Tomislav und Tomislav
21 Svi
Koliko sam uspjela saznati, čak i da su htjeli kao duet nastupati na Eurosongu 2012. u Azerbejdžanu, Tomislav und Tomislav bili bi diskvalificirani jer su navodno plagirali tekst pod kojim su na vjenčanjima i sprovodima proteklih godina nastupali Josipović i Tadić, ali i Kosor i Pahor u nešto drugačijem aranžmanu doduše.
Ante Tomić i njegova mršava kravica talenta i nadahnuća
26 Tra
Ante napravio, a nije sladoled.
Tip koji nam je odvratan. Neki će u toj rečenici prepoznati pjesmu Tatjane Gromače, drugi – Miljenka Jergovića i Antu Tomića. Za Gromačinog lika iz pjesme ne možemo sa sigurnošću ustvrditi zašto je odvratan, ali kad su spomenuti pisci u pitanju – sve je odmah jasno. Jergović i Tomić su isti tip – EPH tip, a odvratnije od toga ne može.
Kad je Jergović u pitanju, dovoljno je sjetiti se njegovog intervjua s nekadašnjim premijerom Sanaderom za Jutarnji list i fotografija koje su tom prilikom nastale. Zbog te pozicije poltrona u kojoj se pisci i novinari nikada ne bi smjeli naći, Jergović je izgubio sav spisateljski i novinarski kredibilitet. Dodamo li tome, jedan po jedan, sve njegove tekstove, njegova odvratnost eksponencijalno raste. No koliko god nam Jergović bio odvratan, a njegovi nekonzistentni stavovi i tekstovi iritantni – ne možemo za njega reći da je glup. Ne zbog veličine njegove glave, već zbog činjenice da on točno zna što radi. Jergović neprestano kalkulira. Zato u narodu i jest poznat kao – Jergulja. Nitko na kugli zemaljskoj ne zna u što Jergović stvarno vjeruje. Sve što znamo jest da EPH vjeruje u njega. I, naravno, da mu je vjerovao Sanader – čovjek kojem više ne vjeruje nitko.
S druge strane imamo Antu Tomića – čovjeka s velikim šeširom i kratkom pameti. Kod Jergovića makar znamo da ne znamo na čemu smo: sad govori jedno, sad drugo. Kod Tomića je stvar bitno drugačija: on sustavno proizvodi iste idiotske tekstove. Njegov je posljednji biser iz Slobodne Dalmacije razlog zbog kojeg sam sjela pisati ovaj komentar. Tomićev kolega Jurica Pavičić mu je već dosta dobro odgovorio, ali po meni suviše uljudno i politički korektno. Recimo da je širina oboda Tomićevog šešira prava mjera stvari. Sve što je daleko od ruba, ne dopire do njega. Uključujući, dakle, i Pavičićev tekst. Ne samo da mu se trebamo skroz primaknuti, nego ga trebamo natjerati da skine taj šešir – da pokaže poštovanje prema ljudima koje tako rado uzima u usta. Odvratne tipove poput njega, sklone cinizmu ne treba štedjeti.
Kao prvo, naslov teksta „Piscima je teško? E, pa što?“, govori da je Tomiću jasno da nije pisac jer mu očito nije teško. Znači nije toliko glup. Što meni olakšava posao jer bih mu inače morala crtati stvari. U spomenutom je tekstu, ukratko, Tomić poručio piscima da prestanu cmizdriti, da ne traže za svoj posao novac od ministarstva i da, ako ne mogu živjeti od pisanja, trebaju potražiti neki drugi posao. I, umalo da zaboravim, da ne budu dosadni jer čitatelji ipak žele razonodu, žele zabavno štivo, nešto poput onoga što piše Tomić. Istovremeno, u maniri koja je draga i Jergoviću i njemu – Tomić na svoju stranu stavlja slavno ime da potvrdi vlastitu veličinu, ispravnost svoga stava: I Jonathan Franzen (ili Johnatan Frenzen kako mu Tomić tepa) kaže da knjige moraju biti zabavne.
