Zid samotnog šetača

23 svi.

Organized, Christopher-David-Ryan

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Za nas pjesnikinje koje dane provodimo u samotnim maštarijama o metaforama, bitno je to što zid zadržava negativne konotacije i onda kad nije materijalan, kad samo simbolizira prepreku i figurativno razdvaja ljude. S tim da se u vrijeme kad kandidat za američkog predsjednika Donald Trump doslovno želi podizati zidove, kad te zidove i žičane ograde dio Europe također zaziva, sve teže baviti tim metaforičnim zidom jer smo uvijek na korak od toga da doista prođemo glavom kroz njegovu materijaliziranu verziju. Politika zidove brzo gradi, a sporo ih ruši, i jedino što preostaje nama koji se bavimo pisanjem o zidovima, često zapravo protiv zidova – jest da napravimo razliku između onih koji su nam potrebni  i onih koji nikad ne bi smjeli ugledati svjetlo dana.

Iskoristit ću stoga ovu priliku (dok još mogu) da se osvrnem na nevidljivi, figurativni zid koji je Jean-Jacques Rousseau ispisao svojim Sanjarijama samotnog šetača, a koji se također tiče i Spinoze, ali i niza meni dragih autorica poput Anne Marie Ortese, Sei Shonagon, George Sand, Emily Dickinson i svih drugih koje su se svojim „neprihvatljivim“ djelovanjem otuđile od društva. Ono što me nagnalo da za Forum interpretiram Rousseaua moje je vlastito iskustvo zida pred kojim se nužno nađemo ukoliko u javnosti iznosimo nepopularne stavove, ali s obzirom da to iskustvo u Hrvatskoj dijelim s autoricama poput Daše Drndić i Dubravke Ugrešić i ne polažem na njega ekskluzivno pravo jer ono prije svega pripada domeni književnosti koja ga najlakše definira i prenosi, radije sam se okrenula Sanjarijama nego samoj sebi. Teško je, uostalom, odvojiti tuđe misli od vlastitih, odnosno Rousseauovo iskustvo usamljenosti od svog. Upravo je Rousseau, kako Frank Tourner piše, inaugurirao intelektualca koji je uronjen u društvo i oštro ga kritizira, a istovremeno je izvan njega i ne pripada mu. No takav intelektualac nije pravilo, naprotiv. Znamo jako dobro da je danas puno više onih intelektualaca koji se odlično uklapaju u društvo i ne antagoniziraju svoje kolege i javnost. Riječ je o ljudima kojima su ugled i uspjeh puno važniji od nepopularnog kritičkog mišljenja i autorefleksije, a sudeći po Rousseauu – nisu takvi od jučer.

Ugled u društvu Rousseau bez ikakvog ustručavanja veže uz moralni pad i neiskrenost, a međuljudsku interakciju uslovljenu društvenim konvencijama karakterizira kao lažnu, opterećenu prijetvornim istupima u javnosti. Istovremeno, Rousseau spletke svojih progonitelja (enciklopedista, liječnika, svećenika, dogmatičara), zbog kojih je izgubio „naklonost javnosti“, izjednačava s njihovim uspjesima. Uspjeh je po njemu, dakle, također negativna kategorija. Znamo, naravno, da je Rousseau pohodio popularne pariške salone i lako je za pretpostaviti da su „les salons de conversation“ iz 18. stoljeća jedno od mjesta od kojih se on nastojao ograditi Sanjarijama samotnog šetača, želeći si istovremeno tim djelom potvrditi vlastitu poziciju dobrodušne, nevine osobe koja radije razgovara sa samom sobom nego s drugima koji su uglavnom, kao po pravilu, prijetvorni i zli. Pisac već na početku knjige fatalistički prihvaća činjenicu da ne može povratiti naklonost javnosti jer tu javnost vode ljudi koji ga mrze. No čak i kad ti progonitelji umru, piše Rousseau, osuda njegove osobe i djela ostaje: „Pojedinci umiru, ali kolektivna tijela ne umiru nikad“. Paradoksalno, upravo je Rousseau taj koji vlastite neprijatelje pisanjem održava u životu, i to svojim stalnim referiranjem na pogrde i uvrede kojima su ga obasipali te solilokvijima o „braći koja sreću traže samo u njegovoj nesreći“. No taj je književni postupak razumljiv jer su mu za zid koji Sanjarijama gradi lažljivi i loši ljudi itekako potrebni.

PAR-FILOZ-8-Jean-Jacques Rousseau-Sanjarije samotnog šetača_large

Rousseau svoje zabilješke iz šetnji proglašava dnevnikom sanjarija, ali one su ujedno i dnevnik paranoje, apatije i sentimentalnih reminiscencija, dnevnik negativnih osjećanja prema njegovim suvremenicima koji su ga, kako se u prvoj šetnji požalio, jednodušno prognali iz društva i grubo s njim raskinuli sve veze. Rousseau svoje Sanjarije naziva pisanjem za samoga sebe, ali on tim posthumno objavljenim djelom zapravo svodi račune s ljudima koji su ga učinili „ništavnim“. Dok pisac „ustrajno razmišlja o vlastitim duševnim sklonostima“, on ustvari tuguje nad činjenicom da s drugim ljudima „više nema stvarne veze ni pravog druženja“. Stoga je Rousseauov zid izrazito ambivalentan: njegove su karakteristike istovremeno pozitivne i negativne, zavisno od toga smatra li da je taj zid podiglo društvo kako bi ga ostavilo izvan, ili ga je pisac, opterećen manijom proganjanja, osjetljiv na tuđi uspjeh, ugled i zlobu – podigao sam da bi se zaštitio i „uklonio iz svog duha sve mučne predmete“ te se na miru posvetio slasnom razgovoru s vlastitom dušom.

