Slika

Penis Denis u epizodi “Gospodari svega”

12 Ruj

penis denis i gospodari svega

Linkovi:

Premijerova puknuta cijev

Lady Gaga se uprasila za Jutarnji

Bang bang

4 Ruj

Muf odlično napreduje i većinu sam vremena tamo. Politike sam se zasitila, ali svejedno se uskoro vraćam na Melanholiju da prosipam žuč.

Panel o feminizmu i pornografiji

11 Tra

Iduća srijeda nastavlja razgovor o pornjavi. U Rijeci sam govorila o pornografskim vrijednostima, u Centru za ženske studije o pornografiji općenito, a na FFZG-u ću u uvodu reći – tko zna što! Anja Plazonja i Mario Kozina također imaju zanimljivih stvari za reći na tu temu. Svi ste dobrodošli!

Sjede Dubravka, Ruža i Ivana u Europarlamentu i računaju…

14 Ožu

…koliko jedan muškarac vrijedi žena.

Dubravka Šuica počne brojati prva.

Ruža Tomašić kaže – minimalno dvije.

Ivana Maletić poveća ulog, ali pritom pazi koja tri prsta diže.

Vrlo brzo osjeti naopisivo gađenje prema vlastita tri prsta jer su ženska, pa doda i kažiprst.

Pet! Neće se nitko s Dubravkom Šuicom zajebavat. Zna ona koliko manje vrijedi.

U stvari, kaže Maletić, dajem obje ruke i svih deset prstiju za jednu kitu!

Triestdvije, procijedi Ruža kroz zube jer joj je ponestalo prstiju za brojanje. Dubravka i Ivana se slože da je to razuman broj, rukuju se i glasaju protiv ravnopravnosti spolova.

Kamena sol

10 Velj

Tuzlacima sedamdesetih nešto zaudara. Ne zna se je li klor ili budućnost.
 

Da bismo razumjeli zašto su neredi u BiH prije tjedan dana započeli baš u Tuzli, moramo uzeti u obzir koliko je za taj grad jugoslavenski industrijski modernizam bio bitan. Protesti su počeli kad su se radnici nekoliko upropaštenih tvornica okupili ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Zgrada koja je simbolično spaljena – na sebi još uvijek ima natpis: SODASO, ime Hemijskog kombinata koji je prije rata uključivao ogromne tvorničke pogone za preradu soli, sode i različitih kemijskih derivata. Tuzla je za vrijeme Jugoslavije bila razvijen industrijski grad i upravo imena poput Hlorikalnog kombinata (HAK-a), Termoelektrane, Solane, Rudnika ugljena Kreka, Tehnograda, Proizvodno-trgovinskog kombinata (PTK-a) predstavljaju najbitniji element njegovog identiteta. S obzirom da je Tuzla bila mjesto bazne industrije, i da ništa od dobara nije akumulirano tamo – grad je uvijek dobro zrcalio socijalnu diferencijaciju nastalu otvaranjem jugoslavenskog tržišta prema inozemstvu, ali i ekonomsku nejednakost prisutnu unutar samog jugoslavenskog društva. Kako je Tuzla uvijek živjela od industrijske proizvodnje, jasno je što se dogodilo kad je industrija upropaštena: ne samo da je većina građana ostala bez posla, nego je identitet samog grada postao upitan.

Osim toga, Tuzla je na neki način već vidjela budućnost. Grad je živio od kemijske industrije i stoga je jedan od najpopularnijih fakulteta Tuzlanskog univerziteta bio Tehnološki fakultet. Obrazovanje je, dakle, bilo povezano s tržištem rada: odabir zanimanja zavisio je od toga gdje je učenike i studente čekalo slobodno radno mjesto. Nakon sloma industrijske proizvodnje, međutim, svi su ljudi koji su završili Tehnološki fakultet, zajedno s tehničarima i ostalim radnicima tvorničkih postrojenja – postali tehnološki višak. Rijetki među tehnolozima su zaposlenje našli u školama kao profesori kemije. Neki su završili u privatiziranim tvornicama, istim onim koje im već dvadeset godina ne isplaćuju plaće i doprinose.

Možemo lako razumjeti kakav su udarac devedesete zadale gradu koji je bio radnički u pravom smislu te riječi i zašto se Tuzlaci nisu prepoznali u demagogiji nacionalističkih stranaka koje su u tom razdoblju došle na vlast. Kapitalizam se uvijek naslanjao na nacionalizam, i zbog toga je nacionalistička retorika bila ideološki nekompatibilna s ljudima koji su se duboko identificirali s idejom socijalističkog progresa koji je nakon Drugog svjetskog rata doslovno izgradio Tuzlu. Identitet grada mogao je ostati očuvan samo političkim opiranjem nacionalističkim tendencijama kojima je ostatak gradova unutar Bosne i Hercegovine suviše lako podlegao. To objašnjava zašto su od osamostaljenja BiH, pa sve do danas – na vlasti u Tuzli isključivo bili socijaldemokrati.

