Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi

Nikad nisam željela imati djecu. Nikad. Dok sam išla na kurs šivanja moja me učiteljica-šnajderica upozorila da zbog toga što djecu ne želim nikad neću biti voljena. Rekla je: nikad nećeš spoznati pravu ljubav. Time je potvrdila ono što sam puno puta prije i poslije nje čula od drugih žena. Nema ljubavi bez rađanja. Nema ljubavi izvan majčinstva. Nema ljubavi za žene koje nisu i ne žele biti majke. Nema ljubavi za žene koje ne žele imati djecu. Ili si majka i imaš ili si nevoljena. Stoga, drage čitateljice i čitatelji, moje je ime Asja i ja ne znam što je to ljubav. Znam nespretno sašiti pidžamu, haljinu ili suknju, ali voljeti, oprostite, to ne znam. Prava ljubav nije za nas nemajke koje, budale kakve jesmo, ljubav tražimo u stvarima koje s rađanjem nemaju nikakve veze. Uvijek sam mislila da ljubav postoji izvan klistiranja i akušerstva, ali što mi nevoljene uopće znamo o istinskoj ljubavi? Nastavi čitati

Logan, Wolverine i ljepota muža

Ljepota. Nema tu neke tajne. „Ne stidim se da kažem da sam ga voljela zbog njegove ljepote“, piše Anne Carson u Ljepoti muža. Wolverine je slika i prilika muža o kojem možeš napisati čitav pjesnički esej zato što je taj lijepi muž loš čovjek, vucibatina. Carson piše, doduše, o liku koji se ne zove Logan, ali mi ćemo govoriti o njemu jer smo s Wolverineom godinama svi bili u braku i odlično ga znamo. Otišao je na vrijeme, rekla bih, jer da smo nastavili stariti s njim, pisali bismo o mužu koji nikako da umre, iako njegovu smrt svi željno iščekujemo. X-Men franšiza napravila je dakle odličan potez, odnosno Hugh Jackman donio je ispravnu odluku da sahrani ulogu u kojoj smo ga gledali skoro 20 godina. Logan (2017) je zbogom koje se moralo kad-tad dogoditi, zbogom koje je doduše trajalo pola sata predugo, ali koje nam je svima svejedno bilo potrebno. Nastavi čitati

89. dodjela Oscara

tumblr_om2jsdiz761sw2yhio2_540

Dodjele Oscara nikad nisu bile moj „guilty pleasure“ zbog toga što uopće ne uživam u njima. Nakon cjelonoćnog gledanja 89. dodjele, u ponedjeljak ujutro dočekao me sms od banke o prispjelom dugovanju koji me natjerao da se zapitam što sam to dobila od ovogodišnjih Oscara? Dugujem li njima nešto? Oscarima se vraćam kao i Eurosongu, ne zato što očekujem nezaboravne sate provedene uz televiziju, već zato što znam da su te dvije manifestacije u direktnoj vezi s mojim bankovnim računom, mojim snovima i problemima koje svakodnevno proživljavam daleko, najdalje od La La Landa i Hollywooda. Pomisao da možemo prespavati Oscare i baviti se samo „pravim problemima“, živjeti svoj „stvarni život“ koji nema nikakvih dodirnih točaka s američkom industrijom zabave, laž je koju nemam namjeru pričati samoj sebi a ni drugima. Zbog toga dodjele redovito pratim jer me se tiču. Nastavi čitati

J’accuse!

Neki ljudi radije maštaju o nerealističnoj budućnosti nego što se bave stvarnošću. Nisam nikad bila jedna od takvih, jer dok čovjek ima glavu u oblacima i razmišlja o utopističkim idejama, surova realnost baca suzavce na LGBTIQ zajednicu. Svijet i Hrvatska 2017. nisu mjesto za sanjarenje jer spadaju u kategoriju noćne more iz koje se svi ti zanesenjaci koji priželjkuju bolji život moraju što hitnije probuditi. Dalje, puno ljudi revoltirano trenutnom političkom situacijom govori kako ih nije strah. Iskreno, što vrijeme više prolazi, ja se sve više bojim. Ne toliko ljudi koji su u stanju počiniti zločine iz mržnje, pa čak ni onih koji takva zlodjela namjerno, poput predsjednice Grabar Kitarović, prešućuju ili im potiho aplaudiraju. Ne, mene je najviše strah ljudi koji misle da se njihovo protivljenje nasilju, zagovaranje pacifizma, demokratskih vrednota i ljudskih prava na socijalnim mrežama računa u organizirano pružanje otpora. Nastavi čitati

Mahirova druga smrt

Umro je Dubravko Lovrenović. Time je smrt Mahira Rakovca dobila tužan epilog o kojem se ne smije šutjeti. Lovrenovićeva smrt ne svjedoči samo o osobnoj tragediji i tome da nas smrt voljenih osoba neminovno povlači za sobom već i o činjenici da društvo devastirano revizionizmom najokrutnije kažnjava one koji su ga u stanju oprezno i kritički sagledati. U nekoj sam sanjarici pročitala da kad sanjaš umrlu osobu, a ona ti u snu pruži ruku, nipošto je ne smiješ prihvatiti jer je to siguran znak tvoje skorašnje smrti. Ovakvo mi se tumačenje uvijek činilo nepravedno jer ruka umrle osobe može biti veća utjeha od društva koje nam je odbija pružiti. U slučaju Mahira i njegove obitelji društvo ne samo da nije ispružilo ruku već je obje namjerno sakrilo iza leđa. Nastavi čitati