Ta se dvoznačnost Rousseauove samoće ogleda i u njegovim oprečnim iskazima koji često slijede odmah jedan iza drugoga. Autor prvo tvrdi da se dobrovoljno odrekao svijeta i povukao iz društva, a potom se jada kako su ga drugi natjerali da živi sam. Sentiment istovremene napuštenosti i uživanja u samoći provlači se kroz cijelu knjigu. Rousseau osamljenost dakle smatra nametnutim društvenim zakonom, ali i svojom prirodnom sklonošću koju rado, kako sam kaže, koristi da uživa u sebi i vlastitom postojanju. Ovo povlači, naravno, pitanje kako je i je li uopće moguće pomiriti te dvije suprotnosti u istom djelu? Možemo li književno pomiriti ulogu utamničene žrtve i zidom oslobođenog čovjeka, odnosno mogu li zid i samoća koju on implicira istovremeno biti pozitivno i negativno iskustvo? Da bismo pokušali odgovoriti na ovo pitanje, moramo se osvrnuti na važan pojam kojeg se Rousseau dotaknuo u Sanjarijama, a to je pojam laži.

Koliko bismo, piše Rousseau, neugodnih rasprava lako izbjegli kad bismo sebi rekli: budimo uvijek iskreni, što god se zbog toga dogodilo. Stavljajući iskrenost na pijedestal, pisac potom laganje odvaja u dvije grupe: prvu koju čine potpune izmišljotine, koje zapravo nisu laži, već književna fikcija, i drugu koju čine obmanjivanje, klevetanje i prijevare, odnosno laži koje stoje nasuprot fikciji a koje imaju stvarne posljedice jer su izrečene u želji da naude ili nekome priskrbe kakvu korist. Lako nam je, na primjer,  trenutnom, „istinoljubivom“ hrvatskom vladom kontekstualizirati ovu bitnu dihotomiju. Laži koje izgovaraju potpredsjednik vlade, ministrica socijalne politike i mladih ili ministar kulture nemaju vrijednost poučnih basni jer su laži fabularne samo ukoliko ne nastoje stvoriti lažan i varljiv privid iza kojeg se kriju koristoljublje i nečiji interesi. Lažno istinoljublje traži, kako Rousseau upozorava, oprez, jer čak i kad sama neće izgovoriti neku laž, takva će je kvazi-istinoljubiva osoba itekako podržati i raditi na tome da bude općeprihvaćena jer od nje ima itekakvu korist. Doista istinoljubivi ljudi, s druge strane, postojani su čak i protiv vlastitog interesa: ne pokušavaju nikoga prevariti i jednako su, kako Rousseau ističe, vjerni istini koja ih optužuje kao i onoj koja im služi na čast. Da potvrdi ovu bitnu razliku između fikcije i laži, pisac često poseže za slikovitim primjerima iz vlastitog života.

U Sanjarijama Rousseau razloge zbog kojih mu samoća prija iznosi anegdotalno, i uvijek je riječ o bijegu od tuđih laži i prijetvornog ljudskog djelovanja. Ponekad govorimo o incidentima vezanim uz konkretna imena, poput izvjesne gospođe d’Ormoy koja je druženja s piscem iskoristila za vlastiti književni probitak, a određene pasuse koji su izazvali konsternaciju javnosti potom pripisala njemu. Rousseau koristi ovakve slučajeve da prokaže laskanje, izvještačene pohvale i glasine kao loše, ali društveno prihvatljivo ponašanje. Nasuprot tome, taj isti svijet, lamentira Rousseau, smatra ispravnost i iskrenost kao užasan zločin te se žali čitateljima kako se zbog toga svojim suvremenicima činio zlim i okrutnim čak i kad bi njegov „jedini zločin u njihovim očima bilo to što nije lažan i podmukao kao oni“.

Kao posebno okrutan udarac pisac smatra širenje glasine da je umro jer se istovremeno sa širenjem te glasine, kako kaže, radilo na štampanju rukopisa koji su mu lažno htjeli pripisati, očito sa željom da mu u potpunosti unište reputaciju i ime. Ne smijemo, međutim, kako Paul de Man upozorava u svojim Alegorijama čitanja, kao Rousseauovi tumači ponavljati njegove paranoidne geste, pogotovo kad znamo da se njegovi strahovi o budućoj recepciji njegova djela nisu ostvarili. Nismo, kako je autor u Sanjarijama najavljivao, njegovu književnu zaostavštinu dobili tek nakon što je ona prošla kroz ruke onih kojima je stalo da Rousseaua unište. Ta „zajednička zavjera“, ta „ljudska zloba“ u njegovom je slučaju ipak povijesno zakazala. Rousseau kaže doduše, na kraju svoje druge šetnje, da sve mora biti dovedeno u red, i da će njegov trenutak doći prije ili kasnije, što samo potvrđuje da su njegova česta ponavljanja kako je izgubio svaku nadu više stilističke prirode nego što su rezultat potpune malodušnosti.

Podvojenost je općenito bitna značajka Rousseauove poetike. De Man je govorio o dualitetu cjelokupnog Rousseauovog djela koje podjednako čine književnost i politička teorija, ali meni je posebno zanimljivo vidjeti stapanje tog dualiteta, to jest ispreplitanje (auto)fikcije s jasnim političkim porukama u Sanjarijama. Na primjer, izjava o tome kako su mnogi njegovi suvremenici „htjeli napisati knjigu, bilo kakvu, samo da ona bude prihvaćena, potpuno nezainteresirani za njezin sadržaj“, te izjava kako je on (Rousseau) zainteresiran da sam nešto nauči, a ne samo da bude autoritet koji podučava i prosvjetljuje druge, prije svega su političke prirode, iako su zaodjenute u čitljiv beletristički plašt.

