimir Mrkonjić uvrstili su ga u svoje antologije suvremenog hrvatskog pjesništva. Dobio je Goranov vijenac za životno djelo. No čini mi se da je razgovor o Dediću kao pjesniku ostao površinski i da su u antologije ulazili većinom njegovi stihovi koji su tonom nalikovali onome što su pisali krugovaši i razlogovci, dok su njegova najbolja ostvarenja bili šaljivi, nepretenciozni kritički komentari – šlagerski u pravom smislu te riječi: Provincijsko kino, Balada o prolaznosti i sl. Kad je prije koju godinu nastupio u Lukovdolu na svečanom otvorenju Goranovog proljeća, na skromnu se drvenu binu popeo tek s mikrofonom i sintisajzerom. Nastup je bio nepretenciozan i neposredan, bez ikakve pompe i ukrućenosti što me pomalo iznenadilo. Činilo se da bi s lakoćom mogao nastupiti i na kakvoj maturalnoj večeri u režiji Sofije Coppole pod ružičastim, prigušenim svjetlima i balonima zakačenim za strop. Žao mi je što taj nastup nitko nije snimao jer je Dedić improvizirao pjesmu Zaboravlja se, aludirajući na svehrvatski zaborav Jugoslavije. Iza njega na zidu bila je slika Ivana Gorana Kovačića što je, sad kad o tome razmišljam, sretan detalj, jer su ta dva pjesnika lice i naličje iste poezije – one koja tegobu piše s lakoćom, a radost ne uzima zdravo za gotovo čak i onda kad zvuči najnonšalantnije.

Htjela bih na kraju reći kako sam vidjela na internetu da ljudi potpisuju peticiju da se Pleso umjesto u Franju Tuđmana preimenuje u Arsena Dedića, ali mislim da bi najbolje bilo poslušati pjesnika:

kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu.

Taj bi pjesnički brod, kad bi doista postojao, morao biti i dirljiv i zabavan istovremeno jer je i ono što nam je ostalo od Arsena Dedića takvo. Postoje uostalom plovidbe koje lako zaboravljamo, brodovi koji brzo potonu. Arsen nije jedan od njih.

Smrt dopadljivosti!

21 Aug

U tekstu Mr. Asshole: On disastrous Effects of Being Liked kojeg, nažalost, više nema na internetu, Ben Clague svojevremeno je spekulirao o tome zašto su američki čitatelji stalno izloženi jednim te istim romanima i kratkim pričama kakve su lako mogli pročitati i prije tridesetak godina. Uz neprestano štancanje Walmart-bestselera i tvrdoglavo odbijanje pisaca poput Jonathana Franzena da prihvate realnost interneta koju živimo (tekst je objavljen 2011. godine), Clague kao glavni problem američkog izdavaštva i književnosti ističe i želju pisaca da se dopadnu, da budu, rečeno jezikom Facebooka – lajkani.

Clague tvrdi da nema mjesta za novog Geneta, novog Becketta, novog Burroughsa jer se od pisca više ne očekuje da budu agensi promjene, već se od njih traži da pišu reakcionarne stvari koje bi trebale spasiti „ozbiljnu“ književnost od modernosti koja joj prijeti. Američki pisci, kako tekst objašnjava, najviše od svega hoće da se svide i zato se drže podalje od kontroverze, iako bez talasanja dobre književnosti jednostavno ne može biti. Nije se teško složiti s Benovom kritikom jer i izvan američkog konteksta vrijede isti zaključci: sve su nacionalne književnosti prepune imena koja se žele dopasti, pa ako treba i lošim pisanjem. Nigerijska je spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie nedavno, primajući nagradu 2015 Girls Write Now, poručila istu stvar, donekle zaoštrenije: zaboravite na dopadljivost. Adichie je svoju poruku usmjerila prvenstveno na mlade žene kojima je sugerirala da priču stave na prvo mjesto: „If you start off thinking about being likable you are not going to tell your story honestly, because you are going to be so concerned with not offending… And that’s going to ruin your story, so forget about likability.“

Kao čitateljici, uvijek mi je bilo jasno da je autorsko dodvoravanje kolektivnom ukusu pogubno za pisca, za ono što piše i da to posebno vrijedi za književnice jer su one koje se trude biti dopadljive na dvostrukom gubitku: ne samo da će nužno pisati lošije jer se boje negativnih reakcija, pa posežu za najgorim, „provjerenim“ klišejima i stereotipima, već će – koristeći te stereotipe rezervirane za takozvanu „žensku književnost“, kapitulirati pred mizoginom književnom poviješću i kanonom koje ne žele uzdrmati kako se slučajno ne bi nekome zamjerile.

