Utvara nad Balkanom

Franz Sedlacek, Utvara nad drvećem (1928)

Da sam kojim slučajem kao tinejdžerica došla u Beč na izložbu Wien 1900, vidjela tada uživo djela Gustava Klimta, Egona Schielea i Oskara Kokoschke, uopće ne sumnjam da bih na licu mjesta isplakala još jedan Dunav. Ako je za mene u tim godinama nešto bilo sinonim vrhunske umjetnosti, onda je to bila bečka secesija. Slike, kredenci, ljudi koji polako, nošeni vremenom, mutiraju u art déco – bili su u mojim očima znak apsolutnog ukusa. Moj vlažan buržujski san.

Nastavi čitati

Šta ima?

Nikad nisam probala odgovoriti na ovo pitanje jer znam da je ono nemarom pretvoreno u običan pozdrav. Drugi narodi imaju nečujne vokale, samoglasnike, Bosanci imaju nevidljiv upitnik na kraju šta ima. Tu je, ali se ne izgovara.

Naizgled druželjubivi, Bosanci, koji ne prežu od šala na vlastiti i tuđi račun, voljni su pomoći drugima, pozvati potpune strance u svoj dom na sijelo, a u stvari su potpuno nezainteresirani za bilo kakvu vrstu iskrenog i dubokog razgovora. Bosanac voli površnu zabavu u društvu nekoga tko misli da je bolji od svog domaćina: nekog tko će zagledati prašinu, koliko je tanko narezano meso, je li pita premasna, ima li u sarmi previše riže. Nekog tko će ga sutra na cesti pitati šta ima? i samo proći dalje. Bosanci i Hercegovci svaki dan nižu sitne uvrede, šale, podbadanja, ali ništa nije gore od njihove potpune nebrige sažete u glupi pozdrav zamaskiran u pitanje.

Nastavi čitati

Kratki, a teški oblici

U predgovoru hrvatskom izdanju svoje prve zbirke priča Ormar (Naklada MD, 2003), Olga Tokarczuk kaže da je priča „vrlo težak oblik“ te da je, što je starija, sve više cijeni. U svojoj posljednjoj zbirci Bizarne pripovijesti (Fraktura, 2021) poljska se nobelovka, nakon niza vrlo hvaljenih i nagrađivanih romana, ponovno hvata u koštac sa zahtjevima koje pred nju postavlja ova „vrlo teška“ pripovjedna forma. Mnogi bi je, naravno, rado demantirali jer u čitateljskoj, ali i spisateljskoj imaginaciji ništa nije teže od pisanja romana. No Tokarczuk je itekako u pravu i to pokazuje vlastitim primjerom: u romanu je lakše tekstom zatrpati greške. U pričama one bodu u oko. U kratkoj pripovijetki, ukratko, sve mora biti na svome mjestu, a ako nije – čitatelji će to itekako primijetiti.

Nastavi čitati

Književno čedo intersekcionalnog feminizma

Evaristo – naš novi Puškin

Knjiga Djevojka, žena, drugo (Profil, 2020) britanske autorice Bernardine Evaristo nagrađena je Bookerom još 2019. godine, ali se o njoj i dalje nastavlja pričati kao da je iz štampe izašla upravo sada. Interes javnosti ne jenjava. Razlog tome je vrlo jednostavan: knjiga je doista remek-djelo. Uz Normalne ljude (Fraktura, 2020) Sally Rooney i Marxa i lutku (Sandorf, 2019) Maryam Madjidi, Djevojka, žena, drugo najbolji je roman koji sam pročitala unatrag nekoliko mjeseci. Mislim da bismo sve tri knjige mogli opisati kao suvremene klasike, ne zbog njihove popularnosti, čitanosti ili nagrada, već stoga što se bave „teškim“ temama na zabavan, a nimalo banalan način. Mnogi su probali, a rijetki uspjeli zadržati lakoću jezika dok pišu o „ozbiljnim“ temama, jer život često optereti prozu nezgrapnim rečenicama od kojih nam se, dok ih čitamo, zamanta u glavi. Stil je sve, pogotovo kad govorimo o obimnijim romanima poput ovoga. Nastavi čitati

Wisława Szymborska, najveća jugoslavenska pjesnikinja?

Nobelovka Wisława Szymborska (1923 – 2012) u jednom od svojih kratkih književnih osvrta kaže: „Iritira me lakoća s kojom pjesnici pišu o poeziji“. U istoj se toj natuknici zatim ruga potrebi pjesnika da poeziju stavljaju iznad drame i proze, dižu je na pijedestal i tretiraju je kao „alfu i omegu“ književnosti. Čak je i u svom svečanom govoru na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1996. Szymborska za pjesnike rekla da su „najgori“, iako je i sama, jasno, bila pjesnikinja. Teško je, govori nam ona, „objasniti drugome ono što i sam ne razumiješ“. Umjesto elokventne obrane pjesništva, umjesto nadahnute pohvale upućene stihovima i muzama, čujemo kako Wisława Szymborska hvali vrlo prozaičnu tvrdnju „ne znam“. Za poljsku je pjesnikinju poezija prije svega mjesto nezajažljive radoznalosti, znak upitnika kojim lupamo po glavi, prvo sami sebe, a onda i čitatelje. Nastavi čitati