Naučili smo, naime vjerovati da su književnost i književna taština koje se Rousseau grozi – izvan politike, jer se tiču unutarnjeg piščevog života i njegovog apolitičnog nadahnuća, iako je književno stvaralaštvo itekako opterećeno prijetvornim istupima u javnosti, laskanjima, širenjem glasina i laganjem drugima, dakle, eksplicitno političkim aktivnostima. Odličan primjer za to nedavno je književno čitanje djeci koje je, zajedno s Milanom Bandićem i hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, organizirala Milana Vuković Runjić. Taj je čin čitanja dio jasne političke agende jer su djeca i književnost iskorišteni da bi ušminkali Bandićev i predsjedničin imidž. Milana Vuković Runjić nastupila je i kao književnica i kao političarka jer je svojom vezom s Bandićem unaprijedila vlastito književno stvaralaštvo i knjižarski posao. Ne čudi stoga što Rousseau u svoju sanjalačku autorefleksiju upliće retoričko pitanje: „Možemo li tražiti iskrenost od stranačkih vođa?“ jer i književničke ambicije i laži u istoj su ravni s njima. Za laž je svejedno je li onaj tko je izgovori političar ili pisac.

Rousseau Sanjarijama samotnog šetača odbija razgovore i pisanje koji bi bili tek puki politički instrumenti, i denuncira književni sadržaj koji bi umjesto zabavnih izmišljotina propagirao ozbiljne laži koje bi autoru pomogle da u društvu bude uspješan i ugledan intelektualac, ili koje bi pomogle nekome drugom da od njegovih riječi ima direktne koristi. Osim toga, po Rousseau, život u društvu, osim prijetvornih razgovora i ispraznog piskaranja, implicira i određene dužnosti na koje on nije spreman jer ograničavaju njegovu slobodu, a te su dužnosti zapravo djelovanje u službi zadovoljenja strasti i rezultat „žudnji za slatkim zanosima“. Rousseau zaključuje kako zapravo nikad nije ni bio stvoren za život u društvu u kojem je sve „stega, obaveza, dužnost“ jer je uvijek bio „nesposoban za podčinjenost koju nužno mora prihvatiti onaj koji želi živjeti s ljudima“. Umjesto društva koje stalno proizvodi nove žudnje i potrebe, ali i laži koje su potrebne kako bi se te potrebe i žudnje zadovoljile, Rousseau bira samoću u prirodi, šetnje i razgovore sa samim sobom jer odbija djelovati, odnosno bira slobodu da nikad ne radi ono što neće. „Dolce far niente“ njegov je moto jer bi djelovanjem uvijek potpadao pod utjecaj jačeg koji bi ga izrabljivao, a to su ideje kojima Rousseau u Sanjarijama iz esejistike ozbiljno prelazi u domenu političke teorije.

bon_travail_c_mladen_stilinovic__artist_at_work__1977-_courtesy_of_the_artist

Rousseau vlastitu snagu smatra negativnom, nedjelotvornom, ali upravo činjenica da ne čini ništa, pisca čini dobrim čovjekom jer nije ponukan da drugima čini zlo kako bi se izdignuo u društvu. Podizanje zida i povlačenje u osamu stoga postaju jedina opcija kojom Rousseau može zaštititi vlastiti moralni integritet i osjećaj za pravdu. Piščeve šetnje bilježe neprestanu inverziju zida koji je čas zlo koje nas kao dobre ljude ostavlja izvan, a čas zaštita koju smo prinuđeni podizati sami kako ne bismo potpali pod loš utjecaj tuđih iskvarenih misli i umjetno stvorenih potreba. Nije nikakvo čudo što je Rousseau važno štivo za marksiste: dobar je buržuj po njemu nužno loš čovjek jer prosperira u društvu koje je utemeljeno na privatnom vlasništvu, na opreci između meum i tuum i lažima koje tu opreku nasilno podržavaju. Čovjek koji je upregnut u društvo uhvaćen je u tuđe misli i ne može spoznati samoga sebe.

Rousseau je, kako sam piše, traženjem slobode najviše sablažnjivao svoje suvremenike jer ti „aktivni, nemirni, častoljubivi ljudi“ mrze slobodu drugih i ne žele je ni za sebe i cijeli se život „muče radeći ono što im je mrsko“ samo da bi katkad sproveli svoju volju i zapovijedali. Pisac zaključuje da društvo nije pogriješilo što ga je isključilo kao nekorisnog člana, već zato što ga je prognalo kao pogubnog člana jer on nikad nije učinio ništa pogubno ili zlo, naprotiv želja da ne napravi ništa zlo tjerala ga je da ne radi ništa. Sjetimo se samo umjetničke fotografije Mladena Stilinovića „Umjetnik radi“ na kojoj je Stilinović prikazan kako leži u krevetu. Fotografija koja kritizira ideju da umjetnici moraju biti produktivni i utrživi članovi društva samo nastavlja Rousseauovu kritiku uglednih i uspješnih intelektualca koji se radije bave spletkarenjem, samopromocijom i politikom nego sanjarenjem i uživanjem u vlastitom postojanju.

U takvim je okolnostima Rousseauov zid, da zaključim izlaganje – nužno zlo. Pisac razumije beneficije samoće jer zna koliko „vrtlog društva“ opterećuje i iscrpljuje one koji su njegovih negativnih strana svjesni. „Korisne“ laži koje društvo tolerira jer vrtlože ugled i uspjeh razlog su zbog kojeg istinu možemo sagledati samo ukoliko se od tog prijetvornog društva posve maknemo. Potpuna samoća, međutim, nije moguća jer čovjek ne postoji kao biće izvan društva, odnosno nema čovjeka bez drugih ljudi. Čak i kad ode u Alpe, uvjeren da je prva osoba koja je kročila u neku pećinu, Rousseau ne može potpuno spoznati sebe jer tamo u blizini otkrije, na vlastito zaprepaštenje, radionicu za izradu čarapa. Da bismo izgradili zid koji nas odvaja od laži, sugeriraju Sanjarije, moramo srušiti zid koji nas udaljava od dubokih, značajnih veza s drugim ljudima. Za takvim vezama, za takvom braćom, Rousseau iskreno žali. Nikad, kaže Rousseau, ne razmišljam, nikad ne sanjarim ljepše nego onda kad zaboravim samoga sebe. Pisac zapravo sanjari slobodu koju možemo dosegnuti samo ako potpuno zaboravimo na same sebe, samo ako prestanemo biti opterećeni isključivo vlastitim potrebama i žudnjama za „slatkim zanosima“. Tek kad u potpunosti izbrišemo meum i tuum, poručuje Rousseau, možemo spoznati istinu o samima sebi, o tome što uopće znači biti čovjek. Bez toga, možemo biti tek djelomično sami, a potpuno izbačeni iz društva.

