Urban magazin, intervju

16 Svi

Povodom izlaska zbirke kratkih priča Mars (Sandorf, Zagreb), dala sam intervju Tamari Zablocki za sarajevski Urban magazin. Pričale smo o knjizi, feminizmu, pornjavi, apatiji. Izdvajam nekoliko pitanja i odgovora, za ostalo se morate dočepati Um-a.
O Marsu više idući tjedan, ovdje na blogu i na Mufu.

Kod obješenika

14 Svi

U siječnju ove godine napunilo se točno sto godina od rođenja Branka Ćopića. Imala sam namjeru odmah poslije Nove godine objaviti tekst o njegovoj priči Kod obješenika, koja je na mene ostavila dubok dojam. Kod obješenika idealno je interpretacijsko mjesto jer objašnjava spregu piščevog humora koji ga je proslavio i njegove melankolije bez koje tog humora ne bi bilo, ali nakon prvih nekoliko rečenica shvatila sam da ne mogu pisati o vješanju Ćopićevog lika a da se istovremeno ne osvrnem i na autorovu smrt. Pomisao na Ćopićevo samoubojstvo i oproštajno pismo koje je adresirao na Ziju Dizdarevića, prijatelja ubijenog u Jasenovcu, sasvim me demotivirala. Nisam se mogla natjerati da tekst dovršim i taj je fantomski, neobjavljeni post na blogu ostao tek neispunjena obaveza prema najzanimljivijem od svih bosanskohercegovačkih pisaca, čovjeku kojeg je nakon devedesetih postalo pomodno prešućivati.

U međuvremenu sam pročitala Williama Styrona, Darkness Visible, knjigu-prisjećanje o depresiji zbog koje se pisac zamalo ubio. Čitajući Styrona, sjetila sam se razdoblja u kojem sam Kod obješenika prvi put otkrila. Bilo je to na trećoj godini faksa kad sam se i sama borila s akutnom depresijom. Moja je rutina tih dana bila jeziva: na faks sam odlazila u istoj odjeći u kojoj sam spavala i nisam je mijenjala danima. Osobna je higijena pala u drugi plan. Neprestano sam pokušavala spavati, ali budila sam se u puno gorem stanju od onog u kojem bih legla. Ustajala sam potpuno dezorijentirana, ne znajući koje je doba dana ili koji je uopće datum. Najgore od svega, imala sam osjećaj da mi se mozak skašao. Stvari koje inače obavljamo mehanički posve sam zaboravila raditi. Četkicu za zube stavljala sam među češljeve, bademantil gurala među kapute. Na WC sam znala otići zaboravljajući da skinem gaće ili bih ustajala s WC-a prije nego bih se pomokrila do kraja. Bila sam odsutna iz vlastitog života.

Styron je naveo niz situacija i u nekima od njih  lako sam se prepoznala. No kad je pisao o depresiji kao rezultatu sistemskog stresa i dubokog osjećaja gubitka, zaboravio je napomenuti jednu vrlo bitnu stvar – nisu svi gubici isti. Velika je razlika između depresije izazvane obiteljskom tragedijom (gubitkom majke u djetinjstvu) i gubitka zbog kojeg su se, na primjer, ubili Majakovski i Ćopić. Ono što je skašalo moj mozak bio je, istina, duboki osjećaj gubitka, ali političkog gubitka: pohađala sam studij koji je na univerzitetskoj razini rehabilitirao nacionalizam i podučavao studente nacionalističkom diskursu. Sve s čime sam se osobno identificirala bilo je proskribirano. Ne govorim samo o feminizmu, već i o komunizmu, o ideji društvenog progresa i klasne ravnopravnosti. Moje su kolege bez problema kupovale ispite i u tome nisu vidjeli nikakav problem. Štoviše, tranzicijska im je žabokrečina odgovarala jer su i sami bili jednako mutni. Mene je, s druge strane, to okruženje polako počelo gušiti.