Socijaldemokracija danas, međutim, nije više lijeva politička opcija o čemu svjedoči i činjenica da je na čelo Vlade Tuzlanskog kantona zasjeo upravo političar SDP-a čiji politički program ne odudara bitno od programa HDZ-a, SDA, SNSD-a, SBB-a i drugih. Kad kažem program, mislim zapravo na oportunizam vladajuće elite, isti onaj koji je već uspio uništiti zemlju koja je ovoj prethodila. Grafit koji je osvanuo na demoliranoj zgradi Vlade: „smrt nacionalizmu!“, govori da tuzlanski prosvjednici znaju da narod nije slobodan. Devedesete i dalje drže industrijsku proizvodnju na nuli, na što zgrade nekadašnjih tvorničkih postrojenja na ulasku u Tuzlu stalno podsjećaju. Te se devedesete i privatizacija koju su donijele neprestano reproduciraju „demokratskim“ izborima jer se politička garnitura ne mijenja, isto kao što se ne mijenja ni njezina nacionalistička retorika koja je do kolapsa industrijske proizvodnje devedesetih i dovela.

Zgrada SODASO prije i poslije Vlade Tuzlanskog kantona.

Da je socijaldemokracija u krizi, govori i posjet premijera Milanovića Mostaru: čitav državni aparat BiH, kao i Hrvatske, u potpunosti je korumpiran kapitalizmom i radi na tome da nacionalni interesi po svaku cijenu ostanu „vitalni“ jer bi u suprotnom, umjesto njih, vitalnim ponovo mogla postati radnička prava. Da to tog obrata dođe, političari bi odjednom bili prinuđeni vanjskom dugu pristupiti drugačije: nikako se ne bi smjele dirati plaće niti prava radnika, dok bi direktori privatiziranih tvrtki, kao i sami političari snosili ogromne posljedice. A da moraju udariti po vlastitom džepu, političari bi bili puno pažljiviji. Logično je, dakle, što Milanović nije otišao u Tuzlu jer bi tamo bio suočen s licemjerjem vlastite pozicije: ne možeš raditi na dezintegraciji socijalističkog naslijeđa, a smatrati se socijaldemokratom. U Mostar je otišao kao Hrvat, što je u potpunosti u skladu s njegovim političkim radom u Vladi RH.

Očekivano, nitko na vlasti nije preuzeo odgovornost za stanje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. Par je ljudi dalo ostavku, više zbog straha nego što stvarno misle da su dio problema. Umjesto isprika slušali smo optužbe na račun prosvjednika, što samo govori do koje se mjere političari osjećaju zaštićeno. Mediji su stali na stranu vlasti i plasirali dezinformacije koje su prosvjednike trebale prikazati u lošem svjetlu: kao huligane koji razbijaju i pale sve pred sobom, kao pljačkaše i narkomane, što nam potvrđuje da su danas alternativni izvori izvještavanja potrebni kao što su bili i devedesetih. Tad ih je, nažalost, bilo premalo.

Za razliku od onoga što mediji i pojedinci tvrde, bacanje kamenja je bilo neophodno. Imali smo nedavno Beboluciju, protest zbog neizdavanja JMBG-a novorođenoj djeci u BiH, koja je prošla mirno i nije promijenila ništa. Mirni protesti imali bi odjeka samo u slučaju da je na početku čitava Tuzla izašla na ulice, a znamo da nije. Ne čudi, naravno, zašto ljudi nisu u većem broju pristupili demonstracijama: s nestankom socijalne države, nestalo je i socijalne osjetljivosti. Postalo je prihvatljivo gledati svakodnevno tuđu bijedu i radovati se mrvicama koje nas od te bijede dijele.

Kamenje je, osim što je simbolički srušilo Vladu, pomoglo i da se razbije slika o inertnim, apatičnim Bosancima koji samo trpe i šute. Ne treba, dakle, žaliti ni zbog jednog bačenog kamena. Mirne demonstracije, političke promjene demokratskim putem, posve su nedjelotvorne u BiH jer je sama demokratizacija bosanskohercegovačkog društva – bila i ostala iluzoran proces. Ono što nam je razdoblje tranzicije donijelo, nije prelazak iz socijalistički uređene države u demokratsko društvo, već prelazak iz socijalizma u život bez društva: svatko je prepušten samom sebi, bez ikakve zaštite i osiguranja. Razbijena stakla, zapaljene nekretnine, mala su cijena za povrat društva koje nas ne bi stalno ostavljalo na cjedilu i bacalo na prosjački štap.

Vampirice br. 7

27 Sij

Vamiprice su reagirale na treći segment Petog dana (25.1.) u kojem se razgovaralo o retrospektivi Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

MUF

22 Sij

Dragi moji, nije vrijeme da se rastajemo, već da se dodatno sastajemo. A gdje bolje nego na Mufu – sajtu za feminističko čitanje popularne kulture? Muf činimo: Maša Grdešić, Lana Pukanić, Barbara Pleić i ja. Na sajtu ćete čitati o knjigama, serijama, filmovima, pornjavi (ne može bez nje), video igricama, glazbi, modi, ukratko – o svemu što nas se tiče.

Na sidebar sam stavila sliku Mufa da ga uvijek možete pronaći. Prijatno!

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 55 drugih sljedbenika