NAPOMENA: Tekst je izlaganje napisano za Forum Tomizza 2016 (Trst, 18. 5. – Kopar 19. 5. – Umag 20. 5.), a nastao je u Kući za pisce u Pazinu.

Medan du var borta

23 ožu.

asjabaPjesma je nastala za vrijeme Littfesta, nakon što mi je Twitter na švedskom ponudio opciju da pogledam što se na mreži zbivalo dok me nije bilo. Pošto mi je “medan du var borta” zazvučalo kao marksistička inkantacija, odlučila sam njome kratko uskrsnuti Jugu.

Nasmijani službenici, opasni službenici: strah od autoriteta

23 ruj.

Tekst je izvorno bio objavljen prije pet godina u časopisu Severni bunker, u broju posvećenom strahu. Čini mi se da bi mogao biti zanimljiv jer se moj strah od službenika zadnjih dana ponovno potvrđuje, tuđim iskustvom doduše.

Fufufu je japanska onomatopeja za podli smijeh. Obično se koristi u mangama, ali kada ga prevedemo na naš onda je to smijeh kojim se najuspjelije mogu smijati carinici, vladini službenici, političari – ljudi kojima takav smijeh najbolje pristaje. Zašto sam spomenula to fufufu naših vođa i njihovih sluga? Zato što se šaljiv prizvuk koji on ima u japanskim mangama posve gubi kada ga smjestimo u naš kontekst. Kod nas se s fufufu smije samo od srca. Nikad iz šale.

Dok sam bila u Rumuniji posjetila sam, između ostalog, i rodno selo Emila Ciorana, poznatog rumunjsko-francuskog pisca. Slikala sam se s prijateljima ispred njegove rodne kuće, pored njegove glinene i pomalo neugledne biste. Dok sam tako stajala, imala sam osjećaj da bi najprimjerenije bilo u sebi izgovarati njegove Silogizme gorčine jer bili smo na mjestu koje je trebalo slaviti Cioranov lik i djelo, a umjesto toga dobili smo jedno veliko, glasno fufufu. Bista u boji gline? U ulici koja ne nosi njegovo, već ime njegovog oca, lokalnog prote? U kulturnoj politici Rumunije očito nije bilo mjesta za lijepe riječi, intelektualni skepticizam – samo za jedno podmuklo fufufu koje se može tako često čuti na prostoru Balkana. Krenuli smo iz Zagreba, stigli u Rašinari, išli kroz istočnu Srbiju i svugdje se osjećali isto – kao kod kuće.

U jednom od svojih dnevničkih zapisa, Cioran kaže: Rođen sam u narodu robova; u tome treba tražiti izvor nevjerovatnog straha što ga osjećam pred autoritetom, svakim autoritetom, kakav god bio. Čim vidim čovjeka u uniformi ili iza šaltera, to jest nekog službenika DRŽAVE, postajem bespomoćan. Vratila sam se toj bilješci jer je, kao i 1963. kada ju je Cioran napisao, danas ona itekako aktualna. Je li se šta promijenilo? Jest, političko uređenje na prostoru bivše Jugoslavije i Rumunije. Jedna se zemlja raspala, druga se integrirala u EU. Ali, fufufu je ostao!

Na rumunjskoj smo granici imali susret s korumpiranim carinikom koji si je strpao deset eura u džep. Maltretirao nas je s osmijehom. Rekao je: dobro, pustiću vas iako niste platili vinjetu na ulasku samo zato što je vaš Hajduk izgubio od našeg Dinama. Prethodno je tražio 300 eura. Na ulasku u Rumuniju, na toj istoj granici, sedam dana ranije, uvrijeđeno smo konstatirali kako nije fer da su Rumunji ušli u EU, a granični im je prijelaz u tako derutnom stanju. Pa Hrvatska i Srbija su sto puta bolje! Znali smo da nisu – fufufu zvuči isto kod svih carinika i pograničnih policajaca. To sam isto fufufu čula i na varšavskom aerodromu, a Slovenaca se toliko bojim da se ne bih ni usudila ući u Europu s njihove strane! Ne mogu to objasniti, ali čim se približim granici, noge mi se odsjeku. Uvijek mislim kako, iako nisam lopov, taj autoritet kojem pokazujem svoje isprave zna nešto čega ni sama nisam svjesna.

Često sanjarim o tome kako će mi se pružiti prilika da budem neposlušna, ali u trenutku kad trebam taj neposluh pokazati sva drhtim od straha. Službenik je tu jer ima moć. Ja sam tu da tu moć potvrdim. On meni daje svoje fufufu, ja odgovaram strahom i tako u nedogled. I nije samo riječ o prelasku granica. Čovjek ima osjećaj da mora opravdati svoje postojanje pred bilo kojim službenikom.

Ponekada pomislim kako su me roditelji fino odgojili samo kako bih mogla preživjeti birokrate i susrete s različitim autoritetima. Nasmijana, čak i kada mi nije do toga – dajem autoritetu do znanja da ne predstavljam nikakvu opasnost: u mangama fufufu često prati seksualno iskorištavanje, pa se u skladu s tim i kod nas valja dobro namjestiti. Možda upravo ta praksa, a ne seksualni odgoj, najbolje sprema žene za brak. U tom braku autoriteta će biti mnogo i svi će oni biti službenici: od matičara, preko službenice MUP-a koja udara pečate i stavlja potpise, pa do službenika u poreznoj upravi. U tim lutanjima po različitim ustanovama dijalogiziraju jedino njihov autoritativni smijeh i moj strah. I doista, sve što im kažem, kažem da preživim.