Naravno, Tomić zna biti zabavan kao i svaka budala. To mu ne osporavam. Da je svjestan da je budala, kao što je svjestan da nije pisac – ne bih ništa rekla, ali Tomić misli da je važan – da nije budala, da su, naprotiv, svi drugi budale, a on ih treba educirati. Da bismo razumjeli otkud mu ideja da se tako odvratno ponaša, treba se dosjetiti za koga piše. Europapress Holding svi znamo. Čuli smo za Ninoslava Pavića. Naravno da vam ne treba državna stipendija ili potpora ministarstva ako pišete za EPH. Ako pišete za Pavića sve što vam treba je dobra lubrikacija i očito – đon obraz. Da Tomić kojim slučajem ima imalo obraza, možda ne bi pisao za EPH i možda bi mu trebali drugi izvori prihoda. Možda se tada ne bi rugao svojim kolegama koje su manje uspješne u degradiranju vlastite struke od njega.
Tomić u tekstu spominje „mršavu kravicu talenta i nadahnuća“ koja treba nahraniti sve te silne netalentirane pisce koji ne mogu kao on prodati po 15000 knjiga. Po Tomiću nema opravdanja zašto bi pisac tražio od poreznih obveznika da plate njegov rad, zašto bi sisao tu „mršavu kravicu“. Voljela bih da razmisli o plaći koju je dobio kad je EPH bez moje dozvole objavio moj tekst u Jutarnjem i nije ga platio. Možda je Tomić za te novce kupio vlastitu knjigu da si pojača prodaju. Da bude bliže Nives Celzijus, Vlatki Pokos i ostalim autorima kojima ne trebaju pare od ministarstva jer imaju sponzore poput njegovog. Tomiću bi također trebalo objasniti da je časnije tražiti novac od poreznih obveznika nego trošiti novac koji je od njih ukraden.
Ne čudi, zapravo, što Tomić misli kako bi najbolje bilo da se pisanjem bave samo on i šačica probranih i neproblematičnih ljudi jer ga onda ne bi tko imao prozivati za sva sranja koja napiše. Kad ne bi bilo novca za autore da pišu ništa osim glupih, ali vrlo zabavnih knjiga – Tomić bi se napokon mogao svrstati u red pisaca, ali ovako – dok ima drugih – on je tek obično piskaralo. Njegov pajdaš Jergović je napisao: Knjiga je najsretnija ako je kreten ne otvori. E, pa ja mislim da je knjiga najsretnija ako je kreten ne napiše. Što bi bio jasan znak Tomiću da promijeni zanimanje i poštedi knjige, ako već čitatelje neće.
Daddy, daddy (pravi feministički tekst)
5 Tra
Pornografija nije moja jedina opsesija – tu je i poezija. Iako poezija rijetko kad ima isti učinak kao pornografija, jedna se formulacija jednako odnosi i na prvu i na drugu. Govorim o nezaobilaznoj „Who’s your daddy?“ formulaciji koja se već smatra općim mjestom pornografske vulgarnosti, ali je u poeziji možemo izgovoriti tek krišom – ili je radije ne izgovoriti nikako. Kad malo bolje pogledamo tko je to daddy u pornjavi, a tko je daddy u poeziji – dolazimo do bitne diskrepancije između dvije upotrebe istog izraza. Na prvi pogled i jedan i drugi tatica su sredovječni muškarci čija spolovila imaju određeni prosvjetni autoritet kojim školuju mlađe naraštaje. Njihov je prosvjetni rad, međutim, ako govorimo o hetero pornjavi i poeziji – usmjeren na različitu mladost: dok pornografija preferira učenice, poezija radije bira štićenike. Iz čega bismo lako i površno mogli zaključiti kako u seksu muškarci nemaju što naučiti, dok je žene posve suvišno obrazovati u pjesničkom smislu. Naravno, sve ovo o čemu govorim ima empirijsko utemeljenje – ali pošto sam sklona pjesničkoj eksperimentaciji (koja je u odnosu na znanstvenu eksperimentaciju u bitnom zaostatku), neću previše filozofirati.
