Panel o feminizmu i pornografiji

11 Tra

Iduća srijeda nastavlja razgovor o pornjavi. U Rijeci sam govorila o pornografskim vrijednostima, u Centru za ženske studije o pornografiji općenito, a na FFZG-u ću u uvodu reći – tko zna što! Anja Plazonja i Mario Kozina također imaju zanimljivih stvari za reći na tu temu. Svi ste dobrodošli!

Sjede Dubravka, Ruža i Ivana u Europarlamentu i računaju…

14 Ožu

…koliko jedan muškarac vrijedi žena.

Dubravka Šuica počne brojati prva.

Ruža Tomašić kaže – minimalno dvije.

Ivana Maletić poveća ulog, ali pritom pazi koja tri prsta diže.

Vrlo brzo osjeti naopisivo gađenje prema vlastita tri prsta jer su ženska, pa doda i kažiprst.

Pet! Neće se nitko s Dubravkom Šuicom zajebavat. Zna ona koliko manje vrijedi.

U stvari, kaže Maletić, dajem obje ruke i svih deset prstiju za jednu kitu!

Triestdvije, procijedi Ruža kroz zube jer joj je ponestalo prstiju za brojanje. Dubravka i Ivana se slože da je to razuman broj, rukuju se i glasaju protiv ravnopravnosti spolova.

Kamena sol

10 Velj

Tuzlacima sedamdesetih nešto zaudara. Ne zna se je li klor ili budućnost.
 

Da bismo razumjeli zašto su neredi u BiH prije tjedan dana započeli baš u Tuzli, moramo uzeti u obzir koliko je za taj grad jugoslavenski industrijski modernizam bio bitan. Protesti su počeli kad su se radnici nekoliko upropaštenih tvornica okupili ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Zgrada koja je simbolično spaljena – na sebi još uvijek ima natpis: SODASO, ime Hemijskog kombinata koji je prije rata uključivao ogromne tvorničke pogone za preradu soli, sode i različitih kemijskih derivata. Tuzla je za vrijeme Jugoslavije bila razvijen industrijski grad i upravo imena poput Hlorikalnog kombinata (HAK-a), Termoelektrane, Solane, Rudnika ugljena Kreka, Tehnograda, Proizvodno-trgovinskog kombinata (PTK-a) predstavljaju najbitniji element njegovog identiteta. S obzirom da je Tuzla bila mjesto bazne industrije, i da ništa od dobara nije akumulirano tamo – grad je uvijek dobro zrcalio socijalnu diferencijaciju nastalu otvaranjem jugoslavenskog tržišta prema inozemstvu, ali i ekonomsku nejednakost prisutnu unutar samog jugoslavenskog društva. Kako je Tuzla uvijek živjela od industrijske proizvodnje, jasno je što se dogodilo kad je industrija upropaštena: ne samo da je većina građana ostala bez posla, nego je identitet samog grada postao upitan.

Osim toga, Tuzla je na neki način već vidjela budućnost. Grad je živio od kemijske industrije i stoga je jedan od najpopularnijih fakulteta Tuzlanskog univerziteta bio Tehnološki fakultet. Obrazovanje je, dakle, bilo povezano s tržištem rada: odabir zanimanja zavisio je od toga gdje je učenike i studente čekalo slobodno radno mjesto. Nakon sloma industrijske proizvodnje, međutim, svi su ljudi koji su završili Tehnološki fakultet, zajedno s tehničarima i ostalim radnicima tvorničkih postrojenja – postali tehnološki višak. Rijetki među tehnolozima su zaposlenje našli u školama kao profesori kemije. Neki su završili u privatiziranim tvornicama, istim onim koje im već dvadeset godina ne isplaćuju plaće i doprinose.

Možemo lako razumjeti kakav su udarac devedesete zadale gradu koji je bio radnički u pravom smislu te riječi i zašto se Tuzlaci nisu prepoznali u demagogiji nacionalističkih stranaka koje su u tom razdoblju došle na vlast. Kapitalizam se uvijek naslanjao na nacionalizam, i zbog toga je nacionalistička retorika bila ideološki nekompatibilna s ljudima koji su se duboko identificirali s idejom socijalističkog progresa koji je nakon Drugog svjetskog rata doslovno izgradio Tuzlu. Identitet grada mogao je ostati očuvan samo političkim opiranjem nacionalističkim tendencijama kojima je ostatak gradova unutar Bosne i Hercegovine suviše lako podlegao. To objašnjava zašto su od osamostaljenja BiH, pa sve do danas – na vlasti u Tuzli isključivo bili socijaldemokrati.

