Humptyju Dumptyju se ne da

14 Lis

Ebola je trenutno u Španiji ono što su kod nas u svibnju bile poplave – ozbiljan problem kojem se ne nazire kraj. Zaražena virusom ebole, medicinska sestra Teresa Ramos zadnjih se dana bori za svoj život u madridskoj bolnici Carlos III, a stotinjak je osoba s kojima je u međuvremenu bila u direktnom kontaktu pod prismotrom. Suprug joj je u izolaciji, a obiteljskog su im psa vlasti uspavale, iako nije pokazivao nikakve znakove zaraze.

Stvar koja povezuje poplave koje su proljetos zahvatile dio Srbije, Bosne i Hrvatske i aktualno izbijanje zaraze u Španiji, ono što je širenje ebole i katastrofalne poplave u prvom redu i omogućilo, jest politika u njihovoj pozadini – politika arogantne vlasti u potpunosti desenzibilizirane za probleme vlastitog glasačkog tijela. Posljedice koje spomenuta politika ima po ljude, njihovu imovinu i živote, konkretan su rezultat nastojanja vlasti, kako španjolskih, tako i ovih „naših“, da privatni interesi uvijek budu (i ostanu) u prednosti u odnosu na javne. I to zato što ti privatni interesi direktno pogoduju ljudima na vlasti, ljudima koji su izabrani da zastupaju druge, a koji zapravo zastupaju sebe i krupni kapital s kojim svojim političkim djelovanjem postaju jedno.

Da bismo našli dokaze bahatosti političara, ne moramo kopati duboko. Krenimo od incidenta koji je ovaj moj tekst započeo. Španjolska je vlada dvojicu svojih svećenika, misionara koji su širili kršćanstvo po zapadnom dijelu Afrike, nakon što su se razboljeli, vratila na liječenje u Madrid, gdje su obojica umrla. Teresa Ramos je, zajedno s kolegicama, posve nepripremljena, imala zadatak očistiti sobu nakon što su iznijeli leš jednog od svećenika. Ramos je, navodno, rukavicom dotakla lice dok je skidala zaštitno odijelo i tako se zarazila. Odmah potom kreće difamacija medicinske sestre jer, kao i svaka druga nesposobna vlast, i ova španjolska mora nekoga okriviti za vlastite propuste.

Sjetimo se samo kako su zbog šteta nastalih klizištima bh vlasti okrivljivale ljude jer su kuće gradili nepropisno ili premijera Zorana Milanovića koji je radio to isto, ali s druge strane Save. Ili srpske vlasti koje su za zakašnjelu evakuaciju Obrenovca okrivile Obrenovčane, kao da je ljudima bilo u interesu izgubiti život i svu imovinu. Ex-yu javnost je tad, kao što je i španjolska sad – bila ujedinjena. Odmah je bilo jasno da su posljedice poplava mogle biti izbjegnute da se blagovremeno reagiralo, da su službe civilne zaštite bile osposobljene i naučene reagirati, da je bilo dovoljno novca u državnom proračunu za njihovu obuku i potrebnu opremu. I to novca koji je trebao biti tamo, ali ga, nekim čudom, vlasti nikako nisu mogle naći. Koliko je samo madraca Milorad Dodik morao pregledati zajedno s Aleksandrom Vučićem, koliko su samo jastuka Izetbegović, Radončić, Lagumdžija i Čović morali protresti da javnost vidi makar siću! Javni je novac nestao u privatnim džepovima, a posljedicu toga osjetila je upravo javnost koja je novac za civilnu zaštitu redovito izdvajala od svojih mizernih plaća.

Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Potop biblijskih razmjera. Nažalost, ljudi najčešće reagiraju kad je već kasno jer se ne obaziru na kriminalne radnje čije posljedice nisu odmah „vidljive“ i jasne. Kao, na primjer, na uništavanje javnog školstva i javnog zdravstva. Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Epidemija ebole. Politika štednje koju su Španjolskoj nametnule strane (uglavnom njemačke) banke – uništile su javno zdravstvo. Strani je kapital stavljen iznad zdravlja građana jer, kao desničarska stranka, PP (Partido Popular) bankarski profit cijeni više od zajedničkog dobra, i to krijući se iza domoljubnih parola. Baš kao i Hrvatska demokratska zajednica.