Penjala sam se fakultetskim stepenicama i imala osjećaj, doslovan fizički osjećaj, da mi se patike (koje su bile suhe) cijede kao da sam prethodno hodala po kakvom plićaku. Jedva sam se susprezala da ne plačem na javnom mjestu. Kolegice su mi nešto pričale, ali nisam ih čula. Nisam ih mogla čuti jer nisam bila prisutna. U takvom sam stanju mentalnog propadanja jedva pročitala Ćopićevu predratnu zbirku Pod Grmečom. U takvom sam stanju pročitala Kod obješenika.

Ćopić je majstor socijalnog komentara. Njegov ironijski odmak od sredine u kojoj je odrastao ne smeta mu da zadrži kolorit Bosanske krajine dok pripovijeda o stvarima koje nadilaze lokalne teme. Ćopić piše o socijalnoj bijedi, o siromasima, o talogu bosanskog društva, ali bez ikakve patetike. Naprotiv, ne štedi ni tu bijedu s kojom kao čitatelji suosjećamo, ne zazire od poruge i ismijavanja. Priča u kojoj nitko nije pošteđen piščevih oštrih, ali humorističnih uvida, Kod obješenika, govori o starcu koji se ode objesiti i sa sobom povede kobilu da ga sin i njegova obitelj nađu kad budu išli tražiti nju. I doista, sutradan, pokojnikov sin njegov leš nađe slučajno, tražeći zapravo kobilu. Na samom nam, dakle, početku Ćopić stavlja do znanja da u bijedi ljudski život radikalno gubi na vrijednosti, da nas siromaštvo dehumanizira. To što starca nema, nebitno je. Samo je kobila važna.

Gorku istinu o bezvrijednosti staračkog života, o ljudskoj tuposti, Ćopić pripovijeda kroz smijeh. Još dok ga nisu skinuli s drveta, dok se leš obješenika još uvijek klati, ljudi dolaze da pokojnika vide i dotaknu ga. Sijaset karikaturalnih seoskih likova okuplja se oko obješenika da razgovara o politici (mrtvac više neće plaćati porez), njegovoj odjeći, o kobili. Odmah pored leša nesmetano se nastavlja život koji je pokojnik dobrovoljno napustio. Njegov sin dogovara prodaju kobile i u glavi broji što sve mora dobivenim parama poplaćati. Tek kad se sjeti da oca mora sahraniti, „neveselo pogleda uz onaj bukvić“. Smrt oca sinu postaje stvarna kroz novac – kroz trošak njegovog pogreba.

No bez obzira na to što Ćopić sve ružno i tužno u svojoj prozi propušta kroz smijeh, činjenica je da su teme koje književno obrađuje depresivne. Ćopić piše o potlačenim ljudima koji se guše pod državnim nametima, o ljudima koji presipaju iz šupljeg u prazno jer nemaju ništa i to objavljuje pred sam početak Drugog svjetskog rata, prije nego će otići u partizane u želji da tim poniženim ljudima omogući bolji, dostojanstveniji život i, zašto ne, bolju i dostojanstveniju smrt. No što od te dostojanstvene smrti na kraju ostaje njemu?

Ćopić se 1984. godine s beogradskog mosta bacio u Savu i utopio. Njegove su oproštajne riječi prepune političkih aluzija ne neprijatelje koji se vraćaju, na neprijatelje kakve je nemoguće izmaštati. Nekoliko godina kasnije Jugoslavija se raspada i doista, „mrke ubojice s ljudskim licem“ koje je Ćopić u svom pismu Ziji Dizdareviću spomenuo – uskrsavaju: „crni su im konji, crne su im potkovice“. Jeza koju je Ćopić osjetio, koja je ubojice najavljivala, ne jenjava ni danas. I dalje nas drži stupor mrskih devedesetih, a jugoslavensko truplo još uvijek zaudara. U tom sam depresivnom stuporu odrasla i kad sam ga na fakultetu postala svjesna, naglo me poklopio: okružena ljudima upitnog kredibiliteta usmjerenima na vlastitu korist, osjetila sam strašan gubitak – posvemašnji gubitak uređenog društva. Tranzicija me doslovno bacila u depresiju iz koje sam se jedva iščupala. Poratno će doba, govorili su stariji dok smo sjedili po smrdljivim podrumima, biti gore. I bilo je. Kako za Branka Ćopića, tako i za mene.