Socijaldemokracija danas, međutim, nije više lijeva politička opcija o čemu svjedoči i činjenica da je na čelo Vlade Tuzlanskog kantona zasjeo upravo političar SDP-a čiji politički program ne odudara bitno od programa HDZ-a, SDA, SNSD-a, SBB-a i drugih. Kad kažem program, mislim zapravo na oportunizam vladajuće elite, isti onaj koji je već uspio uništiti zemlju koja je ovoj prethodila. Grafit koji je osvanuo na demoliranoj zgradi Vlade: „smrt nacionalizmu!“, govori da tuzlanski prosvjednici znaju da narod nije slobodan. Devedesete i dalje drže industrijsku proizvodnju na nuli, na što zgrade nekadašnjih tvorničkih postrojenja na ulasku u Tuzlu stalno podsjećaju. Te se devedesete i privatizacija koju su donijele neprestano reproduciraju „demokratskim“ izborima jer se politička garnitura ne mijenja, isto kao što se ne mijenja ni njezina nacionalistička retorika koja je do kolapsa industrijske proizvodnje devedesetih i dovela.

Zgrada SODASO prije i poslije Vlade Tuzlanskog kantona.

Da je socijaldemokracija u krizi, govori i posjet premijera Milanovića Mostaru: čitav državni aparat BiH, kao i Hrvatske, u potpunosti je korumpiran kapitalizmom i radi na tome da nacionalni interesi po svaku cijenu ostanu „vitalni“ jer bi u suprotnom, umjesto njih, vitalnim ponovo mogla postati radnička prava. Da to tog obrata dođe, političari bi odjednom bili prinuđeni vanjskom dugu pristupiti drugačije: nikako se ne bi smjele dirati plaće niti prava radnika, dok bi direktori privatiziranih tvrtki, kao i sami političari snosili ogromne posljedice. A da moraju udariti po vlastitom džepu, političari bi bili puno pažljiviji. Logično je, dakle, što Milanović nije otišao u Tuzlu jer bi tamo bio suočen s licemjerjem vlastite pozicije: ne možeš raditi na dezintegraciji socijalističkog naslijeđa, a smatrati se socijaldemokratom. U Mostar je otišao kao Hrvat, što je u potpunosti u skladu s njegovim političkim radom u Vladi RH.

Očekivano, nitko na vlasti nije preuzeo odgovornost za stanje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. Par je ljudi dalo ostavku, više zbog straha nego što stvarno misle da su dio problema. Umjesto isprika slušali smo optužbe na račun prosvjednika, što samo govori do koje se mjere političari osjećaju zaštićeno. Mediji su stali na stranu vlasti i plasirali dezinformacije koje su prosvjednike trebale prikazati u lošem svjetlu: kao huligane koji razbijaju i pale sve pred sobom, kao pljačkaše i narkomane, što nam potvrđuje da su danas alternativni izvori izvještavanja potrebni kao što su bili i devedesetih. Tad ih je, nažalost, bilo premalo.

Za razliku od onoga što mediji i pojedinci tvrde, bacanje kamenja je bilo neophodno. Imali smo nedavno Beboluciju, protest zbog neizdavanja JMBG-a novorođenoj djeci u BiH, koja je prošla mirno i nije promijenila ništa. Mirni protesti imali bi odjeka samo u slučaju da je na početku čitava Tuzla izašla na ulice, a znamo da nije. Ne čudi, naravno, zašto ljudi nisu u većem broju pristupili demonstracijama: s nestankom socijalne države, nestalo je i socijalne osjetljivosti. Postalo je prihvatljivo gledati svakodnevno tuđu bijedu i radovati se mrvicama koje nas od te bijede dijele.

