KURAC VOLIM

Ljudski glas, ZKM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Nastavi čitati

Šest pasa glavonja šestoškrgaša

U epizodi serijala Blue Planet II (2017) o Antarktiku David Attenborough pripovijeda o psu glavonji šestoškrgašu s dna mora koji jede samo jednom godišnje, ali i o koraljima koji žive po 4000 godina. U tamnim zonama oceana gdje nema sunčeve svjetlosti vrijeme gubi svoj smisao: na dubinama u kojima je pritisak toliki da ga uspoređuju s dvadeset aviona posloženih jedan na drugi, godine 1945. i 1991. postaju besmislene. Hrvatska još, međutim, nije potonula na dno Jadrana, tako da je jedini pritisak koji može osjetiti – pritisak međunarodne zajednice kad napravi neki diplomatski gaf, uglavnom vezan uz ustaše i revizionizam koji nastoji glorificirati ustaški režim i NDH. Nastavi čitati

Long Black Dick 24

Noć s ponedjeljka na utorak provela sam naizmjenično drkajući i plačući. Voljela bih da mogu reći da su razlog tome menga i PMS jer bi to svima pojednostavilo stvar, ali ne volim lagati. Nije ni do menge, ni do mog horoskopskog znaka, nije do mog spola, već je do Hrvatske. Istina je da sam po prirodi, što god to značilo, melankolična i da većinu vremena provodim u vlastitoj glavi, izgubljena u devijantnim mislima o smrti, seksu i budućnosti, ali ne mogu za sebe reći da sam pesimist. Naprotiv, ne samo da nisam pesimistkinja, već sam komunistkinja. Ne volim ljude, ali vjerujem u njih. Volim i vjerujem u ideju zajedništva, ideju društva i mnoštva. Drugi su mi ljudi neophodni. Potpuno je irelevantno to što ih većinu vremena aktivno izbjegavam jer život je pun kontradikcija i oprečnosti; moj je odnos s drugim ljudima dijalektika. Nastavi čitati

Ja, ja i ja u Muzeju suvremene umjetnosti

Kako sam ja, 35-godišnjakinja, provela 2 sata u Muzeju suvremene umjetnosti jer dan nema 35 sati, a i Muzej suvremene umjetnosti utorkom radi od 11 do 18h

Frendica je na društvenoj mreži šerala tekst Ane Jakšić, Kako sam ja, 24-godišnjakinja, provela 24 sata u Muzeju savremene umetnosti. Po komentarima sam vidjela da ljudima nije najbolje sjeo. Mislim da je lead bio presudan: Nije bilo lako. Život je težak, ali zamislite samo kakva je onda suvremena umjetnost kad autorici nije bilo lako u muzeju ostati 24 sata, a mlada je i očito spremna da pati. Ne za umjetnost, naravno, to samo budale rade, već za tekst koji će Vice objaviti nelektoriran i popratiti ga profi fotografijama, da ljudi kojima nije lako čitati makar vide slike. Nastavi čitati

Obiteljski zakon, RANT EDITION

Prije točno godinu dana napisala sam da nećemo moći normalno razgovarati o obitelji sve dok nam U ime obitelji, Dubravka Hrabar, Bernardica Juretić i slična imena budu nametala svoje konzervativne i nazadne ideje o tome što je obitelj i kako bi obiteljski život u Hrvatskoj trebao izgledati. Nakon što je Dubravka Hrabar, inače dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu, srušila prijedlog zakona tadašnje ministrice Milanke Opačić, HDZ-ova ministrica, bivša časna sestra Bernadrica Juretić, postavila ju je na čelo radne skupine za izradu nacrta novog Obiteljskog zakona, nacrta koji smo prije nekoliko dana samo nakratko mogli vidjeti i koji je potom, nakon gomile izrazito negativnih reakcija, bio promptno, dekretom premijera Andreja Plenkovića, maknut iz javne rasprave. Nastavi čitati

#YouToo

Američka glumica Alyssa Milano pokrenula je na Twitteru kampanju #MeToo koja je trebala „napokon“ otkriti svijetu pandemiju seksualnog uznemiravanja: svaka žena koja je iskusila zlostavljanje i/li uznemiravanje pisala je o tome i dodavala svojim riječima spomenuti hashtag, čak i na Facebooku. Sve je počelo slučajem Harveyja Weinsteina. Poznati, Oscarom nagrađeni filmski producent kroz svoju je karijeru, kako smo uspjele saznati, seksualno uznemiravao desetine i desetine žena koje je pozivao u svoju skupu hotelsku sobu na službene sastanke i onda ih dočekivao sam, ogrnut kućnim ogrtačem i tražio od njih da ga masiraju golog. Neke od žena je silovao, poput Asije Argento i Rose McGowan, druge naganjao po sobi, masturbirao pred njima (pred televizijskom novinarkom Lauren Sivan navodno je drkao u restoranskoj kuhinji). Nastavi čitati

Youtube i sofisticirana cenzura

Često znam reći da je Youtube moja televizija jer sadržaj koji tamo gledam ne uključuje nikakve Mirjane Hrge, Branke Kamenski ili Siniše Kovačiće. Youtube je doduše prepun plaćenih oglasa, ali istovremeno postoji otklon od mainstreama jer korisnici (ili kreatori, kako se youtuberi koji proizvode sadržaj nazivaju) snimaju kratke videokomentare koji su često puno aktualniji i mjerodavniji od bilo čega što možete vidjeti na RTL-u, HRT-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uključujući i medijske divove poput CNN-a. Zapravo, televiziju sam u prvom redu zamijenila Youtubeom zato što on nije televizijski kanal s problematičnom uredničkom politikom koja bi nalagala pojedincu kako da snima i montira vlastite uratke i koja bi mu davala stranačke naputke što u svojim snimkama treba reći. Nastavi čitati