Prijevod je uvijek razgovor i zato pazim što prevodim i kako se prema originalnom tekstu ophodim jer ne želim uvrijediti sugovornicu. Zapravo je prevođenje intimno došaptavanje, i kad vam književni tekst ili pjesma ne sjednu najbolje, onda se igrate gluhih telefona: autori kažu jedno, vi kao prevoditeljica čujete nešto deseto. I sve tako. A ponekad, kao u slučaju nobelovke Louise Glück, jasno čujete lakoću s kojom je neka teška ili duboka misao prenesena, i onda se uplašite da tu lakoću ne okrnjite, da joj ne naudite šturim hrvatskim jezikom.
Divlji iris (1992) za koji je američka pjesnikinja dobila Pulitzerovu nagradu, jedna je od najboljih zbirki poezije koju sam imala priliku pročitati. Samo je ta knjiga po meni dovoljna za dodjelu najvećih međunarodnih priznanja, uključujući i ovogodišnjeg Nobela. Glück nije sklona tananim osjećajima koji se kriju iza ispraznih pjesničkih slika. Ona je beskompromisna u pjesničkoj senzualnosti i rado prokazuje život kao slojevito iskustvo koje nije uvijek ugodno za ženu. U nekim stihovima probija njezin suptilni humor, djetinje i razigrano ruganje ljudskoj ograničenosti. Kao i svi drugi autori, i ona ima svoje omiljene teme i pjesničke motive, ali teško je nečiji cjeloživotni opus svesti na 15 pjesama, koliko sam ih ovdje prevela. Mislim da sam se dotaknula bitnih stvari, ali mnoge su, nažalost, ostale izvan ovog izbora. Posebno mi je žao što nisam stigla prevesti dvije izvrsne pjesme Arboretum i A Myth of Devotion, ali bit će valjda prilike. Nastavi čitati