No da se razumijemo, ni socijalisti nisu ništa bolji. Zapatero je, pritisnut recesijom, utabao put svom nasljedniku Rajoyu politikom koja je bila daleko od socijalističke. Isto kao što vlada Zorana Milanovića radi na tome da otvori put Karamarku koji će samo završiti ono što je SDP započeo – potpunu propast javnih institucija i sekularne države. Bitne razlike između toga kako se strani kapital i domaća radna snaga tretiraju kad su na vlasti lijevi ili desni – više jednostavno nema jer su obje opcije u službi novca, a ne ljudi koji ih svake četiri godine biraju.

Tome najbolje svjedoči činjenica da Hrvatska nije spremna za pandemiju ebole jer nema bolničkih uvjeta za potpunu izolaciju pacijenata koja je prijeko potrebna. Hrvatska nije spremna kao što to nije bila ni Španjolska: bez ulaganja u javno zdravstvo, zdravlja ne može biti. Ukoliko je javnost prepuštena na milost i nemilost privatnim institucijama koje također, kao i vlast, služe kapitalu, a ne javnom dobru – što drugo javnosti preostaje nego da se povije u kutu i umre? Doista, što će biti s ljudima koji si ne mogu priuštiti privatiziranu zdravstvenu uslugu? Činjenica da medicinsko osoblje javnih bolnica ne može reagirati na pandemiju jer je financijski onesposobljeno da djeluje, ne ostavlja previše prostora za optimizam. Španjolski stručnjak za mikrobiologiju Fernando Rodríguez Artalejo tek sad najavljuje tečajeve za medicinare, policajce i vatrogasce. Tek sad, nakon što su, potpuno nespremni, dovezli dva teško bolesna svećenika iako je osoblje bolnice Carlos III upozoravalo da nema uvjeta za njihovo liječenje. Paradoksalno, bolnica je prethodno bila opremljena za najekstremnije slučajeve, ali se zbog proračunskih rezova puno toga morala odreći, uključujući i izolacione sobe koja bi joj sad dobro došla.

Liječnik Javier Rodríguez, savjetnik za još-malo-pa-privatni madridski Dom zdravlja, narugao se smrtno bolesnoj Romero, rekavši kako za oblačenje zaštitnog odijela ne treba diploma i nazvao je lažljivicom, ali dvojicu svećenika koji su ugrozili medicinsko osoblje nije ni spomenuo. Nevjerojatno je da liječnik smrtno bolesnu osobu bez imalo suosjećanja može vrijeđati na takav način. S obzirom da PP radi na tome da zdravstvo u potpunosti privatizira, cinične optužbe na račun Terese Romero zvuče još gore. Ne samo da vlast ne priznaje krivicu, a odgovorne osobe ne daju ostavke, već ženu koju su zbog vlastite nekompetencije izložili životnoj opasnosti, čiju su obitelj rasturili, čijeg su psa posve nepotrebno ubili – optužuju za propuste koje su sami napravili. Nije posao medicinske sestre tumačiti protokol, voditi računa o tome ima li bolnica dovoljno novaca i uvjete za rad. Nije posao medicinske sestre voditi državu i brinuti se za zdravlje svih njezinih građana. Ali kad imate potpuno nesposobnu vlast, posao medicinske sestre postaje sve osim onoga za što se školovala. Tako i kod nas: svi bismo trebali znati sve da potegnemo umjesto onih koji za vođenje države dobivaju masne pare.

Poplave su bile jezivo iskustvo koje će se ponoviti jer nema ulaganja u infrastrukturu, nema para za građevinske dozvole, nema para ni za što osim za bezobrazno visoke plaće političara koji ne rade svoj posao. Kad im nestane novaca, političari potegnu iz naših džepova, a kad ih imaju previše – onda ih stavljaju na tajne račune i čuvaju za dane kad će, kao što je bilo sa Sanaderom, morati bježati preko grane. Ne znam samo gdje planiraju ići jer zemlje, zahvaljujući njihovom predanom radu, počinju nalikovati kao jaje jajetu: sve su redom razbijene i teško da ih bilo tko može ponovno sastaviti.

Slika

Penis Denis u epizodi “Gospodari svega”

12 Ruj

penis denis i gospodari svega

Linkovi:

Premijerova puknuta cijev

Lady Gaga se uprasila za Jutarnji

Bang bang

4 Ruj

Muf odlično napreduje i većinu sam vremena tamo. Politike sam se zasitila, ali svejedno se uskoro vraćam na Melanholiju da prosipam žuč.

Panel o feminizmu i pornografiji

11 Tra

Iduća srijeda nastavlja razgovor o pornjavi. U Rijeci sam govorila o pornografskim vrijednostima, u Centru za ženske studije o pornografiji općenito, a na FFZG-u ću u uvodu reći – tko zna što! Anja Plazonja i Mario Kozina također imaju zanimljivih stvari za reći na tu temu. Svi ste dobrodošli!