U tekstu If you want to have an opinion, forget likability, u kojem sam se odmah prepoznala jer 1) imam stav i 2) nisam dopadljiva, feministkinja Meghan Murphy prenosi i dalje razvija poruku popularne nigerijske spisateljice. Odreći se dopadljivosti jako je teško. Pisanje protiv struje iscrpljujuće je i stresno, i kad jednom minimalizirate taj stres, postaje puno teže namjerno mu se izložiti, pa prešućujete i one stvari koje nikako ne biste smjeli jer ne želite doživjeti neugodne reakcije, kritike i, kako Murphy kaže, ostracizam, jer upravo je ostracizam ono što vas čeka kad se usudite naglas izgovoriti stvari koje drugi nikako ne žele čuti. Ne samo da će vas napadati ljudi od kojih to očekujete, već ćete otuđiti i prijatelje, druge žene i feministkinje. Meghan Murphy piše i o tome: „Boli kad se prijatelji distanciraju od vas zato što ste rekli nešto što im je neprijatno, nešto što je nepopularno, nešto što propituje njihove životne izbore i svjetonazor. Mnogi preferiraju udobnost iznad svega“.

Posebno je teško, i to govorim prije svega kao spisateljica, pomiriti se s činjenicom da će vam to iscrpljujuće, tvrdoglavo pisanje protiv struje obilježiti život. Sviđati se, kako je Clague napisao, „uključuje listu stvari koje ne možete napraviti, stvari koje uništavaju svaku moć koju biste mogli kao pojedinac i kao pisac imati. Sviđati se znači imati obavezu zadržati tu svoju dopadljivost – jer kad si pozvan na jednu zabavu, rado bi htio otići i na drugu. Sviđati se znači raditi točno ono što se od tebe očekuje. Sviđati se znači složiti se s finim starim seljakom na večeri, čak i kad je pomalo rasist, jer mu se, eto, sviđaš. I najvažnije, sviđati se znači nikad ne biti neuljudan, čak i kad to situacija zahtijeva.“ To nisu komporomisi na koje ću ikad osobno biti spremna.

Po Clagueu, moje tvrdoglavo odbijanje da se svidim drugima znači da nikad neću kao autorica imati moć kakvu bih imala da me šira publika voli, ali isto tako, kao što kaže i Adichie, to je odustajanje od dopadljivosti moć koja vrijedi više: kad nam je priča na prvom mjestu, bolje pišemo. Mislim da je bitno naglasiti da je autorstvo uvijek stvar odluke, a ne nekakav misteriozni životni poziv. U trenutku u kojem si osvijestiš da ćeš se ozbiljno baviti pisanjem, također si osvijestiš zašto to radiš: zato što se pisanjem želiš svidjeti drugima, zato što želiš imati moć nad svojim čitateljima i odgovarajući socijalni status koji takva moć nosi, ili – zato što imaš stav koji želiš izraziti, želiš nešto podijeliti s ljudima koji su ti kao čitatelji posve ravnopravni. Ne pišem, dakle, da bih se svidjela drugima. Pišem jer je to moj posao. A pošto ga ne želim raditi loše, ne uvlačim se čitateljima u guzicu. Dupe jednostavno nije dobro mjesto za moje rečenice.

Urban magazin, intervju

16 May

Povodom izlaska zbirke kratkih priča Mars (Sandorf, Zagreb), dala sam intervju Tamari Zablocki za sarajevski Urban magazin. Pričale smo o knjizi, feminizmu, pornjavi, apatiji. Izdvajam nekoliko pitanja i odgovora, za ostalo se morate dočepati Um-a.
O Marsu više idući tjedan, ovdje na blogu i na Mufu.