Kamenje je, osim što je simbolički srušilo Vladu, pomoglo i da se razbije slika o inertnim, apatičnim Bosancima koji samo trpe i šute. Ne treba, dakle, žaliti ni zbog jednog bačenog kamena. Mirne demonstracije, političke promjene demokratskim putem, posve su nedjelotvorne u BiH jer je sama demokratizacija bosanskohercegovačkog društva – bila i ostala iluzoran proces. Ono što nam je razdoblje tranzicije donijelo, nije prelazak iz socijalistički uređene države u demokratsko društvo, već prelazak iz socijalizma u život bez društva: svatko je prepušten samom sebi, bez ikakve zaštite i osiguranja. Razbijena stakla, zapaljene nekretnine, mala su cijena za povrat društva koje nas ne bi stalno ostavljalo na cjedilu i bacalo na prosjački štap.

Vampirice br. 7

27 Sij

Vamiprice su reagirale na treći segment Petog dana (25.1.) u kojem se razgovaralo o retrospektivi Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

MUF

22 Sij

Dragi moji, nije vrijeme da se rastajemo, već da se dodatno sastajemo. A gdje bolje nego na Mufu – sajtu za feminističko čitanje popularne kulture? Muf činimo: Maša Grdešić, Lana Pukanić, Barbara Pleić i ja. Na sajtu ćete čitati o knjigama, serijama, filmovima, pornjavi (ne može bez nje), video igricama, glazbi, modi, ukratko – o svemu što nas se tiče.

Na sidebar sam stavila sliku Mufa da ga uvijek možete pronaći. Prijatno!

Pet za pet – Luka Bekavac

7 Sij

1. Kad hrvatski autori pišu iz ženske perspektive, obično je riječ o aproprijaciji: ne razumiju najbolje žene, ali ih to ne sprečava da ih zloupotrebljavaju u beletrističke svrhe. Uspjeli ženski likovi su, možemo to slobodno reći, deficitarni u suvremenoj hrvatskoj prozi. Nasuprot tome, u oba tvoja romana, i Drenju i Viljevu, žene figuriraju kao ravnopravni akteri i njihova je motivacija jako dobro razrađena. Jesi li krenuo od ženskih likova ili si do njih došao naknadno? Odnosno, jesu li tvoje protagoniskinje, Marta, Eliza i Tea, gradile tekst ili je tekst izgradio njih? Naracija Drenja se, na primjer, bitno oslanja na dinamiku odnosa Marta – profesor Marković. Kakva je situacija s Viljevom, koliko su za tvoj drugi roman žene bile bitne?

Ako su u ovim knjigama ženski likovi uspjeli, to je zbog toga što o rodu nisam razmišljao kao o karakteristici koja ih unaprijed definira ili ograničava. U književnosti i izvan nje, jednostavno ne vidim (niti vjerujem u) neku “esenciju” ženskoga koja bi iznuđivala drugačiji pristup ili poseban oprez. Ženski likovi za mene i ne mogu biti nešto drugo osim ravnopravnih aktera jer ih, niti u jednom pogledu, ne smatram strukturno različitima od muških; njihova motivacija i “dubinska” razrada počiva na jednostavnoj činjenici da ne figuriraju kao “Žene”, tj. utjelovljenja ovakvog ili onakvog arhetipa, lutke koje u tekstu igraju tu svoju standardnu astralno-mizoginu ulogu za muškarca-protagonista: one su jednostavno likovi kao i svi drugi… A žalosno je ako su po tomu posebni, očito je što to znači: književnošću dominira, barem statistički, ona bezlična “Žena” u kakvoj bi se malo tko mogao prepoznati – svedena na rekvizit, rezultat aproprijacije koju si spomenula, nečiji objekt žudnje, straha ili mržnje, dakle indeks određenih karakteristika muškog lika, stereotip a ne samostalan fikcionalni entitet.