Na ulasku u Rumuniju, dok smo čekali da prijeđemo srpsko-rumunjsku granicu, bila je noć i vrijeme je bilo užasno. Dunav nas je zapljuskivao i imala sam osjećaj da se brana koju prelazimo ljulja kao da je od karata. Pitala sam se kako je bilo prolaziti kroz Gvozdena vrata dok je Ceausescu bio na vlasti. Ako je to sad tako jezivo iskustvo, kako je tek bilo kada su ljudi umjesto deset eura davali puno, puno više? Nekoliko je automobila s rumunjskim registracijama pokušalo granicu prijeći preko reda. Ispred nas je u automobilu bio švercer koji je svaki čas izlazio iz auta i ulazio na zadnja vrata, kao da je nešto premještao. Na kraju je otvorio gepek u kojem su bili samo jedna dječja lopta i crveni balon. Pružio je ceduljicu cariniku i ovaj ga je odmah pustio dalje. Taj je dogovor između carinika i švercera bio dvostruko fufufu namijenjeno meni i ljudima koji su sa mnom bili u autu: od toga me uhvatio još veći strah.

Nakon tog ulaska u Rumuniju koji je više nalikovao ulasku u Mordor nego u zemlju Europske unije, ispostavilo se da je unutrašnjost daleko pitomija od graničnog prijelaza. Taj sam nesrazmjer opravdala upravo službenicima s kojima na proputovanju Rumunijom nismo imali nikakvog dodira. Družili smo se s prijateljima i ljudima koji poput Ciorana, poput mene, drhte od pomisli na birokratsku neman. Jer nitko od nas nije junak, svi smo preplašeni kad država zine i traži još. Možda strah ne bi bio tako jak kad bismo od birokracije dobijali nešto zauzvrat, kad bi država bila tu za nas, a ne obrnuto. Da su nas naučili kako je fufufu zapravo samo jedno balkansko, šaljivo buahahaha, i da je Vlad Tepes, kojeg povijest svako malo na Balkanu uskrsne pod drugim imenom, zauvijek pokojni – možda bismo se napokon, možda bih se napokon – mogla opustiti i prestati plašiti.

No, taj zlokobni, cinični smijeh nije rezerviran samo za političku elitu, on koristi i građanstvu koje se nikada ne smije samo sebi, ali zato uvijek rado prstom, a onda i smijehom upire u druge. I toga me, također, strah. Jer kada državni službenik dođe kući, skine svoje odijelo, njegovo fufufu, njegov osjećaj nadmoći i njegova želja da služi – ne nestaju. Njegova uniforma snosi dio odgovornosti, ali i bez nje – to je čovjek koji vam može utjerati strah u kosti, a prilika za demonostriranje moći, nažalost, kod nas nikad ne nedostaje.

Може и кактус, само нека боде

18 ruj.

Sad Kaktus možete čitati i na makedonskom. Hvala Ivanu Šopovu i njegovom entuzijazmu bez kojeg ovog prijevoda ne bi bilo. Knjigu besplatno možete pročitati ili skinuti u PDF-u OVDJE, ili jednostavno kliknite na sliku naslovnice.

Mali abecedarij

7 ruj.

Ove sam kratke proze, kako ih već zovem, napisala prije nekoliko godina i dio njih objavila na Trećem programu Hrvatskog radija i u Quorumu. Nastale su posljedično – pod utjecajem mog prevoditeljskog afiniteta za Henrija Michauxa i nakon čitanja Branetovih Pucketanja. Kao i sa svim drugim što napišem, trebalo mi je druže razdoblje gestacije da provjerim drži li napisano vodu. Rekla bih sad: neka igre počnu!, ali znamo da beletristika nije igra. Iako, može biti zabavna. Nadam se da su ove kratke proze takve. Ako nisu, jebiga.

alejandro clavoBrak

Svi tvrde da je kvalitetan jer je keramički. Takav, kažu, ne dotrajava. Možda ponekad od nakupina kamenca pregori grijač i stave drugi, ali svejedno – ne treba ga olako otpisati. Guma se, međutim, stavljala, navlačila i na kraju sasvim pohabala. Voda curi na sve strane: kroz ventil, kroz rupice. Da ispod njega ne podmetnu lavor nastao bi pravi potop. Kazaljka koja je nekada pokazivala vruće sad pokazuje da je voda posve hladna. Ovaj je bojler više ne može zagrijati. Trebalo bi potražiti novi i jeftiniji, neki koji nema garanciju – razbiti zatim o njega jednu bocu šampanjca i pustiti ga da potone.


Giljotina

Mrzovoljno razgovara o svemu što se ne tiče giljotine: o vremenskim prilikama, literaturi. Sve je teme nerviraju i samo čeka trenutak kada bi mogla spomenuti najljepši ljudski izum – giljotinu. Ona obezglavljuje ljude i sagrađena je poput žene: klekneš, gurneš glavu i ostaneš bez nje jer iznad je uvijek sjajna oštrica. Zbog nje, uostalom, i klečiš – i kad si kriv i kad si nevin. Vješala mogu biti zanimljiva zamjena omiljenoj napravi. Ispod se odjednom stvori rupa kroz koju samo djelomično propadneš. Visiš kao naušnica, obješen za jedinu stvar kojom nisi dovoljno jak – glavu.