Ljudi zaboravljaju da se emotivno i intelektualno možemo investirati i u ideje, ne samo u druge osobe. Čovjek je političko, društveno biće koje vlastiti identitet gradi ideološki. Kad se ta ideologija u kojoj se prepoznaju kompromitira, pojedinci poput Ćopića i Majakovskog koji su je književno gradili moraju nužno osjetiti gubitak. Nisu izgubili majku ili oca, ali i takav je gubitak jednako tragičan. Da je Ćopić s pravom skočio u Savu, govori činjenica da je u međuvremenu postalo nepopularno afirmirati ideje koje je on rado tematizirao u svojim djelima. Ćopić je izašao iz mode, a onda i iz školskih udžbenika. Humor se izgubio i zamijenio ga je nacionalistički patos koji ne tolerira bilo kakvo ismijavanje. Dobro je što pisac nije živ da tome svjedoči. „Mrke ubojice s ljudskim licem“ bolje je predosjetiti nego dva puta doživjeti.

Nacionalni pisac i ružina vodica

18 Tra

Ponekad pomislim kako je za vrijeme Juge Francuska lako mogla biti autonomna pokrajina koju bi kasnije devedesetih Srbija aneksirala jer kao i većina ex-yu zemalja, Francuska preferira šovinizam, čist jezik i muške autore. Dakle, ako zanemarimo njezinu imperijalističku, kolonijalnu povijest i njezin kapital koji ovdje nitko nema – FR se savršeno uklapa u naš kulturni milieu.

Zadnjih par godina dosta redovito B. i ja kupujemo Le Magazine Littéraire, francuski časopis za književnost koji izlazi jednom mjesečno. Prije pet godina, rujanski je broj LML-a bio posvećen francuskim romansijerkama. Spomenuli su gospođu de Lafayette, George Sand, Marguerite Yourcenar, Colette i mnoge druge istaknute autorice koje svi vrlo dobro poznajemo. Taj je jubilarni 500. broj časopisa bio uređen, dakle, u znaku spisateljica. I što se onda u međuvremenu desilo? Ono što se dešava i u Hrvatskoj: u redu je jedan broj posvetiti ženama, ali čim krenemo govoriti o nacionalnom kanonu, muška imena obavezno imaju prvenstvo.

Ovogodišnji aprilski broj (apriliiiiiiililiiii žene, apriliiiiliiiiiliii) donosi veliku anketu: NAŠ NACIONALNI PISAC. I na naslovnici Victor Hugo za kojeg je glasao najveći broj od 1006 anketiranih Francuza i Francuskinja. E sad, anketa je već unaprijed ograničila imena za koja se moglo glasati. Na spisku od preko 30 autora samo su tri autorice – de Beauvoir, Sagan i Duras. Rezultate je ankete LML preuzeo iz revije Médium koja ju je provela i u drugim zemljama Europske unije (glasalo se za Goethea, Dantea, Shakespearea). Le Magazine Littéraire je zatim dopunio anketu odgovorima „domaćih“ autora i autorica na pitanje koji su njihovi nacionalni favoriti. I tim je objavljenim odgovorima, zapravo, Francuska potvrdila svoju ograničenost za koju obično bez pardona optužuju rustikalni, neprofinjeni Balkan.