Jaz između seksualnog potencijala mlade žene i pjesničkog potencijala mladog muškarca pjesnički daddy isprva briše, jer po njemu sve što je jebežljivo ima potencijal da dobro piše i sve što dobro piše ima potencijal postati jebežljivo. No ovakav štićenički odnos vrlo rijetko od jebežljive žene napravi uspješnu autoricu, dok je s dečkima situacija bitno drugačija: kad jednom mladi pjesnik od daddyja primi znanje – nemoguće je osporiti njegov pjesnički talent, čak i kad je on upitan jer dok su pjesnikinje kao i žene u pornografiji – potrošna roba i lako zamjenjive, pjesnici su tatice u nastajanju. Njihov spol ostavlja mjesto za napredovanje iz učenika u učitelja, dok kod žena takvog mjesta za usavršavanje nema (što se često objašnjava manjkavošću ženskih genitalija).
Pošto se u filozofiji kružno gibanje i dalje smatra savršenim kretanjem – jedino što preostaje pjesnikinjama, odnosno ženama uopće, jest da iz njega istupe, da napuste začarani krug i započnu kretanje koje ne pogoduje školovanju koje ih diskriminira – kako u seksualnom tako i u pjesničkom smislu.
I dok pornografsko, odglumljeno davanje znanja, paradoksalno, bogati žene (doslovno ih bogati), ono znanje koje se dijeli između muškaraca na književnoj sceni žene osiromašuje, doslovno im uskraćuje novac. Razmišljanje o toj figuri pjesničkog oca-učitelja, toj za žene kastrirajućoj pojavi – istovremeno me puni osjećajem užasne frustracije i nevjerojatnim smijehom nalik onom koji me obuzme kad čitam, na primjer, Marcijalove epigrame.
Mogućnost da se od srca smijemo i rugamo toj odvratnoj pojavi muško-muškog protažiranja među pjesnicima (ali ne samo među njima), donekle ublažava situaciju. Aristotel kaže da ono što je opasno ne može biti smiješno, ali nije istina – pogledajte samo kako se ja od srca smijem toj opasnoj navici pjesnika da žene jebu samo u prenesenom, u metaforičkom smislu jer erekciju čuvaju za časove sa starijim, odnosno, mlađim kolegama. Razmišljajući sinoć o tome, štucajući od smijeha – napisala sam jedan produljeni epigram po uzoru na oštro Marcijalovo ruganje suvremenicima. (Uz opasku da ako je nešto smiješno ne znači da nije opasno.)
Tatica
Koja je pjesniče tvoja causa prima?
Prvi uzrok svega što radiš –
muda što gladiš, pjesme što pišeš?
Tvoj tata?
Ima li vrline u tvom tijelu
ili samo tate ima i u najmanjem dijelu?
Tvoja mama čudno, nevjerničko ime ima
što ne sviđa se svima i rado ga šutiš.
Tata – dovoljno je društvo.
Nesigurno njegovu ruku tražiš
dok na Olimp se penješ
čvrsto je stišćeš, radosno stenješ.
Taticu, samo taticu štuješ –
uvijek spreman da pljuješ
sve što u Oca, u svetinju, dira.
Ali tata kad ružne rime slaže –
od toga ti ništa nije draže:
oduševljeno plješćeš, bradu mu gladiš –
svoju causu primu iz sjemena mu vadiš.
Proljeće u mome gradu
24 Ožu
Kad sam u osnovnoj, a pogotovo u srednjoj školi pisala sve one isprazne školske sastave o cvijeću, jeseni i proljeću – o temama koje uopće nisu reflektirale odrastanje moje i mlađih generacija, mislila sam kako nas one ne pripremaju ni za što, da su te zadaćnice tek obična formalnost. Istina je, kako se kasnije ispostavilo, bila bitno drugačija.
Te nas zadaćnice možda nisu opismenile (to im i nije bio cilj), ali su nas pripremile za život bolje od bilo kakve ulice jer institucije i razni novčani fondovi pare daju samo onima koji pišu i razmišljaju u terminima tih sladunjavih srednjoškolskih sastava, i koriste opća mjesta šuplje tinejdžerske zanesenosti apstraktnim aktivizmom i borbom protiv nepravde, korupcije i droga. To su teme o kojima institucije žele slušati, teme u koje im se isplati ulagati novac.