Sve to ne znači da sam najprije odlučio da će središnji likovi biti ženski, pa zatim gradio tekst oko njih (kao da time želim dokazati nekakvu poantu); riječ je o paralelnoj i uzajamnoj izgradnji, budući da su mi ambijenti, prostori, situacije itd. u pravilu zanimljiviji materijal od likova i njihove “plastičnosti” i “psihološke zaokruženosti” – iako mi je ipak drago što su neki od njih takvima postali. Svjestan sam toga da bi se mnogi “rubni” događaji u ovim romanima mogli tumačiti kao posljedica psihičke “labilnosti” Marte odnosno Dore, ali je, tijekom pisanja, mreža zbivanja ipak češće uvjetovala razradu i prilagodbu likova nego obrnuto. U tom smislu, i Marković i Eliza isprva djeluju kao racionalniji, gotovo metanarativni element, netko tko iz superiorne pozicije “učenosti” otvara širi kontekst onome što Marta i Dora doživljavaju neposredno. Međutim, ta se hladnija i analitička perspektiva i sama pokazuje kao nešto ograničeno, nešto što uslijed svoje arogancije ostaje kratkovidnije od živog, osobnog iskustva; ono još nije do kraja mapirano i artikulirano, pa stoga ostavlja otvorenim prostor mogućih otkrića, događaja koji će znanstvenom opisu ostati, barem privremeno, nedostupni.

2. Tvoj je novi roman prije svega prostor autorskog eksperimenta: puno polažeš na interpunkciju, promjenu fontova i fokalizacije, na sami ustroj teksta. Možeš li objasniti odakle dolazi tvoja ljubav prema eksperimentalnom u književnosti?

Ne volim riječ “eksperimentalno”, jer ima povijesne i kolokvijalne konotacije koje bih radije izbjegao, ali znam na što misliš. Afinitet prema “eksperimentu” proizlazi iz toga što mi se oduvijek, od prvih čitateljskih iskustava, činilo da je “forma” integralan, neodvojiv dio samoga teksta, a ne nešto što priči “smeta”, “zaklanja” je ili stvara distancu između mene i nje. Nikada nisam shvatio perspektivu prema kojoj je u knjigama samo “zapisano” nešto što svoj “pravi” i “prirodan” oblik ima u izravnom pripovijedanju; naprotiv, priča i sve vezano uz svijet stvoren tekstom uvijek mi se doimalo ravnopravnim svemu ostalom što tvori knjige: konkretnim rečenicama, ponavljanjima i preskakanjima, ritmovima i harmonijama, sve do onih rubnih područja fizičkoga kontakta koji prethodi čitanju i s njime se neizostavno prepleće: fontova, korica, tipova papira, margina, paginacije… Naravno, tek sam mnogo kasnije počeo nailaziti i na neka teorijska objašnjenja važnosti svih tih elemenata, ali oni mi se nikada nisu doimali sporednima ili nevažnima. Valjda mi zato niti danas bavljenje tim aspektima pisanja ne izgleda kao nešto što dolazi naknadno, kao plod kalkulacije, nešto što je izrazito “cerebralno”, intelektualističko, utemeljeno u teorijskim preokupacijama, u želji za forsiranjem površnih efekata, ili u namjeri da se nekoga (ali koga?) time “šokira”, odbije itd. Naprotiv – ne zbiva li se baš u tim eksperimentalnim područjima onaj najneposredniji, fizički, predrefleksivni, osjetilni kontakt s tekstom, nakon kojega tek slijedi “izravno uživljavanje” u priču, živote likova itd.?

Što se tiče uloge svega toga u mojem pisanju, ona je varirala; danas mi se čini da dosljedna i stroga izgradnja koja bi se dominantno temeljila na takvim elementima ipak najbolje funkcionira u kraćim tekstovima (ili dionicama tekstova). Mnogo me više zanima međusobno uvjetovanje fikcionalnih sadržaja i različitih tipova pisanja, dakle situacije u kojima je fabularna razina “generator” netipičnih formalnih izbora. Viljevo, pogotovo na prvi pogled, može izgledati kao samodopadan “eksperiment”, u smislu proizvoljnog izbora različitih prijeloma iza kojih ne stoji nikakav dublji razlog, no mislim da gotovo odmah postaje jasno na koji je način izgled romana povezan s pričom koju pripovijeda i usko ograničenim očištima kojima je ta priča posredovana.

3. Viljevo tematizira politički angažman, ali ne možemo za roman reći da je i sam angažiran. Prije da je politika instrument naracije. Josif Brodski je u jednom od svojih eseja napisao kako je jedina obaveza autora prema društvu – da dobro piše. Slažeš li se s njegovom tvrdnjom?