Što reći kad ikona francuskog feminizma Hélène Cixous na pitanje: „Nacionalni pisac. Vaš, jedini, jedinstveni. THE nacionalni pisac. Dakle? Oklijevate?“, odgovori da Shakespeara vidi kao nadnacionalnog pisca i onda, popuštajući pod pritiskom anketara koji inzistira na francuskom imenu kaže: Stendhal, Rimbaud. Cixous je spremna polemizirati o pitanju „nacionalnog“ u književnosti, ali ne i o feminističkim implikacijama ovako ograničenog izbora, ovakve ograničene ankete. Ostale anketirane autorice nisu bile ništa bolje. Redom su birale – Montaignea, Flauberta, Rabelaisa, Pascala, La Fontainea, Prousta. Pristajale su bespogovorno na kanon koji će ih sutra tretirati jednako kao i njihove prethodnice, na nepravičan kanon koji muškarce diže u nebesa, a žene gura u biografske natuknice i fusnote.

Pozicija autoriteta u kulturi očito je nadnacionalno problematična jer uvijek pripada muškarcima, bili oni autori ili ne. Ponavljam se već k’o Švabo tralalala: anketiramo žene, pitamo ih za mišljenje, ali nije nas zapravo briga jer su odgovori uvijek isti, očekivani, čak i kad ih daju žene. Umberto Eco aka EGO, na primjer, vrlo autoritativno i odrješito kaže: “Rabelais, bez ikakve sumnje i potrebe za objašnjenjem”. To je taj muški bezvremeni autoritet koji nema potrebu objašnjavati jer je tako kako on tvrdi da jest. Točka. I onda još žene pristaju na tu točku koja ih redovito ostavlja izvan.

U hrvatskom kontekstu suočene smo s istom situacijom: kad se autorica želi profilirati kao ozbiljno ime, ona za svoje književne uzore redovito bira i navodi muškarce. Ako bismo spekulirale o HRVATSKOM NACIONALNOM PISCU, velika je vjerojatnoća da ne bismo spomenule dva trenutno najznačajnija imena, Dubravku Ugrešić i Dašu Drndić, već bismo nabrajale niz posve osrednjih, ali megalomanski nastrojenih muškaraca koji ni sami nisu u stanju drugi put pročitati ono što su napisali. Ono što ni pas s maslom ne bi pojeo kod nas završava u školskim čitankama. Ako ništa drugo, francuska kanonizirana mizoginija barem nije loše napisana.

Da paradoks spomenute ankete bude još veći, samo nekoliko stranica prije gledamo u veliku fotografiju Daphne du Maurier, engleske spisateljice francuskog imena, i čitamo tekst na dvije stranice, naslovljen Crna ruža, u kojem Emmanuelle de Boysson jasno kaže da je mizoginija glavni razlog zbog kojeg su autoričino pisanje za života nazivali „ružinom vodicom“ i diskreditirali uspjeh njezinog romana Rebecca. Kakav kontrast, kaže de Boysson, u odnosu na njezinu posthumnu recepciju! „Ne samo da joj nikad nisu prestali štampati romane, već su oni postali klasici, u pravom smislu te riječi“. No jesu li doista? Jer dvije stranice kasnije čitamo anketu koja potvrđuje predrasudu da žene pišu „sladunjave“ romane à l’eau du rose, a muškarci djela od nacionalnog značaja.

Kruha i ruža!

8 Ožu

Osmi mart nisu karanfili, nisu parfemi, lutkice, dekice, nije držanje za ručice, nije odlazak u kino da nam bude fino. Osmi mart je feminizam. Osmi mart je politička borba žena za ravnopravnost. Dio puta smo prevalile, ali do kraja još nismo došle. Osmi mart je dan sjećanja na žene koje su mi omogućile da danas ovo napišem, a vama da moj blog pročitate. Osmi mart je dan kad se sjećamo svih onih žena koje su izrabljivane do smrti za tvorničkim strojevima i u domaćinstvu, žena koje su se usudile dići glas da bi nama danas bilo bolje, ali i onih žena koje nisu bile te sreće da se njihov glas ikad čuje!

Hvala im od srca!

