Odem ja neki dan tamo gdje Bush mlađi nije i nikada neće – u Profil po knjigu Pet Califie i prošvrljam knjižarom da vidim ima li još šta zanimljivo, kad tamo na polici s domaćom prozom knjiga Bazdulja oca. (Bazdulja sina znamo, mamu Bazdulj-Hubijar također.) I gledam ja u nevjerici knjigu i mislim: Nije moguće! Kad stvarno jeste. Okrenem se par puta da vidim da nije skrivena kamera. Nije. E sad, ne znam kako je vama, ali meni je u tom trenutku bilo zlo (i još uvijek je):
Stoga, kucnuo je čas da se osvrnem na književnu produkciju porodice Bazdulj iz Travnika, na reprezentativna i vrlo popularna djela mame Bazdulj i sina Bazdulja. (Tatu Bazdulja ostavljam ljudima s jačim želucem. Mom su i dva Bazdulja previše.) Ne znam odakle da krenem – da li od citatnosti koja je od Bazdulja mlađeg načinila bosanskohercegovačkog “eruditu” ili od djela njegove mile mamice Bazdulj-Hubijar-Coelho, jer kako god da počnem, jednako ću završiti (vidi gornji youtube snimak).
Da vam odmah priznam – pokušala sam ih čitati (i mamu i sina), jer nije u redu donositi sud o lošoj književnosti, ako se prije toga niste njome bar malo smarali. Bazdulj džunijor piše mnogo i o raznim temama. Ne čudite se – to je ono što svaki balkanski “intelektualac” radi – što više tema zapiša, to više ljudi može jebat u zdrav mozak. Ne bi to Muharemovo (da, da – Bazdulji imaju lična imena iako po svemu nalikuju na The Borg koji umjesto perfekciji teži Društvu pisaca BiH) pisanje meni bilo toliko mrsko da sam odrasla na knjigama njegove mame ili da ih sada čitam. Međutim, kada ga usporedim sa, na primjer, nekim drugim, jednako mladim i stvarno obrazovanim autorima i autoricama, jasno je da Bazdulj ne bi trebao biti ničiji junak.
Zbog čega je Bazdulj loš pisac i iznimno loš esejist? Pogledajte kako struktuira tekst – svaki čas u njegovim tekstovima nailazimo na obilato korištenje citata koje bi trebalo svjedočiti o njegovoj načitanosti i, istovremeno, učiniti njegove teze autoritativnijima. Da se razumijemo, citatnost nije nešto loše per se, ali kod Bazdulja ne funkcionira baš najbolje jer svjedoči o svojevrsnoj spisateljskoj megalomaniji od koje travnički autor pati. Bazdulj zaboravlja da su i drugi čitali Ciorana, Jamesa, Kiša i da prekomjerno korištenje imena ovih i drugih autora samo ukazuje na to koliko je njegovo pisanje bez njih isprazno i loše. To što je od tuđih tekstova napravio patchwork ne znači da ima njime šta zaogrnuti – citatnost nije plašt koji će od Bazdulja načiniti Supermena, već prekrivač koji pokazuje da ispod nema ničega. Zbog čega je onda Bazdulj toliko prisutan u medijima, hvaljen od strane naših književnih autoriteta i kako to da se tako loša, da ne kažem malograđanska, književnost prodaje kao alternativna?
Kako je mafija pokazala, a književni kritičari, izdavači i pisci potvrdili – sve je u dobrim vezama. Neka Jergović (koji je istog spisateljskog profila kao i mladi Bazdulj) napiše pogovor za Bazduljevu knjigu soneta i travnički je pisac već na konju jer u očima naših ljudi Jergovićev autoritet ne može poljuljati ni uređivanje knjige Milane Vlaović. Neka klika bosanskohercegovačkih književnih kritičara napiše dvije pozitivne recenzije Bazduljeve knjige, sudbina iste je zapečaćena – njezina će kvaliteta ostati neupitna. Jedino mjesto koje bi moglo pokazati da stvari nisu takve kakvim ih naši kritičari i nadriintelektualci prikazuju, jeste internet (konkretnije forumi i blogovi) koje je Bazdulj, naravno, zdušno popljuvao. Muharemu ne odgovara čitateljska anonimnost, jer kako da ga književna mafija zaštiti ako ne zna od koga?
Nego, dosta o sinu, ajmo malo o mami. Ali, jako jako malo, jer ne želim da vas uhvati mučnina (vidi priloženi youtube snimak). Jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe, što, zapravo, mnogo govori o teškom položaju osoba s invaliditetom u BiH. Ako se već radilo na tome da se slabovidnim osobama omogući pristup većem broju knjiga, mogli su umjesto Nure štampati jedno od imena kojim njezin sin tako često kiti vlastite tekstove, jer to što su slabovidni ne znači da su glupi. Na kraju treba ukazati i na dodatnu opasnost za ionako propalu bosanskohercegovačku književnost, na ljubav Bazdulja džunijora i njegove jednako glagoljive djevojke Ajle Terzić, jer sam sigurna da će taj ogranak Bazduljevih, nažalost, u budućnosti dati jednog ili više prekomjerno citatnosti sklonih travničkih sveznadara.
U carstvu melanholije 