Sjede Dubravka, Ruža i Ivana u Europarlamentu i računaju…

14 Ožu

…koliko jedan muškarac vrijedi žena.

Dubravka Šuica počne brojati prva.

Ruža Tomašić kaže – minimalno dvije.

Ivana Maletić poveća ulog, ali pritom pazi koja tri prsta diže.

Vrlo brzo osjeti naopisivo gađenje prema vlastita tri prsta jer su ženska, pa doda i kažiprst.

Pet! Neće se nitko s Dubravkom Šuicom zajebavat. Zna ona koliko manje vrijedi.

U stvari, kaže Maletić, dajem obje ruke i svih deset prstiju za jednu kitu!

Triestdvije, procijedi Ruža kroz zube jer joj je ponestalo prstiju za brojanje. Dubravka i Ivana se slože da je to razuman broj, rukuju se i glasaju protiv ravnopravnosti spolova.

Kamena sol

10 Velj

Tuzlacima sedamdesetih nešto zaudara. Ne zna se je li klor ili budućnost.
 

Da bismo razumjeli zašto su neredi u BiH prije tjedan dana započeli baš u Tuzli, moramo uzeti u obzir koliko je za taj grad jugoslavenski industrijski modernizam bio bitan. Protesti su počeli kad su se radnici nekoliko upropaštenih tvornica okupili ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Zgrada koja je simbolično spaljena – na sebi još uvijek ima natpis: SODASO, ime Hemijskog kombinata koji je prije rata uključivao ogromne tvorničke pogone za preradu soli, sode i različitih kemijskih derivata. Tuzla je za vrijeme Jugoslavije bila razvijen industrijski grad i upravo imena poput Hlorikalnog kombinata (HAK-a), Termoelektrane, Solane, Rudnika ugljena Kreka, Tehnograda, Proizvodno-trgovinskog kombinata (PTK-a) predstavljaju najbitniji element njegovog identiteta. S obzirom da je Tuzla bila mjesto bazne industrije, i da ništa od dobara nije akumulirano tamo – grad je uvijek dobro zrcalio socijalnu diferencijaciju nastalu otvaranjem jugoslavenskog tržišta prema inozemstvu, ali i ekonomsku nejednakost prisutnu unutar samog jugoslavenskog društva. Kako je Tuzla uvijek živjela od industrijske proizvodnje, jasno je što se dogodilo kad je industrija upropaštena: ne samo da je većina građana ostala bez posla, nego je identitet samog grada postao upitan.

Osim toga, Tuzla je na neki način već vidjela budućnost. Grad je živio od kemijske industrije i stoga je jedan od najpopularnijih fakulteta Tuzlanskog univerziteta bio Tehnološki fakultet. Obrazovanje je, dakle, bilo povezano s tržištem rada: odabir zanimanja zavisio je od toga gdje je učenike i studente čekalo slobodno radno mjesto. Nakon sloma industrijske proizvodnje, međutim, svi su ljudi koji su završili Tehnološki fakultet, zajedno s tehničarima i ostalim radnicima tvorničkih postrojenja – postali tehnološki višak. Rijetki među tehnolozima su zaposlenje našli u školama kao profesori kemije. Neki su završili u privatiziranim tvornicama, istim onim koje im već dvadeset godina ne isplaćuju plaće i doprinose.

Možemo lako razumjeti kakav su udarac devedesete zadale gradu koji je bio radnički u pravom smislu te riječi i zašto se Tuzlaci nisu prepoznali u demagogiji nacionalističkih stranaka koje su u tom razdoblju došle na vlast. Kapitalizam se uvijek naslanjao na nacionalizam, i zbog toga je nacionalistička retorika bila ideološki nekompatibilna s ljudima koji su se duboko identificirali s idejom socijalističkog progresa koji je nakon Drugog svjetskog rata doslovno izgradio Tuzlu. Identitet grada mogao je ostati očuvan samo političkim opiranjem nacionalističkim tendencijama kojima je ostatak gradova unutar Bosne i Hercegovine suviše lako podlegao. To objašnjava zašto su od osamostaljenja BiH, pa sve do danas – na vlasti u Tuzli isključivo bili socijaldemokrati.

