Kratke, uvodne napomene:
1) Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju. Da živimo u doba inkvizicije, i ja bih gorjela zajedno s njom.
2) Knjige ne bi bilo bez naslovnice, kolaža Petre Brnardić, koja me kreativno pogurala u pravcu Sladostrašća. Beskrajno sam joj zahvalna na inspiraciji i na tome što mi je ustupila svoj rad. Zbirka bi bila nepotpuna bez njezinog autorskog potpisa na koricama. Nastavi čitati
Trenutak u kojem je za mene počeo postojati seks, počela je postojati i kultura. Prvi put sam doživjela kulturu seksa, odnosno seks kao kulturu krajem osamdesetih. Imala sam šest ili sedam godina. Krišom sam pogledala scenu nekog jugoslavenskog filma. Ne znam koji je to film bio, ali pamtim žensku golotinju i tajnovit susret dvoje ljubavnika iza šatora. Je li tog šatora uopće bilo? Jesu li se ljubavnici susreli krišom? Tko će ga znati. Šatora nema. Tajna je nestala. Seks je još uvijek tu. Nastavi čitati
1.
Uvijek me zanimalo zašto ljudi teško prepoznaju razliku između stvarnosti i fikcije. Mnogi su čitatelji, na primjer, uvjereni da je književnost puna velikih životnih istina koje oni poput Excalibura moraju iščupati van. Stvarnost je, međutim, suviše slojevita da bismo je sveli na književnost. Kad se pisci bave zbiljom u svojim knjigama, uvijek to rade na simboličnoj razini, na umanjenoj skali. Književnost sažima i radikalno pojednostavljuje život, čak i kad su u pitanju serijski romani i knjige deblje od velikih kolutova trapist sira. Nastavi čitati
Izložba umjetnika Davora Vrankića, „Obećavam ti čudo“, postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, može nam na trenutak izgledati kao putujući cirkus. Umjetnik izlaže velike crteže na kojima različite figure u akrobatskim pozama razapinju naš pogled te rastežu prostor u širinu i vuku ga u dubinu. Vrankićevi monumentalni crteži usisavaju pažnju promatrača zahtjevnom kompozicijom i iščašenom perspektivom na koje se teško naviknuti. Jednom kad nas uvuku, nemoguće se od njih odvojiti jer smo neprestano u strahu da ćemo iz vida izgubiti kakav važan, odlučujući detalj, ili previdjeti širu sliku koju Vrankić prikriva gomilanjem zanimljivih i zbunjujućih sitnica. Nastavi čitati
Da bismo razumjeli zašto film „Joker“ (2019) ne valja, moramo prvo razumjeti lik Jokera čiju povijest i značenje redatelj Todd Phillips falsificira.
Jokera, jednog od najvećih i najpoznatijih zlikovaca popularne kulture, karakteriziraju sardonski smijeh, živahne boje i žovijalno zlo. U filmu „Batman“ Tima Burtona iz 1989. godine opisan je sljedećim riječima: „nagle promjene raspoloženja, visoko inteligentan, emotivno nestabilan. Sklonosti – znanost, kemija i umjetnost“. Takva je biografija u skladu s likom kakav su za strip o Batmanu 1940. godine osmislili njegovi idejni tvorci Bill Finger, Bob Kane i Jerry Robinson. U prvom broju DC-jevog stripa „Batman“, Joker iza sebe ostavlja žrtve s grotesknim, neprirodnim osmijehom na licu i džokera, igraću kartu s likom lude koja može zamijeniti bilo koju drugu kartu iz špila. Jokerove su makinacije koje unose kaos u društvo uvijek zamaskirane razonodom, jednako zluradom i pakosnom kao što je i njegov smijeh. Nastavi čitati