Naravno. Strašno me razočaravaju ljudi koji u javnom životu djeluju kao kritičke i osloboditeljske snage, a koji iskreno vjeruju da književnost i umjetnost imaju zadaću, ako ne i misiju, uspostavljanja jasnog odnosa prema “političkoj stvarnosti”, ili smatraju da su beznačajne ili krive zbog toga što ne mogu izravno promijeniti svijet. Što je najgore, mnogi među njima su i sami umjetnici; unatoč svojim društveno progresivnim ciljevima, oni – u stilu najgorih ekscesa vlastitih klasnih, svjetonazorskih i drugih neprijatelja – ipak žele književnost instrumentalizirati u svrhu dnevnopolitičkih manevara, dakle od umjetnosti traže isto što su tražili najgroteskniji totalitarni režimi. To ne znači, naravno, da bi prirodnije bilo da umjetnici budu posve pasivni: na njima je ista odgovornost kao i na svakome tko još razmišlja o oživljavanju neke vrste solidarnosti, te izravnoj akciji mimo kompromitiranih stranačkih i ekonomskih struktura. Međutim, nešto je posve drugo ta bizarna pomisao da spisatelji – zato što su, poput svih drugih, vezani povijesnim i političkim okolnostima – trebaju reducirati svoju vizuru na ono što mogu vidjeti i učiniti kao građani.

Tu je iracionalno postavljeno čak i pitanje djelotvornosti; i najveći bi se samozvani “radikali” složili da postoje mnogo bolji načini za prosvjed, agitaciju, sabotažu ili preuzimanje vlasti od pisanja dramoleta ili ciklusa pjesama. Trenutak u kojemu umjetnost postaje samo nešto što prati tzv. stvarnost ekvivalentan je trenutku u kojemu znanost postaje samo nešto što prati tzv. potrebe tržišta: kraj priče. Književnost, naime, ima svoju domenu moći gdje je sposobna za stvari koje perspektiva svakodnevnog života ili političkog aktivizma nikada neće do kraja obuhvatiti niti shvatiti. Dežurni moralisti koji ne vide (ili ne osjećaju) učinke te moći predstavljaju, čini mi se, iste one ljude koji književnosti podvaljuju neku “obavezu” prema političkoj izvanjskosti, ljude čije su krajnje ambicije i ciljevi vjerojatno upravo u političkom, a ne umjetničkom djelovanju. Književnost s društvenopolitičkom oštricom uvijek ima dodatnu snagu, ali sama rasprava o tomu treba li književnost biti angažirana potpuno je deplasirana, a danas sudjelujemo u njezinoj tko zna kojoj reprizi.

Ipak, vrijedi spomenuti možda i najvažniji unutarknjiževni moment cijeloga problema. Gotovo svaki pokušaj prinude umjetnosti na “angažman” bio je – povijesno gledano – pokušaj da se moralizatorskim argumentima izvrši čistka među književnim postupcima. Naličje zahtjeva da se piše o aktualnim, dnevnopolitički zanimljivim temama uvijek je bio i zahtjev da se o tomu piše “jasno i glasno”, bez estetskih krajnosti, eksperimenata, nekih velikih literarnih ambicija. Tako se, na prikriven no savršeno logičan način, podmeće i jedna estetska teza koja me osobito živcira: izjednačavanje angažmana s populizmom i najnižom razinom estetizacije. Mnogi su tu tezu i svoju estetsku konzervativnost opravdavali “inputom realnoga” u svojim životima: nepravda, siromaštvo, rat, bolest itd. naveli su ih da shvate kako nije bitna neka apstraktna estetika, koja ih je možda nekad i oduševljavala, nego… život sam? Ali ta epifanija nije završila odustajanjem od pisanja nego novim knjigama, a u njihove tekstove zatim nije ušao “život sam”, nego opet neka reducirana estetika. Vrlo je arogantno pretpostaviti da određeno iskustvo u svakome izaziva jednaku intelektualnu, svjetonazorsku, estetsku reakciju. Nekoga je rat naveo na to da odbaci jalov “larpurlartizam” te se posveti književnom istraživanju i opisivanju zbilje te polemici s njom; nekoga drugog rat će uvjeriti da je ta navodna “zbilja” zapravo oduvijek bila laž, konstrukcija podređena nečijim ciljevima, koja i u ratu i nakon njega ostaje samo paravan, mehanizam odvraćanja pažnje od dubine sustava, dakle nešto duboko nestvarno – i možda će upravo zbog toga početi pisati manje “stvarnosno”, itd. itd.