Htjela bih se zahvaliti i Maji Solar koja je prijevod pjesme tražila i kad ga nije mogla naći na internetu, sugerirala meni da Bread and Roses prevedem. Prepjev je namjerno uploadan kao slika da ga možete lakše dijeliti po blogovima, socijalnim mrežama, držati u novčaniku i ako treba, da vam pjesmu bude lakše tetovirati na grudi!

Ida Prester in floribus

16 Velj

Biti feministkinja danas izolirajuće je iskustvo zahvaljujući prije svega ženama koje to nisu. Žene koje preziru feminizam i teže samozaboravu u patrijarhatu i kapitalizmu najveći su problem žena koje žele potpunu emancipaciju i ravnopravnost spolova jer antifeministkinje redovito postaju argument koji šovinisti koriste kad propagiraju nadmoć muškaraca nad drugim spolom. Feministkinje, tvrde šovinisti, drugim ženama „nameću“ tu ravnopravnost, „maltretiraju“ svojim radikalnim stavovima „normalne“ žene, odnosno, žene koje ZNAJU da ne mogu biti ravnopravne muškarcima jer su muškarci intelektualno i fizički nadmoćni. Feministkinje, po njima, neprestano tlače društvo, pogotovo pristojne žene koje s feminizmom ne žele imati ništa.

Puno feministkinja zagovara inkluziju tih antifeministkinja jer su po njima one samo malo zastranile, ali su u suštini dobre jer su žene. Kao da je biti žena inherentno pozitivna stvar. Kao da su žene otporne na indoktrinaciju i zlo. Feministkinje žele, dakle, pomoći i ženama koje feminizam vide kao problem, žele ih rehabilitirati. Moje je mišljenje, međutim, da je te žene mizoginija ubrala in floribus, i da rijetko koju možemo uvjeriti da je bolje biti feministkinja nego ukrasno cvijeće patrijahata.

Nekompantibilnost između feminističkog svjetonazora i žena koje se ostvaruju u patrijarhatu nije lako premostiva. Kao prvo, feministički su prioriteti vrlo jasni – oslobađanje žena ukida i kapitalističko izrabljivanje muškaraca. Žene koje romantiziraju patrijarhat, romantiziraju upravo to izrabljivanje. Muškarac radi da bi izdržavao svoju obitelj koja, zajedno s materijalnim dobrima, spada u njegove svojine, nešto što može poslužiti kao kvantitativan dokaz da je taj muškarac uopće živio. Drugo, ukoliko žena svjesno pristaje na to da joj muškarac bude skrbnik, da mu bude podčinjena, ona se odriče vlastitog subjektiviteta i bira subjekciju protiv koje se feminizam bori.

Ovakav je antifeministički postupak pljuska ne samo feministkinjama, već i ženama koje su prinuđene na neravnopravnost, ženama koje muškarci izrabljuju bez njihovog pristanka. To su žene za koje se feministkinje trebaju boriti. Žene koje ne propagiraju feminizam ne zato što preferiraju patrijarhat, već zato što im je patrijarhat u potpunosti oduzeo moć govora. Bitno je, dakle, napraviti distinkciju između žena koje svjesno pristaju na kapitalizam i patrijarhat, i žena koje se ne mogu izjasniti kao feministkinje jer su ušutkane.

Od osoba koje svjesno pristaju na potčinjavanje posebno su mi antipatične žene iz javnog života koje komodificiraju i prisvajaju feministički diskurs jer su svjesne da konzervativne vrijednosti koje zapravo propagiraju nisu dobre za njihov imidž kod mlađe, „urbane“ publike. Govorimo o ženama koje govore antifeminističke stvari, ali ne žele priznati javno da nisu feministkinje. Umjesto toga, one udaraju etiketu feminizma na stavove koji s feminizmom nemaju nikakve veze. Upravo se to desilo s hrvatskom popularnom glazbenicom Idom Prester koja je pljuvanje po feminističkim vrijednostima u jednom intervjuu pokušala prodati kao feminizam u drugom. Muda pod bubrege, kako se ono kaže. I, kako vidim, puno ih je ta muda kupilo. Hrvatskih feministkinja pogotovo.