Govornica

Volim reći stvari i volim kada me ljudi čuju i kažu: dobro si to rekla. Ne volim kad neko kaže: mogla si to reći drugačije, bolje. Isto tako ne volim kad nešto kažem, a ljudi koji su me čuli – šute. Osim, naravno, ako im to nisam rekla baš da ih ušutkam, kao naprimjer: Ušuti! Začepi! Zapravo, češće: Ušutite! Začepite!, jer rijetko se obraćam pojedincu – moja je masa. Ako me se ljudi boje, onda ih volim umiriti. Kažem im kako nisu usamljeni u svom strahu. Boje me se i drugi. Nije to ništa strašno. Ponekada, stvari za promjenu kažem sebi u bradu da vidim prisluškuje li me tko, ali oko mene nema nikoga. Samo tišina koju sam dozvolila. Kad poželim da me ljudi izvrsno čuju, popnem se na uzvisinu (sto, stolicu, katedru, nije važno) i kažem ono što sam htjela. Onda čujem gromoglasan pljesak i znam – aplauz ne laže: opet sam to izvrsno rekla. Svi su se naježili. Nekima se čak digla i kosa na glavi, a ne samo dlačice na rukama.


Knjiga

Kad vam se knjiga raspada u rukama dok je listate to je kao da vam se nešto topi u ustima, kao da jedete mekanu teletinu. Kad se knjiga raspada ona gubi svaku suzdržanost, ali i fleksibilnost – ne želi se savijati, radije će otpustiti list nego gledati kako joj neiskusni čitatelj pravi uši, lomi i savija stranice. Ni u jednom trenutku ne treba pomišljati: kako je ova knjiga loše uvezana! Čak i da je tvrdo ukoričena ona bi našla načina da iskoči iz vlastite kože. Uostalom, i kao gomila rasutih papira ona pronalazi prave riječ, a mali brojevi govore kojim je redoslijedom valja gužvati i bacati u vatru.


Odrastanje

Svakog je jutra išao s bakom do njezine sestre. Prvo bi prošli kroz pijacu gdje bi mu baka kupila kifle koje je grickao putem. Tetka nije živjela daleko i brzo bi stigli. Dok su sestre razgovarale igrao bi se ispod stola. Radovao se što su igračke kojima se igrao bile tuđe: ako bi se koja pokvarila znao je da neće biti kažnjen. Vremenom je počeo uživati u igri samo ako su igračke pripadale drugome. Najviše se radovao kada bi koju, usput, u žaru igre slomio. Stisak je vježbao na toplom pecivu.


Pamet

Ponekada velike uši jesu znak pameti. Michaux ima velike uši, a ako je jedan muškarac s velikim ušima pametan znači da su svi muškarci s velikim ušima pametni. Ali ne i ja. Ja sam samo klempava. Dok sam bila dijete frizeri su me tješili. Bilo mi je neugodno što su primijetili da mi je jedno uho veće. Ali, tata me je uvijek vodio kod frizera za muškarce. Možda im nije bilo jasno o kakvom se uhu točno radi. Da su znali da je žensko, možda bi priznali da je moje samo klempavo.


Preusko

U preuskoj haljinici, haljinici za djevojčice – ona se bavi politikom. Piše samo o njoj, misli samo na nju. Velikom je ne čini mala odjeća, već njezin talenat za politiku, za sve što je političko. Ta dječja odjeća u živim bojama, s faltnama, s čipkanim kragnama, ona je čini uvjerljivijom. Želi li time reći da se i djeca mogu baviti politikom, da bi se i djeca trebala baviti politikom? Nešto drugo? Nitko to ne zna. Svi se pitaju: smije li ova žena govoriti na takav način, tako samouvjereno, u takvoj odjeći, dječjoj odjeći? Ali ona može sve što hoće – odjeća ne čini ženu. Ono što izlazi iz njezinih usta ne kipi iz njezine haljinice. To se njezin mozak pjenuša – proizvodi šampanjac koji opija mase.


Prinova

Donijeli su kući gudalo: dijete umotano u papir da mu ljudi ne vide lice, da ne nazebe. Gudalo premazano smolom. Violinsko duge i sjajne konjske dlake, doneseno u obitelj koja nema nikakvog sluha. Htjeli su konja, jahati znaju, svirati ne, ali sve što su si mogli priuštiti bile su te konjske dlake na štapu.


Susjeda

Kad je počne graditi kućica za pse već je postala kuća za pse, pseća kuća – deminutiv je nestao, izgubila se svaka nježnost i ostala je tek s daskama sklopljenim u nešto useljivo. Psa nema, sama će se uvući unutra da vidi je li dovoljno neudobno. Njezino je prethodno iskustvo bilo s mačjom platnenom kućom i s kartonskim kutijama. Odbojnost prema njima razvila je iznenada. U noći su je, dok je spavala, napali sitni crni mravi i više se nije mogla natjerati da uđe i legne u taj mačji mrak. Ovako je bolje jer je vani. Neudobno i tvrdo može lajati iz svoje male kuće na one koji je dolaze posjetiti. Zašto žena živi kao pas, ne zna se. Nije problematična samo okolnost pod kojom je napustila obiteljski dom, već i razlog zbog kojeg ga je odlučila braniti. Kažu, uostalom, da je pas čovjekov najbolji prijatelj i ona možda želi utvrditi odakle to prijateljstvo dolazi. Nije ušla u pseću kožu, ali jest u kožu pseće kože u kuću iz koje se ne vidi ništa osim ljutite susjede. Kao pas!, dobacuje susjeda. Ne pas, kuja, kuja!, ispravlja je žena prijateljskim lavežom.


Šešir

Velika je sreća imati šešir na glavi – muški šešir kakav su nekada nosila gospoda. Šešir ispod kojeg glava polako ćelavi. Umjesto zečeva iz njega ispada jesenje osušeno lišće, ako se čovjek koji ga nosi napio i skotrljao niz neki proplanak. Takav je šešir radost svima jer ga muškarac, ne sjećajući se da se napio i pao, stavlja na glavu i odlazi u supermarket. Supruga i unuci čekaju da se vrati, prate s balkona kretanje šešira, gledaju kako dolazi iz pravca supermarketa, prelazi preko igrališta, prolazi pored kontejnera: u džepovima nosi bombone, ali i lišće na glavi, ako ga nije već istresao jer je možda osjetio kako ga ispod šešira nešto golica. Ipak, lišće se prosipa tek ispred ulaznih vrata – čovjek nije osjetljiv. Sivi šešir osjeća umjesto njega.