Šteta što utiske o nekom putovanju ne možemo uredno raspakirati kao prtljagu kad se vratimo doma. Da to mogu napraviti, istresla bih vlastito putovanje u Sjedinjene Američke Države na sred sobe, fino razvrstala svaki susret, oprala i ispeglala svaki neugodan detalj, a ono što je posebno važno stavila bih u kutiju, sklonila negdje na sigurno. Da je to ikako moguće, umjesto plaćanja putnog osiguranja za potencijalno oštećenje i gubljenje prtljage – osigurala bih sjećanje, jer taj je teret koji nosimo u glavi, iako svojom težinom debelo premašuje 23 kilograma, najlakše oštetiti i izgubiti. Strpljivo sam, na primjer, skupljala različite papiriće, račune, putne karte, bilješke, naljepnice, da kojim slučajem ne bih zaboravila gdje sam točno bila i koliko sam se tamo dugo zadržala, ali Nastavi čitati
Pošto o ženama i književnosti pišem u Zagrebu, „Vlastitu sobu“ moram preimenovati u „Tuđu nekretninu“ jer po inspiraciju ne idem u dvorišta Oxbridgea, već je cijedim iz interneta u tuđoj kuhinji koja nije renovirana zadnjih 60 godina. Krajobraz je u Zagrebu bitno drugačiji, što se esejističkog nadahnuća tiče. Uzmimo, na primjer, Bundek. Tamo možete udisati nečiji rođendanski roštilj i diviti se bistama ruskih pjesnika. Da je kojim slučajem Virginia Woolf morala hodati po Bandićevim šljunčanim stazama u potrazi za inspiracijom, njezin bi kultni esej drugačije zvučao. Doduše, neke bi stvari ostale iste: „Muž može umrijeti ili neka nevolja pogoditi obitelj“, univerzalan je problem ženskog stvaralaštva. Nastavi čitati
Tematska izložba posvećena industrijskoj fotografiji Toše Dabca koju ovih dana (do 18. 11. 2018), besplatno, možete pogledati u prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, izložba je godine. Točka. Razlog zbog kojeg to možemo autoritativno reći jest složenost koja se krije iza nepretencioznih Dabčevih fotografija i varljive jednostavnosti izložbe. Muzejski je prostor ispražnjen od svakog suviška i možemo se odmah usredotočiti na najbitnije. Čim krenete gledati fotografije, kako one koje su razvijene i povećane u prošlosti, tako i one digitalno printane danas, upadate u kontekst komplicirane povijesne i političke zbilje koju je Dabac majstorski zabilježio i sačuvao za buduća gledanja. Nastavi čitati
Édouard Louis, pravim imenom Eddy Bellegueule (rođen 1992. godine), postao je l’enfant terrible francuske književne scene nakon svog prvijenca, autobiografskog romana En finir avec Eddy Bellegueule (2014). Louis je iznimno vješt pisac autofikcije. Njegova proza jednostavnim jezikom opisuje vrlo kompleksnu stvarnost političkog nasilja unutar kojeg su pojedinci zatim prinuđeni proizvoditi i trpjeti nasilje u svom intimnom, privatnom životu. Razlog piščeve svjetske popularnosti leži upravo u lakoći s kojom Louis opisuje spregu institucionalnog nasilja i tragičnih, osobnih priča koje su njime direktno uvjetovane. U svojoj posljednjoj knjizi Qui a tué mon pere (2018), autor eksplicitno navodi imena francuskih političara koji su svojim reformama dodatno obogaljili njegovog oca, tvorničkog radnika i invalida koji u francuskoj provinciji živi od mizerne invalidnine, hrane i lijekova koje mu država, okrutno, malo po malo oduzima. Nastavi čitati
Na rezidenciji Lungomare u Loparu na Rabu, provela sam mjesec dana, točnije čitav april. Travanj međutim nije bio najokrutniji mjesec jer sam znala da ću u tih mjesec dana zaraditi preko tisuću eura. U taj su iznos bile uračunate dnevnice i kratka priča koju bih na kraju boravka napisala inspirirana Loparom. Znam napamet sve pristojne honorare koje sam dobila za pisanje priča (novinarski i publicistički tekstovi se ne računaju, ali i o tome bi se dalo). Zašto ih znam napamet? Zato što ih mogu nabrojati na prste jedne ruke. Nastavi čitati
