Autor: Asja Bakić

  • Svašta se danas zove ženom

    Možda V. Woolf nije potopilo kamenje u džepovima, već kurac koji je bio toliki da joj je za njega trebala posebna, vlastita soba?! Jezivo je to kako u nekim trenucima na ljudski idiotizam možete reagovati samo šutnjom: neko kaže takvu glupost da samo što ne padnete sa stolice, ali znate da nije ni vrijeme ni […]

  • Melanholija zvana Marija Čudina

    Uvijek sam rado pjevala I’m an alien in New York jer sam vanezamljac, ali ne u tuđoj već u vlastitoj zemlji. Sestra me uvijek ispravlja (ne znam dobro pjevati), ali ja sumanuto nastavljam pjevušiti istu grešku, isto nepripadanje. Čini mi se da mi je to zajedničko s hrvatskom pjesnikinjom Marijom Čudinom. Marija je bolja od […]

  • O pretjeranom zbližavanju tijela

    Kad Kavafi kaže: Misli su mu bolesne od žudnje ja vidim Gojinu sliku – oči iskolačene u bezumnom strahu jer mala je razlika između užasa koji razumna osoba osjeća kada shvati da žudi za drugom osobom i dok gleda God’s Warriors Christiane Amanpour na CNN-u. Intimni prostor, ono što je razumom uvijek naše, gubi strahom […]

  • Ljudski rad! To je eksplozija koja s vremena na vrijeme obasja moj ponor. (Rimbaud)

    Neminovno je da čovjek u jednom trenutku ostavi po strani knjigu koju čita kako bi obavio neki konkretniji posao, ali da s Rimbauda pređe na mrvljenje osušenog kravljeg izmeta kako bi grah bolje rodio – to se može desiti samo meni. Ujutro sam sa starim otišla na vikendicu i čim smo stigli, ošamućena i uspavana […]

  • Ko plače, ne misli?

    Po Sanji Domazet je tempo njezinog romana Ko plače adagio sostenuto. Ja sam, međutim, čitajući ga zaključila kako adagio na kraju prelazi u lento, možda čak lentissimo zbog sve češće upotrebe imenice Bog preko koje umorna čitateljica mora preskakati kako bi došla do cilja, tj. kraja koji je sve samo ne happy. Čim je, na […]

  • Priča o dva Crnogorca

    U novom broju Slobodne Bosne dva Crnogorca – jedan kojeg ionako volim, ali mi je svojom kolumnom još više srcu prirastao (pogotovo zato što je u ovoj posljednjoj iskoristio ultracool Krležino U masi je toplo, ali smrdi), Andrej Nikolaidis, i drugi kojeg sam voljela zbog njegovog guslarskog dara (može čovjeka začarati svojom pričom, da se […]

  • Moja stvarnost – boschovska noćna mora

    Ein Geschäft mit Träumen, priča austrijske spisateljice Ingeborg Bachmann govori o prodavnici snova u koju jedna vrlo zaposlena žena slučajno uđe. Nakon što odabere san koji bi htjela kupiti prodavač kaže da naplaćuje vremenom (za dotični je san žena morala dati mjesec dana svog života). Nespremna da plati ona odlazi praznih ruku. Sutradan radnje više […]

  • Zašto ne kilometar iza?

    Prije nekoliko godina sam upoznala M, djevojku koja je oduvijek željela upisati medicinu, ali joj to roditelji nisu dopustili: insistirali su da studira ekonomiju, a ona je pristala. Kada sam je poslije nekog vremena srela nisam se mogla načuditi: obukla se propisno muslimanski i rekla da se udala u Sarajevo. (Glave umotane u maramu i […]

  • Jasna, još nije kasno

    Rođak je, dok sam bila kod njega u Sarajevu, izvadio sve brojeve Slobodne Bosne koje je imao da mi pokaže tekstove Nenada Filipovića – filologa čijom je kolumnom opsjednut. Ja sam bila u tom trenutku sasvim usmjerena na filmove i spoznaju da sam neizlječivi filmofil, ali sam ipak primijetila tekst koji mi je Emir “ugurao” […]

  • Rakovska melanholija ili?

    Listajući knjigu Slikarstvo/metode slikanja/materijali Metke Kraigher – Hozo naišla sam na vrlo interesantan podatak. Naime, na jednu je Rubensovu sliku 1977. godine izvršen atentat. Autorica dalje kaže kako je to sve češća praksa mentalno oboljelih osoba i kao primjer navodi Rembrantovu Noćnu stražu. Moje prvo pitanje je bilo: Zašto baš te slike? Kakvu one prijetnju […]