Možda bismo time mogli i završiti: ta kriptopopulistička, vulgarno “realistička” teza, suprotstavljena navodnoj samodopadnosti formalizma, vodi u lažni škripac koji sam spomenuo na početku. Ne radi se o neuskladivim ekstremima; u suprotnom, Majakovski, Marinetti, Céline, Claude Simon, Thomas Bernhard, Hervé Guibert, Daša Drndić ili Ivana Sajko (namjerno biram širok raspon tipova angažmana) nikada ne bi mogli biti shvaćeni kao angažirani autori, jer njihov tekst ne komunicira s “običnim čitateljem” – “prosječnim čovjekom”, kakvoga si rado zamišlja i pokušava konstruirati svaki književni i politički marketing. Promašena teza, promašena rasprava, koju bismo mogli zatvoriti parafrazom jedne podjednako antikne, meni vrlo drage provokacije: književnost ne postoji kako bi odražavala svijet; naprotiv, svijet postoji kako bi stvorio jednu lijepu knjigu, no što je točno ta “knjiga” i tko će je moći “čitati” – ostaje da se vidi.

4.  U oba romana (Drenju, Viljevu) tematiziraš granicu i povlačiš čitatelja kroz različite svjetove koji egzistiraju paralelno. Daješ drugačiji, SF uvid u Osijek, Slavoniju, Baranju. Možeš li sad isto tako čitatelje provući kroz paralelne svjetove književnog stvaralaštva i nakladništva? Je li Viljevo koje je objavila Fraktura isto Viljevo koje si napisao?

Odgovor je također paralelno – da i ne. Načelno govoreći, ne vjerujem u tip suradnje s izdavačima koji bi implicirao neke velike kreativne zahvate u tekst, i Roman Simić Bodrožić, koji je uredio obje knjige, srećom razumije i poštuje taj stav. U smislu izlaženja u susret tipografskim specifičnostima Viljeva – poput različitih fontova prilagođenih tekstu, lažne ili izostavljene paginacije itd. – knjiga je u Frakturi dobila “kraljevski” tretman (grafička urednica bila je Maja Glušić), i već su mnogi hvalili njezin prijelom i dizajn. Na kraju je izostala, i to na pomalo nerazjašnjen način, samo jedna stvar, koja je bila bitna i zbog same priče (na nju se nekoliko puta referira u tekstu): crvena boja kojom su trebali biti otisnuti “automatski” ispisani, gotovo nečitljivi dijelovi transkripta u dionici “Poslije ponoći”. Kako se može naslutiti iz odgovora na tvoje drugo pitanje, to mi je vizualno diferenciranje u središnjem dijelu – kao i nekima koji knjigu poznaju već godinama – bilo važno i isprva mi je stvarno nedostajalo. Međutim, moram priznati da sam prihvatio Viljevo kakvo na kraju imamo, a neki ga i favoriziraju – upravo zato što misle da je u “crno-bijeloj” tehnici nemilosrdnije prema čitateljima! Full-colour verzija Viljeva tako ostaje u nekom paralelnom svijetu, iz kojega ti prilažem jednu fotografiju, kao ilustraciju ili in memoriam

Suživot paralelnih svjetova, u fantastičnoj ili “ezoteričnoj” perspektivi, svakako je ljepša i zanimljivija tema, nešto što mi predstavlja stalnu motivaciju u razmišljanju o tekstovima, iako je teško svrstati ono što pišem u SF (barem onakav kakvim ga vide vrlo strogi “fanovi”). Činjenica je da pokušavam raditi na tim temama prije prateći tradiciju njihovog oblikovanja u svijetu pseudoznanosti nego žanrovske književnosti, pa tomu možda treba pripisati odudaranja od onoga što bi potpunije zadovoljilo ljubitelje žanra. Mnoge od tih ideja postoje u svijetu SF-a već desetljećima i svakako se ne radi o “inovacijama”; tješim se time da su slučajevi u kojima su se takve teme spajale s formalno netipičnom razradom relativno rijetki (ipak ih ima, srećom, jer niti SF nije homogeno i konzervativno polje kakvo zamišljaju neupućeni kritizeri ili najortodoksniji poklonici). Rijetke su i dragocjene čak i knjige koje “više fenomene” opisuju u njihovim suhim, kvaziznanstvenim, gotovo birokratski nespektakularnim aspektima; u tom su mi smislu utješna lektira bili Strugacki i Lem, a Glas gospodara je knjiga koja mi se više puta učinila svojevrsnim “suputnikom” Viljevu. U svakom slučaju, riječ je o krovnoj temi ovih romana: ona nije vidljiva u svakom njihovom aspektu, niti je jedina stvar kojom se bave, ali nastavit će – u tekstovima koje pripremam – igrati tu pozadinsku, “kozmološku”, pseudoteorijsku funkciju, dok će se u prednjem planu zbivati nove priče.

