U posljednjem trobroju 4/5/6 Quoruma (još uvijek za 2012. godnu) izašla je moja priča “Izlet na Durmitor”.
Bazdulj i pisanje koje bazdi
6 SviMuharem Bazdulj je napisao da je Matt Damon rođen u Bostonu 1970. godine, da je oženjen i ima četiri kćerke i da je glumio u preko šezdeset filmova i televizijskih serija. Također je napisao da ne bi bilo filma Danisa Tanovića „Epizoda u životu berača željeza“, niti bi bilo njegovih berlinskih nagrada, da Lagumdžija nije prekršio predizborna i postizborna obećanja. Napisao je i da je Staljingradska bitka globalno velika književna tema, a rekao je i da kratki Borgesovi eseji često imaju nezaboravne početke. U istom je tekstu Muharem Bazdulj ustvrdio da govoriti o „problemu Federacije“, znači postulirati da Republika Srpska nije problem. Napisao je Bazdulj Muharem i da je proslava Prvog maja poput ateističkog Uskrsa i u istoj kolumni objasnio da je vatromet kineski izum, da se prvi put spominje u dokumentima iz sedmog vijeka, a tradicionalno se organizirao u svrhu proslave Kineske nove godine i početka proljeća.
Sve je to, i još puno više, rekao Muharem Bazdulj u kolumni koju piše za Oslobođenje i za to, prije tri dana, dobio nagradu za najboljeg bosanskohercegovačkog novinara u kategoriji „printani mediji“.
Čitati Bazdulja užasno je demotivirajuće. Prije svega zato što loše piše. Njegovim tekstovima nedostaje elementarne logike, jezičnog bogatstva, stilske ispoliranosti, dakle, svega što je inače potrebno da bismo pročitano okarakterizirali kao dobro ili izvrsno napisano štivo. Kako je onda moguće da za nešto što ne zadovoljava te elementarne kriterije – Bazdulj bude nagrađen i to u kategoriji u koju kao pisac uopće ne spada?
Da bismo razumjeli zašto je Bazduljevo kolumnističko pisanje nagrađeno, trebamo se pozabaviti onim što nije. Već sam pisala o tome da dnevna štampa i tjednici ne toleriraju istraživačko novinarstvo jer ono traži više vremena, novaca i sposobne novinare. Općenito, puno problema izlazi na vidjelo ako se novinari određenom temom bave duže i iscrpnije, i to problema koje drugi žele sakriti. Kad kažem drugi, mislim svakako na različite vrste poduzetnika i političara (što je često ista stvar), to jest, na ljude koji plaćaju oglasni prostor i medijsku šutnju.
Vlasnici medija su i sami poduzetnici. U interesu im je da medij opstane i zaradi što više para. Što znači da su u sukobu interesa. S jedne strane, stalo im je do profita, s druge – zadaća im je informirati javnost, što znači da moraju raditi kompromise. Čak i u slučaju Oslobođenja, „nezavisnih“ novina – služba za marketing i oglašavanje ima važno mjesto. Da bi pomirili te dvije uzajamno isključive stvari, profit i informaciju, medijima je najlakše redefinirati pojam informacije i ideju novinara. Tu na scenu stupaju osobe poput Muharema Bazdulja.
Terry Eagleton, ne poznajući Bazdulja osobno, svejedno dobro opisuje njegovu funkciju kad piše o ulozi javnog intelektualca u štampi iz 19. stoljeća. Bazduljeva je uloga, dakle, da konsolidira javno mnijenje, da to mnijenje odražava u svojim tekstovima, da bude u doticaju s predrasudama i čitateljskim navikama srednje i vladajuće klase, odnosno, da ima zajednički standard sa svojom publikom i da može pisati osjećajući, intuitivno, što će biti popularno i prihvatljivo. Ukratko, tržišna ga ekonomija tjera da bude diletant i bricoleur.
Bazdulj je, na primjer, u stanju povezati podatke koji nemaju nikakve veze jedan s drugim (Matta Damona i broj njegove djece s filmom Danisa Tanovića), tekst pretrpati različitim citatima i ispuniti ga glupostima (“Znate li kako se na bosanskom jeziku kaže ‘Smoking kills’? Kaže se ‘Pušenje ubija’”), samo kako bi kolumna izgledala što sadržajnije i informativnije. Ne možemo, međutim, od tekstova Muharema Bazdulja naučiti ništa osim kako ne treba pisati. Ipak, pretencioznost njegove kolumne nalazi svoje žrtve u čitateljima koji sami nisu dovoljno obrazovani i informirani da bi mogli prepoznati ispraznost svega što Bazdulj piše: kao da je car gol, ali publika ne zna što je odjeća.