Normalni ljudi, nenormalna proza

Ekranizacija nužno oduzima od knjige čak i kad joj nešto redateljski i glumački nadoda. Nekad to oduzimanje filmove i serije učini boljima, sažetijima, nekad nažalost iskasapi originalni tekst i uništi stvar. Serija „Normalni ljudi“ nije na razini istoimene knjige irske spisateljice Sally Rooney, ali ne možemo za nju reći da je loša. Osjetna razlika postoji, što se može zaključiti i po podijeljenosti koju izaziva među ljudima. Jedni preziru knjigu, a obožavaju seriju, drugi pak, poput mene, preferiraju roman. No postoje i oni koji mrze i roman i ekranizaciju. Takvih je ljudi doista mnogo. Ne sjećam se, zapravo, kad je zadnji put neko autorsko ime izazvalo takve salve pogrda i negativnih komentara kao Rooney. Znatiželjna kao i uvijek, morala sam se zapitati zašto. Nastavi čitati

Monáda nije limunada

Autofikcija je zanimljiv i kontroverzan žanr, ako je uopće riječ o književnom žanru. Neki smatraju da je u pitanju nova književna vrsta, neki da je autofikcija pod-žanr, neki da je ona zapravo autobiografija kojoj se desila psihoanaliza. U svakom slučaju, ona je mjesto prijepora i žive rasprave o tome koliko fikcija može biti istinita, odnosno koliko istina može biti fikcionalizirana proznim književnim djelom. Od tog omjera istinitosti i laži po nekima ovise i vjerodostojnost i ugled samog autora. Namjerno kažem autora, jer kad govorimo o književnicama koje pišu autofikciju, njima se uglavnom spočitava da su lažljivice, bez obzira na količinu autobiografskih elemenata u njihovoj prozi. U fantastičnim djelima autorica traže se njihove biografije, u njihovim autobiografijama i autofikcijama pokušavaju se naći izmišljotine. Nastavi čitati

Louise Glück vs. Nobel

Nakon prošlogodišnjeg debakla s dvostrukom dodjelom Nobelove nagrade za književnost Olgi Tokarczuk (2018) i Peteru Handkeu (2019), ove godine imamo samo jednu dobitnicu, američku pjesnikinju Louise Glück. Švedskoj je akademiji, na svu sreću, ponestalo apologeta Miloševićevog lika i djela, pa smo izbjegli scenarij iz 2019. godine u kojem je izvrsnu autoricu zasjenio lik dubioznih političkih uvjerenja. Napokon se, umjesto medijskim natezanjima o kontroverznoj odluci Akademije, možemo na miru posvetiti nobelovki i njezinom djelu, zar ne? Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. Nastavi čitati

Louise Glück, nekoliko pjesama

Prijevod je uvijek razgovor i zato pazim što prevodim i kako se prema originalnom tekstu ophodim jer ne želim uvrijediti sugovornicu. Zapravo je prevođenje intimno došaptavanje, i kad vam književni tekst ili pjesma ne sjednu najbolje, onda se igrate gluhih telefona: autori kažu jedno, vi kao prevoditeljica čujete nešto deseto. I sve tako. A ponekad, kao u slučaju nobelovke Louise Glück, jasno čujete lakoću s kojom je neka teška ili duboka misao prenesena, i onda se uplašite da tu lakoću ne okrnjite, da joj ne naudite šturim hrvatskim jezikom.

Divlji iris (1992) za koji je američka pjesnikinja dobila Pulitzerovu nagradu, jedna je od najboljih zbirki poezije koju sam imala priliku pročitati. Samo je ta knjiga po meni dovoljna za dodjelu najvećih međunarodnih priznanja, uključujući i ovogodišnjeg Nobela. Glück nije sklona tananim osjećajima koji se kriju iza ispraznih pjesničkih slika. Ona je beskompromisna u pjesničkoj senzualnosti i rado prokazuje život kao slojevito iskustvo koje nije uvijek ugodno za ženu. U nekim stihovima probija njezin suptilni humor, djetinje i razigrano ruganje ljudskoj ograničenosti. Kao i svi drugi autori, i ona ima svoje omiljene teme i pjesničke motive, ali teško je nečiji cjeloživotni opus svesti na 15 pjesama, koliko sam ih ovdje prevela. Mislim da sam se dotaknula bitnih stvari, ali mnoge su, nažalost, ostale izvan ovog izbora. Posebno mi je žao što nisam stigla prevesti dvije izvrsne pjesme Arboretum i A Myth of Devotion, ali bit će valjda prilike. Nastavi čitati

Nekoliko riječi uz Sladostrašće

Kratke, uvodne napomene:

1) Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju. Da živimo u doba inkvizicije, i ja bih gorjela zajedno s njom.

2) Knjige ne bi bilo bez naslovnice, kolaža Petre Brnardić, koja me kreativno pogurala u pravcu Sladostrašća. Beskrajno sam joj zahvalna na inspiraciji i na tome što mi je ustupila svoj rad. Zbirka bi bila nepotpuna bez njezinog autorskog potpisa na koricama. Nastavi čitati