Kod obješenika

14 May

U siječnju ove godine napunilo se točno sto godina od rođenja Branka Ćopića. Imala sam namjeru odmah poslije Nove godine objaviti tekst o njegovoj priči Kod obješenika, koja je na mene ostavila dubok dojam. Kod obješenika idealno je interpretacijsko mjesto jer objašnjava spregu piščevog humora koji ga je proslavio i njegove melankolije bez koje tog humora ne bi bilo, ali nakon prvih nekoliko rečenica shvatila sam da ne mogu pisati o vješanju Ćopićevog lika a da se istovremeno ne osvrnem i na autorovu smrt. Pomisao na Ćopićevo samoubojstvo i oproštajno pismo koje je adresirao na Ziju Dizdarevića, prijatelja ubijenog u Jasenovcu, sasvim me demotivirala. Nisam se mogla natjerati da tekst dovršim i taj je fantomski, neobjavljeni post na blogu ostao tek neispunjena obaveza prema najzanimljivijem od svih bosanskohercegovačkih pisaca, čovjeku kojeg je nakon devedesetih postalo pomodno prešućivati.

U međuvremenu sam pročitala Williama Styrona, Darkness Visible, knjigu-prisjećanje o depresiji zbog koje se pisac zamalo ubio. Čitajući Styrona, sjetila sam se razdoblja u kojem sam Kod obješenika prvi put otkrila. Bilo je to na trećoj godini faksa kad sam se i sama borila s akutnom depresijom. Moja je rutina tih dana bila jeziva: na faks sam odlazila u istoj odjeći u kojoj sam spavala i nisam je mijenjala danima. Osobna je higijena pala u drugi plan. Neprestano sam pokušavala spavati, ali budila sam se u puno gorem stanju od onog u kojem bih legla. Ustajala sam potpuno dezorijentirana, ne znajući koje je doba dana ili koji je uopće datum. Najgore od svega, imala sam osjećaj da mi se mozak skašao. Stvari koje inače obavljamo mehanički posve sam zaboravila raditi. Četkicu za zube stavljala sam među češljeve, bademantil gurala među kapute. Na WC sam znala otići zaboravljajući da skinem gaće ili bih ustajala s WC-a prije nego bih se pomokrila do kraja. Bila sam odsutna iz vlastitog života.

Styron je naveo niz situacija i u nekima od njih  lako sam se prepoznala. No kad je pisao o depresiji kao rezultatu sistemskog stresa i dubokog osjećaja gubitka, zaboravio je napomenuti jednu vrlo bitnu stvar – nisu svi gubici isti. Velika je razlika između depresije izazvane obiteljskom tragedijom (gubitkom majke u djetinjstvu) i gubitka zbog kojeg su se, na primjer, ubili Majakovski i Ćopić. Ono što je skašalo moj mozak bio je, istina, duboki osjećaj gubitka, ali političkog gubitka: pohađala sam studij koji je na univerzitetskoj razini rehabilitirao nacionalizam i podučavao studente nacionalističkom diskursu. Sve s čime sam se osobno identificirala bilo je proskribirano. Ne govorim samo o feminizmu, već i o komunizmu, o ideji društvenog progresa i klasne ravnopravnosti. Moje su kolege bez problema kupovale ispite i u tome nisu vidjeli nikakav problem. Štoviše, tranzicijska im je žabokrečina odgovarala jer su i sami bili jednako mutni. Mene je, s druge strane, to okruženje polako počelo gušiti.

Penjala sam se fakultetskim stepenicama i imala osjećaj, doslovan fizički osjećaj, da mi se patike (koje su bile suhe) cijede kao da sam prethodno hodala po kakvom plićaku. Jedva sam se susprezala da ne plačem na javnom mjestu. Kolegice su mi nešto pričale, ali nisam ih čula. Nisam ih mogla čuti jer nisam bila prisutna. U takvom sam stanju mentalnog propadanja jedva pročitala Ćopićevu predratnu zbirku Pod Grmečom. U takvom sam stanju pročitala Kod obješenika.

