Louise Glück vs. Nobel

Nakon prošlogodišnjeg debakla s dvostrukom dodjelom Nobelove nagrade za književnost Olgi Tokarczuk (2018) i Peteru Handkeu (2019), ove godine imamo samo jednu dobitnicu, američku pjesnikinju Louise Glück. Švedskoj je akademiji, na svu sreću, ponestalo apologeta Miloševićevog lika i djela, pa smo izbjegli scenarij iz 2019. godine u kojem je izvrsnu autoricu zasjenio lik dubioznih političkih uvjerenja. Napokon se, umjesto medijskim natezanjima o kontroverznoj odluci Akademije, možemo na miru posvetiti nobelovki i njezinom djelu, zar ne? Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. Nastavi čitati

Louise Glück, nekoliko pjesama

Prijevod je uvijek razgovor i zato pazim što prevodim i kako se prema originalnom tekstu ophodim jer ne želim uvrijediti sugovornicu. Zapravo je prevođenje intimno došaptavanje, i kad vam književni tekst ili pjesma ne sjednu najbolje, onda se igrate gluhih telefona: autori kažu jedno, vi kao prevoditeljica čujete nešto deseto. I sve tako. A ponekad, kao u slučaju nobelovke Louise Glück, jasno čujete lakoću s kojom je neka teška ili duboka misao prenesena, i onda se uplašite da tu lakoću ne okrnjite, da joj ne naudite šturim hrvatskim jezikom.

Divlji iris (1992) za koji je američka pjesnikinja dobila Pulitzerovu nagradu, jedna je od najboljih zbirki poezije koju sam imala priliku pročitati. Samo je ta knjiga po meni dovoljna za dodjelu najvećih međunarodnih priznanja, uključujući i ovogodišnjeg Nobela. Glück nije sklona tananim osjećajima koji se kriju iza ispraznih pjesničkih slika. Ona je beskompromisna u pjesničkoj senzualnosti i rado prokazuje život kao slojevito iskustvo koje nije uvijek ugodno za ženu. U nekim stihovima probija njezin suptilni humor, djetinje i razigrano ruganje ljudskoj ograničenosti. Kao i svi drugi autori, i ona ima svoje omiljene teme i pjesničke motive, ali teško je nečiji cjeloživotni opus svesti na 15 pjesama, koliko sam ih ovdje prevela. Mislim da sam se dotaknula bitnih stvari, ali mnoge su, nažalost, ostale izvan ovog izbora. Posebno mi je žao što nisam stigla prevesti dvije izvrsne pjesme Arboretum i A Myth of Devotion, ali bit će valjda prilike. Nastavi čitati

Nekoliko riječi uz Sladostrašće

Kratke, uvodne napomene:

1) Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju. Da živimo u doba inkvizicije, i ja bih gorjela zajedno s njom.

2) Knjige ne bi bilo bez naslovnice, kolaža Petre Brnardić, koja me kreativno pogurala u pravcu Sladostrašća. Beskrajno sam joj zahvalna na inspiraciji i na tome što mi je ustupila svoj rad. Zbirka bi bila nepotpuna bez njezinog autorskog potpisa na koricama. Nastavi čitati

Kako me SFRJ učinila perverznom: intimna autobiografija

Trenutak u kojem je za mene počeo postojati seks, počela je postojati i kultura. Prvi put sam doživjela kulturu seksa, odnosno seks kao kulturu krajem osamdesetih. Imala sam šest ili sedam godina. Krišom sam pogledala scenu nekog jugoslavenskog filma. Ne znam koji je to film bio, ali pamtim žensku golotinju i tajnovit susret dvoje ljubavnika iza šatora. Je li tog šatora uopće bilo? Jesu li se ljubavnici susreli krišom? Tko će ga znati. Šatora nema. Tajna je nestala. Seks je još uvijek tu. Nastavi čitati

Kinezi jedu pse i mačke: mukbang

 

 

phi
Sirni namaz Philadelphia, san svakog gladnog djeteta devedesetih

1.

Uvijek me zanimalo zašto ljudi teško prepoznaju razliku između stvarnosti i fikcije. Mnogi su čitatelji, na primjer, uvjereni da je književnost puna velikih životnih istina koje oni poput Excalibura moraju iščupati van. Stvarnost je, međutim, suviše slojevita da bismo je sveli na književnost. Kad se pisci bave zbiljom u svojim knjigama, uvijek to rade na simboličnoj razini, na umanjenoj skali. Književnost sažima i radikalno pojednostavljuje život, čak i kad su u pitanju serijski romani i knjige deblje od velikih kolutova trapist sira. Nastavi čitati