Ne treba nas onda čuditi što postoje osobe koje ne priznaju Bazduljev status erudite i koje osporavaju njegovu popularnost jer znaju koliko su problematične uređivačke politike medija koje ljude poput njega pokušavaju ustoličiti kao renomirane novinare i kritičare. Govorimo uostalom o osobi koja je napisala knjigu soneta posvećenu velikanima, dakle, o osobi koja se divi autoritetu i veličini, a ne osobi koja o njima kritički razmišlja. Bazduljev diskurs je diskurs poltrona, što medijima koji se ne žele zamjeriti „utjecajnim“ osobama itekako odgovora.
Lažni kritički ton koji Bazdulj koristi nimalo mu ne pomaže jer čemu takav ton kad se po njegovoj rečenici vidi da nije osoba koja zna kritički razmišljati? Kad osobi koja ne zna logički povezati dva pojma („Govoriti o ‘problemu Federacije’, znači postulirati da Republika Srpska nije problem“) damo nagradu za najboljeg bh novinara, ne poručujemo li time da je diletantizam isplativ, a ozbiljno istraživačko novinarstvo nije? Ne poručujemo li Bazduljem da je lošije u novinarskom smislu – bolje, i da što je tekst nekoherentniji i gluplji – to je veća šansa da ga u BiH nagrade?
Umjesto epiloga, primjer:
Budućnost knjige
25 Tra
Kad su knjige u pitanju, ne treba biti sentimentalist. Ukoričena knjiga danas više nikako nije Gutenbergova knjiga. Upravo suprotno, medij koji optužuju za smanjenje intelektualnih sposobnosti ljudi, opadanje čitateljske koncentracije – internet preuzima na sebe ulogu nekadašnje štamparije jer znanje nekolicine dijeli puno većem broju ljudi. Zato prije nego krenemo govoriti o budućnosti knjige, moramo prvo odrediti što pod knjigom točno podrazumijevamo: samo ukoričene naslove ili ideju knjige?
U slučaju da mislimo na ovo prvo, možemo slobodno reći da je znanje u međuvremenu postalo talac izdavačke industrije. Osjetna je disproporcija između dostupnosti ukoričenih knjiga i važnosti koju one u svakodnevnom životu imaju. Ukoliko govorimo o stručnoj literaturi potrebnoj za profesionalno usavršavanje, možemo računati s tim da je ona dostupna samo onima koji je mogu platiti, što znači da je „ukoričeno“ znanje nedostupno onim koji fizički ne mogu do njega doći. Knjiga u tom slučaju postaje knjiga prije Gutenberga – knjiga koja raslojava društvo na one koji u njezinoj proizvodnji direktno sudjeluju i od nje imaju neposrednu korist i na one kojima ona ostaje izvan dosega jer je preskupa, nevidljiva ili jednostavno, nedostupna. Takva knjiga ne bi trebala imati budućnost.
S druge strane, budućnost knjige uopće nije upitna, ako knjigu definiramo kao jedinicu koja ima zadaću obrazovati i informirati što veći broj ljudi. Međutim, ideja knjige može ostati nepromijenjena u kontekstu različitom od onog u kojem je prvi put štampana, samo u slučaju da i dalje propagira masovnu distribuciju znanja, a znamo da to vrlo često nije slučaj kad su ukoričeni naslovi u pitanju. Knjige su postale proizvod kao i bilo koji drugi – njihova dostupnost ovisi o marketingu, interesu javnosti, čitavom nizu faktora koji sa znanjem nemaju nikakve veze. Možemo slobodno reći da je ideja ukoričene knjige kontaminirana idejom kapitalizma i da posljedice te kontaminacije najviše osjete upravo autori i njihovi čitatelji.