Prester prije svega ne razumije osnovne postulate feminizma. Ne razumije feminističku ideju da je privatno uvijek javno. Kad pjevačica govori o svom bračnom životu i instruira čitateljice kako da budu „pametne“ u braku – onda je to po njoj privatna stvar na koju ne bismo trebali kritički reagirati, iako je izrečena javno u intervjuu za tportal, ali je zato moj status na Facebooku koji je zatvoren za javnost odjednom javno dobro na koje Prester poziva svoje prijatelje i fanove da reagiraju. Te reakcije su, naravno, bile jadnako antifeminističke kao što je bio i njezin intervjuu. Kako bi se pjevačica učinila većom žrtvom u očima javnosti, moju je opservaciju o tome kako su stvari koje je za tportal rekla – idiotske (što doista jesu i nema bolje riječi da ih opišemo) predstavila kao grupni feministički linč, iako osim mene nitko drugi nije tako oštro reagirao. Odjednom je moj sud da je Ida Prester budala što daje takve izjave postao sveopći feministički progon njezinog lika i djela. Realnost je, međutim, bitno drugačija. Feministkinje su velikom većinom stale u njezinu obranu jer je poznaju osobno, dok ljude koji potpisuju ono što sam rekla – možemo nabrojati na prste.

Što nam takve benevolentne reakcije feministkinja na Idine bisere govore? Prije svega govore o njihovoj želji da se feminizam u javnom prostoru predstavi kao općeprihvaćen pokret koji obuhvaća sve žene, bez obzira na njihova uvjerenja, pa bila ona i antifeministička. Govorimo o feminizmu koji izbjegava konfrontacije s neistomišljenicama koje nisu dovoljno desno u hrvatskom političkom prostoru da ih se može, bez osjećaja nelagode, otvoreno nazvati idiotima. Govorimo o feminizmu koji se spreman kompromitirati za dva besplatna upada kod Ide na koncert. O feminizmu koji zaboravlja vlastitu radikalnost zbog koje je stigmatiziran u hrvatskom javnom prostoru. Nije Ida Prester žrtva feminističkog progona, već je feminizam žrtva njezinog.

Feminizam ne podnosi depolitizaciju bračnog života i nije kompatibilan s konzervativnim, patrijarhalnim uvjerenjima. Ne možemo ga pomiriti s kvazihumorističnim izjavama tipa: „Ona je Hrvatica, Rovinježka. Jednog dana joj je došo Srbin, zgrabio je za kosu i doveo na Tašmajdan“. Opreka između fatalnih Srba i Hrvata koji to nisu, ta nacionalistička retorika – to isto nije feminizam. Nije feminizam reći da „je to neko forsiranje feminizma bezveze“. Nije feminizam, već idiotizam. Druga je stvar što će njezine obožavateljice feministkinje olako pristati na takve gluposti da ne bi morale s Idom voditi ozbiljne feminističke razgovore za koje ona, očito, nije teorijski osposobljena. Ali to što pjevačica ne zna što je feminizam, ne sprečava je, nažalost, da feminizam svojata i da se predstavlja javnosti kao feministkinja koja se bori protiv nekih tamo „radikalnih“ feministkinja koje je razapinju zbog trivijalnih i bezazlenih antifeminističkih izjava. Ne razapinju te, Ido Prester, feministkinje, ja te razapinjem.

Slika

Draga Kolinda, pišem ti pismo…

12 Sij

jadranka piše kolindi

Napomena: Pismo u cjelini možete pod Jadrankinim pseudonimom Vesna Parun pronaći na internetu.