5. Nepovjerljiv si prema namjerama hrvatskih medija. Ne daješ im svoje fotografije. Jutarnjem si, na primjer, odbio dati intervju. Znam da nikad ne bi prihvatio nastup na televiziji. Čemu tvoje protivljenje medijskom eksponiranju? Je li u pitanju osobna nelagoda ili svjesna, informirana odluka?

Radije ne bih sve to mistificirao. Ne radi se, očito, o skrivanju identiteta ili fizičkog izgleda; moj bi posao ionako onemogućio svaku želju za totalnom “anonimnošću”. Osim toga, neke su fotografije ipak objavljene, i mislim da je to sasvim normalno. (Povrh svega, ovakvo bi pitanje dalo naslutiti da me mediji “proganjaju”, što djeluje pomalo komično čak i kao ideja – radilo se samo o dvije-tri situacije u kojima je došlo do nesporazuma…) Iskreno, na jednoj se razini svakako radi o osobnoj nelagodi (koja, doduše, jest dijelom izazvana i objektivnim okolnostima – time kako mediji uglavnom predstavljaju književnost i pisce); na drugoj, riječ je o uvjerenju, možda staromodnom, da je sve vezano uz mene osobno, uz promotivne djelatnosti, uz popratne tekstove i intervjue, čitanja, nastupe i slično, na nekom dalekom, sporednom, sekundarnom, možda i suvišnom mjestu u odnosu na same knjige.

U tomu sigurno nisam niti prvi niti jedini; mnogima je već odavno zlo od onoga u što je ideja o “celebrity piscu”, kao medijskom “igraču”, pretvorila književni krajolik u kojemu danas pišemo i objavljujemo. Jednostavno, nikada se nisam uspio saživjeti sa situacijom u kojoj je prirodno najprije poznavati izgled, osobni ukus, političke inklinacije i privatne anegdote autora, a zatim eventualno znati što je napisao – pa možda na kraju nešto od toga i pročitati. Zavolio sam književnost, čitao cijele opuse i pažljivo proučavao tekstove ne znajući ponekad gotovo ništa o samim autori(ca)ma; nikada mi nije palo na pamet da bi se opsesija tim djelima pojačala, utvrdila ili proširila pogledom “iza kulisa” ili, u slučaju suvremenika, upoznavanjem s njima. Druženje s onima koje sam ipak upoznao na kraju nije imalo posebne veze s tim što sam godinama živio s njihovim knjigama.

Ne želim da se sve ovo pretvori u propovijedanje o nekakvoj “etici” medijskog nastupa; nadam se da svatko, pa i ja, u tomu ima pravo slijediti svoj osjećaj. Uvijek bih radije uz intervju ili na ovitku knjige objavio neke vizualne materijale koji se tiču same knjige (u slučaju Viljeva, moglo bi ih se naći stotinu: lokacije, umjetnine, uporabni predmeti, tehnička oprema, sve ono što je crpljeno iz dokumentarnih i faktografskih fondova…) nego svoju fotografiju. Ne razumijem nuždu da osobno “stojim iza knjiga” – kojima, naravno, želim sve najbolje, dug život, neočekivana čitanja, kritike, prisvajanja… Jednostavno, radije bih da knjige sve to obave bez mene, a sretna je istina da one, mimo naših planova i želja, uvijek upravo to i čine.

Na zapadu

16 Stu

Zija Dizdarević

Na slici: Zija Dizdarević. Hercegovac, ali navodno nije govorio hrvatski. Kazna – naplaćena.

