megaZajeb

Od onih sam koji drugima pokvare gledanje filma – ako se dešava neko sranje, i drugi uživaju, uvijek ću reći da to nema nikavog smisla. I nisam samo jednom najebala zbog toga. Ali, šta da čovjek radi? Sve ima težinu – sve je podložno interpretaciji. U kinematografiji, književnosti – kulturi uopće, nema aksioma. Ako je nešto loše kako se praviti, užitka radi, da je dobro ili da je, još gore, interpretacijski irelevantno?

Uzmimo za primjer novi raspored u megastore knjižari – u Profilu. Filozofiju su, skupa s politikom gurnuli na posljednji sprat. Ili su je izdigli tamo? Takav raspored možemo čitati dvostruko – kao pokušaj da se filozofiji da uzvišeno mjesto, rame uz rame s politikom, sociologijom i religijom. Moto takvog djelovanja: očuvanje elitizma i elevacija onih koji se tim oblastima bave. S druge strane, ljudima se isprva nude drugačiji sadržaji – a filozofija gura na potkrovlje, mjesta do kojeg treba doći. Ne možemo, dakle, jednoglasno potvrditi njezinu nadmoć, jer se beletristici ipak, prostorno, daje prednost – do nje ne moramo stepenicama, niti liftom – ona nam je na dohvat ruke, na razuđenom i širokom prostoru prizemlja, gdje polako umara posjetitelje raznim naslovima.

Kupac (i potencijalni čitatelj) prolazi, dakle, kroz krug beletristike i publicistike, kroz literaturu o umjetnosti, književnost na stranim jezicima, slikovnice, stručnu literaturu itd, da bi na kraju došao do filozofije. Alternativa je, naravno, odmah otići na treći kat i propustiti sve one poslastice koje se nalaze ispod i koje inače grade put do „vrhovnog znanja“ ili, što većina pretpostavljam čini – potpuno zaboraviti na taj treći sprat, popeti se na prvi, eventualno drugi i onda se lagano spustiti do kase i šmugnuti kroz vrata. Ne znam šta je od te dvije opcije gore, ali stavljeni smo na kušnju – kao i na internetu i u Profilovoj knjižari prevelik izbor smara čovjeka: možemo se satima kretati od knjige do knjige, zaboravljajući na vrijeme i jedini izlaz jeste upravo odabir koji moramo napraviti već na samom ulasku – ili ćemo gore ili ćemo ostati dole. Stoga ne čudi što se većina odlučuje za ovo drugo.

Na trećem ih čekaju bezobrazno skupe knjige, čije cijene (kao da) poručuju kako to nisu naslovi za svačiji džep i kako je upravo novac ono što diktira njihovu preraspodjelu u Profilu i drugdje – oni s dubokim džepom mogu i na najviše police i spratove. No sve je to varka – beletristika/publicistika je također preskupa, ali ipak ne troši noge i mozak kao ono što je postavljeno izvan dohvata. Naizgled. A izgled, znamo, diktira sve – kako na prizemlju, tako i na trećem spratu.