UnutraJeŽivotinja

21 Stu

Nedavno je netko od književnih vlogera na Youtubeu izjavio da mu je dosta muških pisaca bijelaca i njihovih egzistencijalističkih tegoba. Nakon dugogodišnje i sustavne indoktrinacije djelima autora koji odgovaraju opisu, zasićenje čitatelja uopće ne čudi. U školi i izvan nje stalno smo dužni čitati jedno te isto. Svi ti velikani i njihova pametovanja, kome ne bi bilo zlo? Ne iznenađuje, dakle, što se čitatelji na internetu okreću alternativi i nabrajaju imena za koja nikad nismo čuli: Joan Didion, Jamesa Baldwina, Elizabeth Hand, Hiromi Goto. Naravno, vlogeri većinom zaboravljaju kao problem istaknuti, s obzirom da su izvorni govornici jezika, diktaturu anglofone književnosti. Tek kad spomenemo i agresivno reklamiranje engleskih naslova, možemo zaokružiti problem koji tišti čitatelje i marginalizirane autore s ove strane Atlantika. Mada, i kad nisu na engleskom, knjige imaju zadivljujuću sposobnost samokanoniziranja ako ih je napisao muškarac, bio on bijel ili ne.

Predočimo si na trenutak homogeni književni kanon sastavljen većinski od muških glasova koji zaglušuju sve druge. Tko je u stanju razbiti tu hegemoniju? Voljela bih da je čitateljsko zasićenje dovoljno, ali nije jer ono traje već decenijama. Feministkinje, antikolonijalisti, ugnjetavane seksualne i ostale manjine svojim čitanjem i pisanjem vrše pritisak na kanon, ali on svejedno opstaje. U trenutku dok ovo pišem autorice u Hrvatskoj i svijetu dovršavaju svoje knjige, vjerojatno bez ikakvih iluzija da će one imati šireg odjeka ili da će bitno promijeniti književnost u njezinoj cjelini. Književnica, bez obzira na broj napisanih i objavljenih naslova, prije svega ostaje čitateljica, netko tko treba vrijednost i prednost dati tuđem sadržaju, iako proizvodi vlastiti. To je, bez ikakvog pretjerivanja, književna realnost. Ne samo moja.

Povijest, nažalost, pokazuje da se promjene u književnom kanonu ne događaju dovoljno brzo kad na njega djelujemo samo izvana. Bez pomoći muškaraca koje taj kanon privilegira, slabo da ga možemo ozbiljnije izmijeniti, poderati. Potrebno nam je, dakle, nasilje koje dolazi iznutra, nasilje koje nad tim mjestom privilegije vrše sami muškarci. Dobrodošle su zbog toga knjige poput UnutraJeŽivotnja (Multimedijalni institut, 2014) čiji autor László Krasznahorkai, iako bijeli muškarac – kanon svojim tekstom silovito dere.

Krasznahorkaia najčešće uspoređuju s Thomasom Bernhardom zbog njegove rečenice koja riječi beskrajno nadovezuje jedne na druge, ali UnutraJeŽivotinja, zapravo, puno više podsjeća na pisanje Elfriede Jelinek koje nasilje kalemi na nasilje. Istina je, doduše, da je mađarski pisac muškarac koji čita druge muškarce i navodi ih kao svoje književne uzore, ali pozicija koju on zauzima među njima može ga svejedno antagonizirati u jednakoj mjeri u kojoj antagonizira Jelinek, ženu pritiješnjenu muškarcima, čemu UnutraJeŽivotinja, između ostalog, i svjedoči. Gotovo da možemo govoriti o univerzalnoj nelagodi koju ljudi osjećaju kad su okruženi hegemonijalnom muškošću. Upravo ta nelagoda izbija kako u ovoj knjizi, tako i u nekanonskoj književnosti općenito.

Riječi kojima UnutraJeŽivotinja počinje: „Želi se probiti van, i pokušava rastvoriti zidove“, sjetile su me na osobnu nelagodu iz 1997. ili 1998. kad sam s kolegama iz stolnoteniskog kluba „Kreka“ išla na fizičke pripreme u Harkanj (Harkány). Spavali smo u malim grupama po bungalovima smještenim uz nekakvu stazu (ako se dobro sjećam). U pola noći s plafona su na nas počele padati gomile, ali doslovno gomile žohara. Insekti su izbijali iz zidova, spadali s lustera. Krasznahorkai kao da je ovom knjigom iznio prijetnju žohara koja je tom incidentu prethodila, kao da je žoharima dao glas. No njegova Životinja može biti bilo što.