Obećano čudo Davora Vrankića

2

1

Izložba umjetnika Davora Vrankića, „Obećavam ti čudo“, postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, može nam na trenutak izgledati kao putujući cirkus. Umjetnik izlaže velike crteže na kojima različite figure u akrobatskim pozama razapinju naš pogled te rastežu prostor u širinu i vuku ga u dubinu. Vrankićevi monumentalni crteži usisavaju pažnju promatrača zahtjevnom kompozicijom i iščašenom perspektivom na koje se teško naviknuti. Jednom kad nas uvuku, nemoguće se od njih odvojiti jer smo neprestano u strahu da ćemo iz vida izgubiti kakav važan, odlučujući detalj, ili previdjeti širu sliku koju Vrankić prikriva gomilanjem zanimljivih i zbunjujućih sitnica. Nastavi čitati

Lažni Joker

joker

Da bismo razumjeli zašto film „Joker“ (2019) ne valja, moramo prvo razumjeti lik Jokera čiju povijest i značenje redatelj Todd Phillips falsificira.

Jokera, jednog od najvećih i najpoznatijih zlikovaca popularne kulture, karakteriziraju sardonski smijeh, živahne boje i žovijalno zlo. U filmu „Batman“ Tima Burtona iz 1989. godine opisan je sljedećim riječima: „nagle promjene raspoloženja, visoko inteligentan, emotivno nestabilan. Sklonosti – znanost, kemija i umjetnost“. Takva je biografija u skladu s likom kakav su za strip o Batmanu 1940. godine osmislili njegovi idejni tvorci Bill Finger, Bob Kane i Jerry Robinson. U prvom broju DC-jevog stripa „Batman“, Joker iza sebe ostavlja žrtve s grotesknim, neprirodnim osmijehom na licu i džokera, igraću kartu s likom lude koja može zamijeniti bilo koju drugu kartu iz špila. Jokerove su makinacije koje unose kaos u društvo uvijek zamaskirane razonodom, jednako zluradom i pakosnom kao što je i njegov smijeh. Nastavi čitati

Živio optimizam!

scan0001

Šteta što utiske o nekom putovanju ne možemo uredno raspakirati kao prtljagu kad se vratimo doma. Da to mogu napraviti, istresla bih vlastito putovanje u Sjedinjene Američke Države na sred sobe, fino razvrstala svaki susret, oprala i ispeglala svaki neugodan detalj, a ono što je posebno važno stavila bih u kutiju, sklonila negdje na sigurno. Da je to ikako moguće, umjesto plaćanja putnog osiguranja za potencijalno oštećenje i gubljenje prtljage – osigurala bih sjećanje, jer taj je teret koji nosimo u glavi, iako svojom težinom debelo premašuje 23 kilograma, najlakše oštetiti i izgubiti. Strpljivo sam, na primjer, skupljala različite papiriće, račune, putne karte, bilješke, naljepnice, da kojim slučajem ne bih zaboravila gdje sam točno bila i koliko sam se tamo dugo zadržala, ali Nastavi čitati

Tuđa nekretnina

1

Pošto o ženama i književnosti pišem u Zagrebu, „Vlastitu sobu“ moram preimenovati u „Tuđu nekretninu“ jer po inspiraciju ne idem u dvorišta Oxbridgea, već je cijedim iz interneta u tuđoj kuhinji koja nije renovirana zadnjih 60 godina. Krajobraz je u Zagrebu bitno drugačiji, što se esejističkog nadahnuća tiče. Uzmimo, na primjer, Bundek. Tamo možete udisati nečiji rođendanski roštilj i diviti se bistama ruskih pjesnika. Da je kojim slučajem Virginia Woolf morala hodati po Bandićevim šljunčanim stazama u potrazi za inspiracijom, njezin bi kultni esej drugačije zvučao. Doduše, neke bi stvari ostale iste: „Muž može umrijeti ili neka nevolja pogoditi obitelj“, univerzalan je problem ženskog stvaralaštva. Nastavi čitati

Industrijska fotografija Toše Dabca

Radnik, Željezara “Zenica”, Zenica između 1956. i 1966, Arhiv Tošo Dabac

Tematska izložba posvećena industrijskoj fotografiji Toše Dabca koju ovih dana (do 18. 11. 2018), besplatno, možete pogledati u prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, izložba je godine. Točka. Razlog zbog kojeg to možemo autoritativno reći jest složenost koja se krije iza nepretencioznih Dabčevih fotografija i varljive jednostavnosti izložbe. Muzejski je prostor ispražnjen od svakog suviška i možemo se odmah usredotočiti na najbitnije. Čim krenete gledati fotografije, kako one koje su razvijene i povećane u prošlosti, tako i one digitalno printane danas, upadate u kontekst komplicirane povijesne i političke zbilje koju je Dabac majstorski zabilježio i sačuvao za buduća gledanja. Nastavi čitati