Ćopić je majstor socijalnog komentara. Njegov ironijski odmak od sredine u kojoj je odrastao ne smeta mu da zadrži kolorit Bosanske krajine dok pripovijeda o stvarima koje nadilaze lokalne teme. Ćopić piše o socijalnoj bijedi, o siromasima, o talogu bosanskog društva, ali bez ikakve patetike. Naprotiv, ne štedi ni tu bijedu s kojom kao čitatelji suosjećamo, ne zazire od poruge i ismijavanja. Priča u kojoj nitko nije pošteđen piščevih oštrih, ali humorističnih uvida, Kod obješenika, govori o starcu koji se ode objesiti i sa sobom povede kobilu da ga sin i njegova obitelj nađu kad budu išli tražiti nju. I doista, sutradan, pokojnikov sin njegov leš nađe slučajno, tražeći zapravo kobilu. Na samom nam, dakle, početku Ćopić stavlja do znanja da u bijedi ljudski život radikalno gubi na vrijednosti, da nas siromaštvo dehumanizira. To što starca nema, nebitno je. Samo je kobila važna.

Gorku istinu o bezvrijednosti staračkog života, o ljudskoj tuposti, Ćopić pripovijeda kroz smijeh. Još dok ga nisu skinuli s drveta, dok se leš obješenika još uvijek klati, ljudi dolaze da pokojnika vide i dotaknu ga. Sijaset karikaturalnih seoskih likova okuplja se oko obješenika da razgovara o politici (mrtvac više neće plaćati porez), njegovoj odjeći, o kobili. Odmah pored leša nesmetano se nastavlja život koji je pokojnik dobrovoljno napustio. Njegov sin dogovara prodaju kobile i u glavi broji što sve mora dobivenim parama poplaćati. Tek kad se sjeti da oca mora sahraniti, „neveselo pogleda uz onaj bukvić“. Smrt oca sinu postaje stvarna kroz novac – kroz trošak njegovog pogreba.

No bez obzira na to što Ćopić sve ružno i tužno u svojoj prozi propušta kroz smijeh, činjenica je da su teme koje književno obrađuje depresivne. Ćopić piše o potlačenim ljudima koji se guše pod državnim nametima, o ljudima koji presipaju iz šupljeg u prazno jer nemaju ništa i to objavljuje pred sam početak Drugog svjetskog rata, prije nego će otići u partizane u želji da tim poniženim ljudima omogući bolji, dostojanstveniji život i, zašto ne, bolju i dostojanstveniju smrt. No što od te dostojanstvene smrti na kraju ostaje njemu?

Ćopić se 1984. godine s beogradskog mosta bacio u Savu i utopio. Njegove su oproštajne riječi prepune političkih aluzija ne neprijatelje koji se vraćaju, na neprijatelje kakve je nemoguće izmaštati. Nekoliko godina kasnije Jugoslavija se raspada i doista, „mrke ubojice s ljudskim licem“ koje je Ćopić u svom pismu Ziji Dizdareviću spomenuo – uskrsavaju: „crni su im konji, crne su im potkovice“. Jeza koju je Ćopić osjetio, koja je ubojice najavljivala, ne jenjava ni danas. I dalje nas drži stupor mrskih devedesetih, a jugoslavensko truplo još uvijek zaudara. U tom sam depresivnom stuporu odrasla i kad sam ga na fakultetu postala svjesna, naglo me poklopio: okružena ljudima upitnog kredibiliteta usmjerenima na vlastitu korist, osjetila sam strašan gubitak – posvemašnji gubitak uređenog društva. Tranzicija me doslovno bacila u depresiju iz koje sam se jedva iščupala. Poratno će doba, govorili su stariji dok smo sjedili po smrdljivim podrumima, biti gore. I bilo je. Kako za Branka Ćopića, tako i za mene.

Ljudi zaboravljaju da se emotivno i intelektualno možemo investirati i u ideje, ne samo u druge osobe. Čovjek je političko, društveno biće koje vlastiti identitet gradi ideološki. Kad se ta ideologija u kojoj se prepoznaju kompromitira, pojedinci poput Ćopića i Majakovskog koji su je književno gradili moraju nužno osjetiti gubitak. Nisu izgubili majku ili oca, ali i takav je gubitak jednako tragičan. Da je Ćopić s pravom skočio u Savu, govori činjenica da je u međuvremenu postalo nepopularno afirmirati ideje koje je on rado tematizirao u svojim djelima. Ćopić je izašao iz mode, a onda i iz školskih udžbenika. Humor se izgubio i zamijenio ga je nacionalistički patos koji ne tolerira bilo kakvo ismijavanje. Dobro je što pisac nije živ da tome svjedoči. „Mrke ubojice s ljudskim licem“ bolje je predosjetiti nego dva puta doživjeti.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 62 drugih sljedbenika