Ono što je Cioran rekao za sebe, važi i za mene: moja sposobnost da budem razočarana nadmašuje moje intelektualne sposobnosti. Gdje god da odem, uvijek me nešto nervira. Tuđa me glupost vrlo brzo pronađe. Ukratko, nigdje nemam mira, pa čak ni u Republici Hrvatskoj.

Posljednjih par mjeseci sam pokušala aktivnije pobjeći iz vlastite kože: umjesto literature i notesa, počela sam skupljati kozmetiku, odjeću – počela sam razmišljati kako da što manje razmišljam o politici, književnosti – kako da se što manje razočaram. Nažalost, dar za nesreću preživljava svaku šminku, pa i onu najkvalitetniju. Sve i da živim na Marsu, okružena ogledalima i korektivnim puderom – do mene bi došle loše vijest o razbijanju dvojezičnih tabli u Vukovaru, priča o referendumu koju je pokrenula homofobna inicijativa „U ime obitelji“ ili ovaj prijedlog Matice hrvatske da se zakonski zaštiti hrvatski jezik kažnjavanjem svakoga tko ga u RH ne govori.

Sjećate li se kad je ono Nino Raspudić jadnikovao kako je desnica na margini, kako je „represivni, nacionalistički, klerikalni kontekst“ izmišljen? Raspudića sam pokušala tekstualno opovrgnuti, ali stvarnost to ipak čini bolje od mene.

Trenutno je u Hrvatskoj na vlasti koalicija socijaldemokratske aka „lijeve“ orijentacije koja sprovodi politiku desnog centra. S tim da je i ovaj centar – također desno. Počelo je tako što seksualni odgoj nije uveden u škole. Crkva se za to pobrinula. Kad je Vlada popustila oko toga, onda je desnica počela tražiti još više. Sad, na primjer, traži da se ćirilica ne koristi – pogotovo ne u Vukovaru koji treba proglasiti mjestom posebnog pijeteta. Matica hrvatska upravo istupa sa zahtjevom da se latinično pismo zakonski proglasi jedinim dopuštenim i službenim pismom hrvatskoga jezika, što je povijesno falsifikatorski, ali znamo već jako dobro koliko desnica voli revizije jer je povijest ne pokazuje baš u najboljem svjetlu. Znate ono: progon i ubijanje pripadnika nacionalnih manjina i političkih protivnika u koncentracionim logorima i tako dalje. Klasika.

Donedavno sam tvrdila da je Hrvatska sekularna država, ali to više ne mislim. Evo zašto. Malo je ljudi spremno poput Željke Markić odvojiti toliko vremena i energije da promovira mržnju protiv queer zajednice koja ne ugrožava nikog, ponajmanje Ustav RH i brak između muškarca i žene. Malo je Hrvata, bez obzira što se čini drugačije, spremno aktivno mrziti bilo koga. Problem je što mržnja čija je Markić glasnogovornica – ima institucionalnu podršku Crkve, vladajuće koalicije, opozicije, Ustavnog suda i grada Zagreba. Mržnja ovog kalibra košta. Ono što je predstavljeno kao građanska inicijativa da se referendum raspiše, to uopće nije jer su građani najčešće posve inertni. Ako nekoga i mrze, mrze ga pasivno-agresivno, prije svega jer nemaju dovoljno novca da svoje stavove promoviraju javno po medijima. Građani najčešće šute, osim ako iza te njihove privatne mržnje ne stanu državne institucije kao što je slučaj bio devedesetih. Iza Markić netko, dakle, stoji jer sama ne bi dogurala ovako daleko.

Ne govorim ovo zbog toga što imam gay prijatelje i mislim da će posljedice ovog referenduma po njih biti katastrofalne, a svi znamo da hoće, već zato što sam imigrantkinja, pripadnica nacionalne manjine i ljevičarka. Govorim ovo zbog sebe jer razlike između seksualnih i ostalih manjina – nema. Zakon bi trebao služiti kao zaštitni mehanizam koji bi onemogućio da se većina iživljava na onima koji nemaju dovoljan broj glasova da se zaštite, a ne obrnuto – da štiti većinu od ljudskih prava manjina. Država u kojoj se dio građana mora brinuti za vlastitu sigurnost jer „pogrešno“ govori, piše ili voli – nije sekularna, a država koja nije sekularna – nije dobro mjesto za život.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 52 drugih sljedbenika