O tijelu i TIJELU

Odgovarajući na pitanje “Treba li se više zanimati za tijela pisaca, zašto?”, Philippe Sollers navodi niz autora i njihove tjelesne posebitosti: Prousta (njegovu astmu, bizarne rituale kao što je bockanje pacova iglama za pletenje), Kafku (njegovu zamjenu seksa pismima), Joycea (njegovu maniju pjevanja, probleme s očima) i zaključuje: Postoji, dakle, TIJELO koje nije poput drugih. Potpuno se slažem, ali bih dodala i to da nije samo tijelo pisca ono koje je drugačije, neobično. Dovoljno je sjetiti se Kanta o čijim je navikama i tjelesnim potrebama pisao Thomas de Quincey (koji je i sam bio čudak, ovisnik o opijumu). TIJELO ima drugačije prioritete i ne može se definirati podjelama koje se inače koriste da bi se neko tijelo označilo i klasificiralo. Ono je npr. drugačije seksualnosti – možda je, kako se to nespretno kaže, heteroseksualno, homoseksualno, ne može se svesti pod jedno koje god to jedno bilo, da parafraziram Sollersa. Nemoguće je da takvo tijelo ne producira poseban stil, sekret, da tako kažem, stran tijelima kojima su glavne preokupacije prokreacija i življenje u najbanalnijem smislu te riječi.

Snaga TIJELA leži upravo u onim njegovim osobinama i navikama koje ga stigmatiziraju u društvu: Emily Dickinson ne izlazi iz kuće i sasvim se posvećuje pisanju poezije, odbija odlaziti u crkvu, na putovanja, ne dopušta posjete. George Eliot i George Sand govore “ne” konvencionalnom ponašanju u vrijeme kada je bilo nezamislivo da žene učine nešto slično – GE živi u konkubinatu, piše odlične romane, uređuje časopis; GS nosi hlače, piše, ljubuje s mlađim muškarcima i aktivno se bavi politikom. Baudelaire i Toulouse Lautrec redefiniraju književnost i slikarstvo koristeći se prizorima iz života prostitutki i probisvijeta s kojim žive, s kojima propadaju. “Da bismo se oduprijeli onome što nam dolazi, definiciji sve više i više policijskoj, sociobiološkoj, biologizaciji čovjekove esencije, kako kaže Heidegger, treba se vratiti priči o tijelu”, kaže Sollers. Ne tijelu koje možemo fotografirati, zabilježiti, jer je TIJELO uvijek metafora i može se svaki put drugačije interpretirati. Njegove navike, neuroze, tikovi služe kao paravan promjenama koje se stalno dešavaju u TIJELU, a koje nisu vidljive nigdje osim u stvaralaštvu, u sekretu, u onome što TIJELO izabere da prikaže.

Biologizacija koja diskriminira, koja proglašava neko tijelo neispravnim, ekscentričnim, nema nikakve ovlasti nad tijelom o kojem govorim. Slučaj je takav da su TIJELA, zbog tijela s kojim raspolažu, na margini društva jer ono preferira simetrična lica, zdrave jedinke koje prihvataju biologiju kao najjači argument, kao validno sredstvo diskriminacije drugačijeg čovjeka. (Toulouse Lautrec je bio kepec, a George Eliot, po tvrdnjama suvremenika, jako ružna žena.) Sada mi pada na pamet podjela koja može poslužiti za ilustraciju ovoga o čemu govorim – ona između ruža i mušmula. Iako je prva sva u izvanjskom i njezina je glavna vrijednost njezin atraktivan izgled, a druga je plod koji se jede kada napola istruli, obje vrste pripadaju porodici rosaceae. Isti je slučaj i sa ljudima – homo sapiens je homo sapiens, iako ovo sapiens kod većine jedinki izostaje. Diskriminira li TIJELO takve jedinke? Ne, ali im se itekako smije.