Životinjinu prijetnju: „tu sam unutra, i protežem se prema van, unutra sam, i sve se više napinjem, i uvijek prema naprijed, i uvijek prema van, i u jednom ću se trenu probiti, i tada će doći kraj lijepim mislima, doći će kraj lijepom pogledu, i doći će kraj lijepoj odjeći, i lijepom kaputu i načinu na koji tako lijepo držiš glavu …“ svaki čitatelj ima tumačiti po vlastitom nahođenju. Kod mene je ona 1997. bila najezda žohara, koju godinu kasnije seksizam i nepotizam zbog kojih sam sport napustila, onda sam to bila ja sama, i sad – toliko godina kasnije – Životinja i njezino obećanje nasilja trebaju promijeniti književni kanon.

Čak i bez čitateljskog uplitanja UnutraJeŽivotinja nije jednoznačna. O nasilju koje ona najavljuje prvo slušamo iz trećeg, zatim iz prvog lica (da prijetnja bude neposrednija, da opasnost zvuči uvjerljivije), pa opet trećeg, i sve tako – u nedogled. Iz jedne Životinje iznenada dobivamo blizance, odnosno tri Životinje koje čitamo u prvom licu, svejedno jednine ili množine. Nismo sigurni tko nam se uopće obraća, tko nam točno prijeti. Životinja je čas u čitatelju, čas je iznad njega, iznad svih ljudi, bezgranična, čas vrlo ograničena, ali uvijek jednako agresivna. Prvo, na primjer, tvrdi da ne jede, da ne jebe, ali onda hoće umrijeti od gladi i traži svoju „zdjeličicu“.

UnutraJeŽivotinja ustvari u vrlo suženom tekstualnom prostoru daje beskrajne varijacije same sebe – iznosi se u raznim verzijama a da zapravo nijednu ne može izvesti do kraja. Ono što nas kao čitatelje „čuva“ od tekstom najavljenog uništenja, od apokalipse, linija je razgraničenja između beletristike i realnosti. Prijetnja nasiljem ne može se realizirati jer Životinja ne može nadići tekst – ne može iz njega izaći van. Pročitano nam ne može doslovno „otrgnuti uho“ ili rastrgati „njušku“, ali nasilje koje Životinja obećava svejedno zvuči jezivo i moguće. Upravo je tematiziranje te razlike, odnosno mogućnosti da se nasilje u svakom trenutku i u različitom obliku desi izvan književnosti, ono što Krasznahorkaiev tekst čini posebno vrijednim.

Ne treba zaboraviti da je i stalna izmjena perspektive, kao i fluidnost samog teksta i njegove forme također vrsta nasilja. No ono u ovom slučaju nije upućeno protiv čitatelja, već je upereno protiv književnog kanona koji nasilje voli, ali samo kad je jasno naznačeno nad kakvim se jadnicima ono vrši. Knjiga također postavlja važno pitanje ostaje li prijetnja nasiljem ista kad se mijenja glas onoga koji je upućuje? Puno je toga, zapravo, Krasznohorkai uspio provući kroz svoj neobiman tekst, kroz svoju pjesmu-pripovijest i njezinih, uvjetno rečeno, XIV pjevanja. Kažem uvjetno, ali UnutraJeŽivotinja ima bitne odlike pjesničkog teksta koje odličan prijelom i dizajn hrvatskog izdanja samo dodatno ističe.

Zadnjih sam tjedana, pomalo iznenađujuće, pročitala dosta knjiga. Od svih koje su mi dopale šaka bez razmišljanja bih ovu izdvojila kao najbolju i to bez obzira što me ponovno zasula davno zaboravljenim mađarskim žoharima.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 61 drugih sljedbenika