Ove godine punim 30 godina. Shvatila sam, naravno, da bih u životu puno bolje prošla i dalje dogurala da sam kojim slučajem svoj spisateljski izričaj zadržala na amaterskoj, srednjoškolskoj razini, da i dalje sjedim u školskoj klupi, poštujem autoritet za katedrom i pišem ono što mi se kaže. Moji su interesi trebali biti lažno šećerasti kao što su to bile moje neiskrene, za peticu naručene školske zadaćnice koje sam čitala pred razredom.
Tko uostalom želi investirati svoj teško ukradeni novac u neposlušnog đaka? U osobu koja ne živi od srednjoškolkih literarnih formulacija, od kojih bi se i jeseni i cvijeću i proljeću dizala kosa na glavi da kojim slučajem imaju sposobnost čitanja?
Ako pratite EU fondove, internacionalne grantove, stipendije itd, vidjet ćete da se sve svodi upravo na teme o kojima smo bili prinuđeni pisati kao djeca – na prežvakavanje gluposti, mlaćenje prazne slame. Novac forsira teme poput nasilja u obitelji, vidljivosti nacionalih manjina, kako bi održao privid da mu je stalo, da je pravedan i ne diskriminira. Da novac nije kriv što ga neki nemaju. Da nisu krivi ljudi koji ga imaju – već oni koji ga nemaju jer ne znaju do njega doći. Ne znaju pravilno ispuniti prijavnicu.
Programi „potpore“ svako autorstvo svode na tužno književničko prosjačenje. Da bih mogla živjeti od pisanja, moram moliti za svaki dinar, za kruh – čak i kad znam da jedini način da do njega dođem jest da čistim i glancam čizme koje me tako nemilosrdno šutaju i gaze, čizme prerušene u gospodske cipele koje svojim uvježbanim hodom šire demokraciju i tako rado uskraćuju novac.
Uspavanka za mačku
8 Velj
Minnow, idi spavati i sanjati,
Sklopi svoje divne velike oči;
Oko kreveta tvog Događaji pripremaju
Najugodnije iznenađenje.
Draga Minnow, prestani se mrštiti,
Surađuj, samo se ne žali,
Utopljeno nijedno mače neće biti
u Marksističkoj Državi.
Radost i Ljubav, obje će tvoje biti,
Minnow, samo bez zlovolje.
Sretni dani uskoro stižu da zadovolje –
Spavaj i pusti ih neka dođu…
(E. Bishop)
___________________________________________________________
Danas je 101. godišnjica rođenja američke pjesnikinje Elizabeth Bishop. Trenutno sam se bacila na prevođenje, pa neka ovo bude kratki uvod – pomalo netipičan – jer su njezine najbolje pjesme duže i bave se temom putovanja i svakojakog kretanja. Pustit ću samu Bishop da kaže koju riječ o sebi i o mom prevoditeljskom poduhvatu – ipak je ona slavljenica, a ja njezin medij.
- Znam što je Asja prvo pomislila kad me je počela prevoditi: to je ona alkoholičarka? Zar nju da prevodim poslije sjajne Emily?! Prvo je, koliko sam uspjela čuti od Ciorana, prevela moju pjesmu One Art, a onda je odlučila da može i dalje, da ću joj biti jednostavna za prevesti, ali – prevarila se. Teška sam, uuuu kako sam samo teška i zajebana! Što vam još mogu reći o sebi? Mnogi su me muškarci htjeli, ali ja sam imala oči samo za žene i to pametne žene. Zamalo sam umrla od alergijske reakcije na plod indijskog oraščića u Brazilu, ali sam se spasila – ostala sam tamo živjeti godinama sa ženom koja me je izliječila i koja se na kraju ubila. Pisala sam malo, zato što sam puno pila – bila sam nesretna žena, ali eto – melankolija nije nikoga ubila, a piće jeste. Asja, nemoj da piješ, nemoj pretjerivati. I čuvaj svoju mamu, mame su najbolje! Nazdravlje!