Ne daj se, Arsene

25 kol.

Ne daj se, Arsene govor je koji sam održala na današnjoj komemoraciji Arsena Dedića u Hrvatskom društvu pisaca.

Znam da se puno mojih vršnjaka na socijalnim mrežama s pravom pitalo što feministica ima tražiti na komemoraciji Arsena Dedića, kantautora čiji su tekstovi vrlo često školski primjer toga kako ne treba pisati o ženama i romantičnoj ljubavi. Stvar je u tome da je zajedno s Desankom Maksimović, Jacquesom Prévertom i Vaskom Popom, Arsen Dedić bio prva poezija s kojom sam se kao dijete susrela u obiteljskom domu. Šesto izdanje Broda u boci doslovno me pjesnički odgojilo. Ne mislim pri tome na Ne daj se, Ines, koja je hrvatski pandan Prévertovoj Barbari, i koja je već osamdesetih bila sentimentalna zaostavština prošlih vremena koju nisam mogla intelektualno razumjeti, već na one pjesme u kojima je Dedić bio ironičan i duhovit i koje su i danas jednako aktualne i zabavne.

Krajem devedesetih bila sam opsjednuta Arsenovim pločama i neprestano sam slušala pjesmu Vlakom prema jugu. Ta je stvar nudila savršen eskapizam nakon iscrpljujućih ratnih godina. Drugi su klinci slušali Backstreet Boyse i Nirvanu, ja sam vrtila stare jugoslavenske šlagere i Toma Jonesa jer tad jesam postala nostalgična i to za jugoslavenskim modernizmom, natapiranim frizurama, mod haljinama, Gabi Novak, ekstravagantnom i sjajnom Josipom Lisac: u „tranziciji“ smo izgubili uređeno društvo i dobili estradnu zabavu koja nas je degradirala do te mjere da su i Dedićevi najproblematičniji tekstovi zvučali kao himne trećeg feminističkog vala.

Arsena Dedića nisam, dakle, nikad doživljavala kao neprijatelja, već kao važno ime neprovratno izgubljenog društva koje je bilo urbanije od onog koje su nam u amanet ostavile devedesete. Preko tekstova koje je pisao za druge izvođače, u suradnji sa stranim kompozitorima, Dedić je jugoslavenski i hrvatski kulturni prostor povezao sa cijelom Europom, posebice s Francuskom i tamošnjom šansonijerskom tradicijom. S obzirom da te veze sa svijetom koja nas je deprovincijalizirala više nema, nije teško razumjeti zašto je Dedićev glazbeni opus toliko važan i hvale vrijedan. Zbog toga danas stojim tu pred vama: da kažem da tu činjenicu ne možemo zaboraviti ni mi mlađe slušateljice i slušatelji koji nismo najbolje poznavali jugoslavenski kulturni kontekst u kojem je Arsen Dedić započeo svoju karijeru i dosegnuo njezin vrhunac. Jasno mi je da će se starije generacije Dedića prisjećati anegdotalno, plastičnije, ali mi ga mlađi kao kantautora možemo doživjeti isključivo preko popularne kulture u kojoj će zajedno sa svojim suvremenicima nastaviti figurirati kao važno ime bez obzira na to što više nije s nama.

No Arsen, naravno, nije bio samo pjevač i tekstopisac, već i izvrstan pjesnik. U prvom je redu, zapravo, bio pjesnik, iako ga internet, ali i oni koji nisu na njemu, ipak najradije pamte kao kantautora ljubavnih pjesama sa sladunjavim glazbenim aranžmanima. Miroslav Mićanović i Zvonimir Mrkonjić uvrstili su ga u svoje antologije suvremenog hrvatskog pjesništva. Dobio je Goranov vijenac za životno djelo. No čini mi se da je razgovor o Dediću kao pjesniku ostao površinski i da su u antologije ulazili većinom njegovi stihovi koji su tonom nalikovali onome što su pisali krugovaši i razlogovci, dok su njegova najbolja ostvarenja bili šaljivi, nepretenciozni kritički komentari – šlagerski u pravom smislu te riječi: Provincijsko kino, Balada o prolaznosti i sl. Kad je prije koju godinu nastupio u Lukovdolu na svečanom otvorenju Goranovog proljeća, na skromnu se drvenu binu popeo tek s mikrofonom i sintisajzerom. Nastup je bio nepretenciozan i neposredan, bez ikakve pompe i ukrućenosti što me pomalo iznenadilo. Činilo se da bi s lakoćom mogao nastupiti i na kakvoj maturalnoj večeri u režiji Sofije Coppole pod ružičastim, prigušenim svjetlima i balonima zakačenim za strop. Žao mi je što taj nastup nitko nije snimao jer je Dedić improvizirao pjesmu Zaboravlja se, aludirajući na svehrvatski zaborav Jugoslavije. Iza njega na zidu bila je slika Ivana Gorana Kovačića što je, sad kad o tome razmišljam, sretan detalj, jer su ta dva pjesnika lice i naličje iste poezije – one koja tegobu piše s lakoćom, a radost ne uzima zdravo za gotovo čak i onda kad zvuči najnonšalantnije.

Htjela bih na kraju reći kako sam vidjela na internetu da ljudi potpisuju peticiju da se Pleso umjesto u Franju Tuđmana preimenuje u Arsena Dedića, ali mislim da bi najbolje bilo poslušati pjesnika:

kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu.

Taj bi pjesnički brod, kad bi doista postojao, morao biti i dirljiv i zabavan istovremeno jer je i ono što nam je ostalo od Arsena Dedića takvo. Postoje uostalom plovidbe koje lako zaboravljamo, brodovi koji brzo potonu. Arsen nije jedan od njih.