Da bismo udarili cijenu na neku knjigu, moramo odrediti koliko ona vrijedi, a koliko vrijedi ne možemo zapravo točno znati ako prethodno nismo uložili u nju neka sredstva. Knjige, dakle, nemaju implicitnu novčanu vrijednost, već im se ta vrijednost dodaje. Time one naslove u koje novac nije uložen – proglašavamo bezvrijednim. Ono o čemu se najčešće ne razmišlja, činjenica je da se tim pečatom bezvrijednosti ne udara samo po knjigama, već i po ljudima koje te knjige zanimaju. (Humanistika, na primjer, sve češće preuzima na sebe ulogu znanja koje je nepotrebno jer je neisplativo.)
Poezija je odbojna hrvatskim izdavačima zato što je uz nju vrlo problematično vezati vrijednosti koje bi istovremeno bile kvantitativne i kvalitativne. Ako se prilikom njezine valorizacije držimo toga koliko je ljudi čita, kad je ukoričena, možemo po knjižničarskim evidencijama lako zaključiti da vrijednost poezije teži nuli. S izdavanjem poezije isti je slučaj. Shodno tome, ako bismo povezali budućnost knjige s budućnošću ukoričene poezije, mogli bismo slobodno reći da je neće biti. Znamo, međutim, da poeziju ne možemo svesti isključivo na ono što nam izdavačke i čitateljske navike govore: poezija je prije svega vrsta znanja. Stoga ju je lako prenijeti i drugim medijima, ne samo ukoričenim knjigama.
Umjesto da brinemo o tome što će biti s ukoričenim naslovima, trebali bismo više brinuti zbog toga što se osobine ukoričenih knjiga pokušavaju umjetno nametnuti internetskim verzijama istih: ukoričena knjiga znači određene fizičke radnje kojih u elektroničkom obliku nema. Prenesena na internet, knjiga eksplicitnije postaje ideja knjige – vidljivija je njezina autorska, idejna strana i njezine veze s ostatkom intelektualnog nasljeđa. Utoliko je problematičnije na nju udariti cijenu jer postaje jasno da vrijednost znanja koje ona prenosi nadvisuje novčanu korist koju joj pripisuje izdavač. Postaje jasno da je ona javno dobro, da pripada svima – ne samo onome tko ima novac da je ukoriči i objavi.
Zapravo, svima bi nama koji pisanje/čitanje/učenje smatramo svojim životnim pozivom, ideja knjige trebala biti važnija od ukoričenja jer je važno da distribucija onoga što imamo reći i onoga što želimo čuti od drugih – bude bolja. Pravo pitanje, dakle, nije ima li knjiga budućnost jer je izvjesno da je ima, nego kakva će ona biti. Prije svega jer primjećujemo da, sad kad je knjige lakše širiti bez posrednika, postoje određena nastojanja da se to širenje knjiga spriječi, odnosno, da se znanje cenzurira i stvar vrati na početni status quo u kojem samo neki imaju prava na znanje dok je drugima ono uskraćeno. Možemo, dakle, slobodno reći da saveznike autori više ne trebaju tražiti u tradicionalnim izdavačkim strukturama, već u programerima, web-dizajnerima, ukratko, IT ekipi, ali samo onoj koja također misli da znanje nema cijene i da je ono javno dobro.
Ne možemo, međutim, kriviti samo izdavače. Autori su, u većini slučajeva, prilično indiferentni prema vlastitom djelu jer im je važnija njihova osobna vidljivost, odnosno prestiž, od onoga što pišu. Ukratko, puno ozbiljnije shvaćaju sami sebe nego što shvaćaju ideju knjige.
Treba, naravno, napomenuti da pitanje čitateljeve komocije, iako u ovom kontekstu od sekundarne važnosti, nije nezanimljivo. Problematično je, međutim, raspravu o knjizi svesti isključivo na raspravu o tome je li bolje čitati nešto u krevetu, sjedeći u fotelji ili za kompjuterom. Ako već razgovor o budućnost knjige vežemo uz pitanje osobnog čitateljskog užitka, onda se prije svega treba pitati – zašto bi uživali samo neki?
Tko jamči budućnost knjige
16 Tra
I prije tribine možemo odgovoriti na pitanje postavljeno naslovom: ne jamče je sigurno književnici. Više o svemu na tribini, ali i na mom blogu. Tekst na tu temu mi se krčka u glavi i to od prošlog mjeseca. Mislim da će razgovor biti dobar katalizator za pisanje.
Alejandra Pizarnik – kratko
6 Tra
Prva pjesma – ekskluzivno za blog, druga – dio mog prijevoda pročitanog na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji Poezija naglas koju uređuje Irena Matijašević.