Socijaldemokracija danas, međutim, nije više lijeva politička opcija o čemu svjedoči i činjenica da je na čelo Vlade Tuzlanskog kantona zasjeo upravo političar SDP-a čiji politički program ne odudara bitno od programa HDZ-a, SDA, SNSD-a, SBB-a i drugih. Kad kažem program, mislim zapravo na oportunizam vladajuće elite, isti onaj koji je već uspio uništiti zemlju koja je ovoj prethodila. Grafit koji je osvanuo na demoliranoj zgradi Vlade: „smrt nacionalizmu!“, govori da tuzlanski prosvjednici znaju da narod nije slobodan. Devedesete i dalje drže industrijsku proizvodnju na nuli, na što zgrade nekadašnjih tvorničkih postrojenja na ulasku u Tuzlu stalno podsjećaju. Te se devedesete i privatizacija koju su donijele neprestano reproduciraju „demokratskim“ izborima jer se politička garnitura ne mijenja, isto kao što se ne mijenja ni njezina nacionalistička retorika koja je do kolapsa industrijske proizvodnje devedesetih i dovela.

Zgrada SODASO prije i poslije Vlade Tuzlanskog kantona.

Da je socijaldemokracija u krizi, govori i posjet premijera Milanovića Mostaru: čitav državni aparat BiH, kao i Hrvatske, u potpunosti je korumpiran kapitalizmom i radi na tome da nacionalni interesi po svaku cijenu ostanu „vitalni“ jer bi u suprotnom, umjesto njih, vitalnim ponovo mogla postati radnička prava. Da to tog obrata dođe, političari bi odjednom bili prinuđeni vanjskom dugu pristupiti drugačije: nikako se ne bi smjele dirati plaće niti prava radnika, dok bi direktori privatiziranih tvrtki, kao i sami političari snosili ogromne posljedice. A da moraju udariti po vlastitom džepu, političari bi bili puno pažljiviji. Logično je, dakle, što Milanović nije otišao u Tuzlu jer bi tamo bio suočen s licemjerjem vlastite pozicije: ne možeš raditi na dezintegraciji socijalističkog naslijeđa, a smatrati se socijaldemokratom. U Mostar je otišao kao Hrvat, što je u potpunosti u skladu s njegovim političkim radom u Vladi RH.

Očekivano, nitko na vlasti nije preuzeo odgovornost za stanje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. Par je ljudi dalo ostavku, više zbog straha nego što stvarno misle da su dio problema. Umjesto isprika slušali smo optužbe na račun prosvjednika, što samo govori do koje se mjere političari osjećaju zaštićeno. Mediji su stali na stranu vlasti i plasirali dezinformacije koje su prosvjednike trebale prikazati u lošem svjetlu: kao huligane koji razbijaju i pale sve pred sobom, kao pljačkaše i narkomane, što nam potvrđuje da su danas alternativni izvori izvještavanja potrebni kao što su bili i devedesetih. Tad ih je, nažalost, bilo premalo.

Za razliku od onoga što mediji i pojedinci tvrde, bacanje kamenja je bilo neophodno. Imali smo nedavno Beboluciju, protest zbog neizdavanja JMBG-a novorođenoj djeci u BiH, koja je prošla mirno i nije promijenila ništa. Mirni protesti imali bi odjeka samo u slučaju da je na početku čitava Tuzla izašla na ulice, a znamo da nije. Ne čudi, naravno, zašto ljudi nisu u većem broju pristupili demonstracijama: s nestankom socijalne države, nestalo je i socijalne osjetljivosti. Postalo je prihvatljivo gledati svakodnevno tuđu bijedu i radovati se mrvicama koje nas od te bijede dijele.

Kamenje je, osim što je simbolički srušilo Vladu, pomoglo i da se razbije slika o inertnim, apatičnim Bosancima koji samo trpe i šute. Ne treba, dakle, žaliti ni zbog jednog bačenog kamena. Mirne demonstracije, političke promjene demokratskim putem, posve su nedjelotvorne u BiH jer je sama demokratizacija bosanskohercegovačkog društva – bila i ostala iluzoran proces. Ono što nam je razdoblje tranzicije donijelo, nije prelazak iz socijalistički uređene države u demokratsko društvo, već prelazak iz socijalizma u život bez društva: svatko je prepušten samom sebi, bez ikakve zaštite i osiguranja. Razbijena stakla, zapaljene nekretnine, mala su cijena za povrat društva koje nas ne bi stalno ostavljalo na cjedilu i bacalo na prosjački štap.

Vampirice br. 7

27 Sij

Vamiprice su reagirale na treći segment Petog dana (25.1.) u kojem se razgovaralo o retrospektivi Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 55 drugih sljedbenika