Smrt dopadljivosti!

21 kol.

U tekstu Mr. Asshole: On disastrous Effects of Being Liked kojeg, nažalost, više nema na internetu, Ben Clague svojevremeno je spekulirao o tome zašto su američki čitatelji stalno izloženi jednim te istim romanima i kratkim pričama kakve su lako mogli pročitati i prije tridesetak godina. Uz neprestano štancanje Walmart-bestselera i tvrdoglavo odbijanje pisaca poput Jonathana Franzena da prihvate realnost interneta koju živimo (tekst je objavljen 2011. godine), Clague kao glavni problem američkog izdavaštva i književnosti ističe i želju pisaca da se dopadnu, da budu, rečeno jezikom Facebooka – lajkani.

Clague tvrdi da nema mjesta za novog Geneta, novog Becketta, novog Burroughsa jer se od pisca više ne očekuje da budu agensi promjene, već se od njih traži da pišu reakcionarne stvari koje bi trebale spasiti „ozbiljnu“ književnost od modernosti koja joj prijeti. Američki pisci, kako tekst objašnjava, najviše od svega hoće da se svide i zato se drže podalje od kontroverze, iako bez talasanja dobre književnosti jednostavno ne može biti. Nije se teško složiti s Benovom kritikom jer i izvan američkog konteksta vrijede isti zaključci: sve su nacionalne književnosti prepune imena koja se žele dopasti, pa ako treba i lošim pisanjem. Nigerijska je spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie nedavno, primajući nagradu 2015 Girls Write Now, poručila istu stvar, donekle zaoštrenije: zaboravite na dopadljivost. Adichie je svoju poruku usmjerila prvenstveno na mlade žene kojima je sugerirala da priču stave na prvo mjesto: „If you start off thinking about being likable you are not going to tell your story honestly, because you are going to be so concerned with not offending… And that’s going to ruin your story, so forget about likability.“

Kao čitateljici, uvijek mi je bilo jasno da je autorsko dodvoravanje kolektivnom ukusu pogubno za pisca, za ono što piše i da to posebno vrijedi za književnice jer su one koje se trude biti dopadljive na dvostrukom gubitku: ne samo da će nužno pisati lošije jer se boje negativnih reakcija, pa posežu za najgorim, „provjerenim“ klišejima i stereotipima, već će – koristeći te stereotipe rezervirane za takozvanu „žensku književnost“, kapitulirati pred mizoginom književnom poviješću i kanonom koje ne žele uzdrmati kako se slučajno ne bi nekome zamjerile.

U tekstu If you want to have an opinion, forget likability, u kojem sam se odmah prepoznala jer 1) imam stav i 2) nisam dopadljiva, feministkinja Meghan Murphy prenosi i dalje razvija poruku popularne nigerijske spisateljice. Odreći se dopadljivosti jako je teško. Pisanje protiv struje iscrpljujuće je i stresno, i kad jednom minimalizirate taj stres, postaje puno teže namjerno mu se izložiti, pa prešućujete i one stvari koje nikako ne biste smjeli jer ne želite doživjeti neugodne reakcije, kritike i, kako Murphy kaže, ostracizam, jer upravo je ostracizam ono što vas čeka kad se usudite naglas izgovoriti stvari koje drugi nikako ne žele čuti. Ne samo da će vas napadati ljudi od kojih to očekujete, već ćete otuđiti i prijatelje, druge žene i feministkinje. Meghan Murphy piše i o tome: „Boli kad se prijatelji distanciraju od vas zato što ste rekli nešto što im je neprijatno, nešto što je nepopularno, nešto što propituje njihove životne izbore i svjetonazor. Mnogi preferiraju udobnost iznad svega“.

Posebno je teško, i to govorim prije svega kao spisateljica, pomiriti se s činjenicom da će vam to iscrpljujuće, tvrdoglavo pisanje protiv struje obilježiti život. Sviđati se, kako je Clague napisao, „uključuje listu stvari koje ne možete napraviti, stvari koje uništavaju svaku moć koju biste mogli kao pojedinac i kao pisac imati. Sviđati se znači imati obavezu zadržati tu svoju dopadljivost – jer kad si pozvan na jednu zabavu, rado bi htio otići i na drugu. Sviđati se znači raditi točno ono što se od tebe očekuje. Sviđati se znači složiti se s finim starim seljakom na večeri, čak i kad je pomalo rasist, jer mu se, eto, sviđaš. I najvažnije, sviđati se znači nikad ne biti neuljudan, čak i kad to situacija zahtijeva.“ To nisu komporomisi na koje ću ikad osobno biti spremna.

Po Clagueu, moje tvrdoglavo odbijanje da se svidim drugima znači da nikad neću kao autorica imati moć kakvu bih imala da me šira publika voli, ali isto tako, kao što kaže i Adichie, to je odustajanje od dopadljivosti moć koja vrijedi više: kad nam je priča na prvom mjestu, bolje pišemo. Mislim da je bitno naglasiti da je autorstvo uvijek stvar odluke, a ne nekakav misteriozni životni poziv. U trenutku u kojem si osvijestiš da ćeš se ozbiljno baviti pisanjem, također si osvijestiš zašto to radiš: zato što se pisanjem želiš svidjeti drugima, zato što želiš imati moć nad svojim čitateljima i odgovarajući socijalni status koji takva moć nosi, ili – zato što imaš stav koji želiš izraziti, želiš nešto podijeliti s ljudima koji su ti kao čitatelji posve ravnopravni. Ne pišem, dakle, da bih se svidjela drugima. Pišem jer je to moj posao. A pošto ga ne želim raditi loše, ne uvlačim se čitateljima u guzicu. Dupe jednostavno nije dobro mjesto za moje rečenice.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 63 drugih sljedbenika