Laž apolitične kulture

Da nam bude bolja, započnimo 2017. godinu demistificiranjem oksimorona „apolitična kultura“ koji je hrvatskoj vladi prošle godine poslužio za političko obračunavanje s neprofitnim medijima. Pod izlikom da novinarstvo i politika nemaju što tražiti u kulturi desna je politička opcija angažirala vlastiti „apolitični“ kadar koji je trebao stati na kraj kompromitiranim intelektualcima, umjetnicima i portalima koji proizvode angažirane, ljevičarske tekstove poput ovih koje redovito čitate na Mufu. Servirane su nam zatim „apolitične“ ministarske odluke koje ćemo u ovoj godini itekako osjetiti, ako već nismo: ukinuto je financiranje neprofitnih medija, a u odbore koji odlučuju o financiranju u kulturi i davanju potpora umjetnicima postavljeni su ljudi koji navodno imaju samo jedan cilj, a to je očistiti kulturu od politike. Posljedično, Ministarstvo kulture prvi put neće podržati zagrebačku Povorku ponosa, a bez potpore ostalo je i hrvatsko izdanje Le Monde Diplomatiquea. Nastavi čitati

Arrival: sadašnjost buduće prošlosti

Moje su misli o svemiru uvijek bile nabijene snažnim emocijama, ali me katarzično iskustvo koje sam doživjela gledajući najnoviji film Denisa Villeneuvea Arrival (2016) svejedno iznenadilo. Koliko se sjećam, takvu sam navalu emocija osjetila samo još gledajući scenu u kojoj Keira Knightley kao vojvotkinja Georgiana, zapaljene perike, izgubljena i slomljena pleše po pompozno uređenom salonu u povijesnoj drami Vojvotkinja iz 2008. Nastavi čitati

Gnjev, a ne lijepe riječi

Josip Vaništa, Krleža

Lako je bilo Seneki govoriti o suzdržavanju kao najvećem lijeku za ljutnju kad nije čitao hrvatske medije. Lako mu je bilo pametovati da zatvorimo oči na mnoge uvrede kad oči nije morao zatvarati svakih pet minuta zbog različitih medijskih napisa i statusa na socijalnim mrežama. Ne valja sve vidjeti, sve čuti, piše Seneka u svojoj raspravi o gnjevu. Da, ne valja, ali isto tako ne valja ne čuti i ne vidjeti ništa, živjeti u balonu vječnog neznanja i suzdržavanja od gnjeva jer gnjev je ponekad prijeko potreban i opravdan, i ne treba mu pustiti da prođe. Ne treba se od ljutnje neprestano susprezati jer oni koji je izazivaju često računaju upravo s tim da ćemo se ljubazno i za njih bezbolno ohladiti i odljutiti na uvrede i gluposti koje pišu. Jedna takva uvreda je i komentar Marka Dejanovića „Što ljevica može naučiti od Željke Markić“ objavljen na lupiga.com. Nastavi čitati

Obitelj

Najstarija i osnovna društvena jedinica. Temelja društvena jedinica. Prirodna i temeljna jedinica društva. Preci i njihovi potomci. Skupina ljudi povezana bliskim srodstvom. Zajednica. Najmanja društvena stanica. Promjenjiva društvena zajednica stara koliko i ljudski rod. Sve su to različite definicije obitelji. Obiteljski zakon Republike Hrvatske, međutim, ne definira uopće pojam obitelj. Umjesto toga bavi se brakom koji definira kao zakonom uređenu životnu zajednicu žene i muškarca. Pravno gledano, obitelj je u Hrvatskoj podređena pojmu braka, što znači da prije obitelji dolazi „suglasna izjava“ muškaraca i žene, jer kako konzervativan Obiteljski zakon navodi, za postojanje braka potrebno je da su ženik i nevjesta suglasne punoljetne osobe različita spola. Nastavi čitati

Renato Baretić i hrvatski pišulinci

Kako bi lijepo bilo da možemo gluposti iz hrvatskih medija retroaktivno smjestiti na Feralovu listu Greatest shits jer je Renato Baretić zaslužio tu počast svojim subotnjim biserom s tportala: „Kojeg će im vraga više žena u Saboru, ako će tu doći samo zato što su, eto, žene?! Zar je itko priseban ikad izabrao ijednog muškog zastupnika, igdje, samo zato što, eto, ima pišulinca?“ Ne znam zašto Baretić Renato piše kao da misli svojim pišulincem, možda je to svjesna stilska odluka, ali u svakom slučaju, trebale bismo mu objasniti da ne bi tako olako svojim pišulincem mahao po hrvatskim medijima i gurao ga neustrašivo svima pod nos da je „ženska kvota“ u Saboru, u medijima i društvu općenito ispoštovana, jer bi u tom slučaju bez tog razmahanog spolovila zasluženo ostao. Nastavi čitati