Žetva

Interliber je završio i red je da svedem račune. Ove godine nisam mogla kupiti sve što sam željela, ali sam kupila knjige bez kojih više neću moći. Iako, zapravo, naslove gomilam – rijetko koji pročitam. Zato, ako čujete da govorim nešto pametno – to su zaostaci nekadašnje, pametnije, načitanije Asje. Ova A. sada, visi na Fejsbuku, sluša muziku i gleda serije. No, novac ne pita – tu je da se troši. Čitateljski je refleks nekim čudom opstao, pa novac ide tamo gdje ga stara ljubav prema pisanoj riječi tjera. Dakle, na šta sam potrošila Branetov novac? (Kažem Branetov, jer ljubav je moja, ali novac nije.) Na prvom je mjestu Globusovo izdanje Kocbekovog Dnevnika 1951-1952. Da nisam pronašla taj biser, kako bih doznala da je tih godina Bosna prvi put poslije završetka Drugog svjetskog rata – nešto zaradila? Kocbek navodi članak iz novina po kojem 1952. godine: Slovenija daje 47 milijadri za zajedničku državu, Hrvatska 49, Srbija 50, Bosna i Hercegovina i Makedonija po prvi puta daju po 2 milijarde, a samo Crna Gora ne može još ništa dati, nego mora i dalje primati pomoć. Imam još mnogo toga za naučiti. Shodno tome, ne iznenađuje sljedeći naslov – Fridrih Engels, Socijalizam: Istorija – teorija – praksa. Džepno izdanje koje je nekada koštalo 10 dinara, a sada (o slatka slučajnosti!) košta 10 kuna. Prva knjiga koju sam kupila na sajmu ima za mene sentimentalnu vrijednost. Riječ je o romanu Malina, austrijske spisateljice Ingeborg Bachmann. Ne znam nijednu drugu knjigu koja je tako dobro „skinula“ igru gluhih telefona između ljubavnika:

Zašto ne kažeš odmah
Što?
Da bi malo došla k meni
Ali!
Ne dopuštam ti to reći
Vidiš
To da bi ostala u igri
Neću igru
Ali bez igre ne ide

Tu su, zatim, knjiga eseja Ljerke Mifke (čije prezime planiram iskoristiti za neku od priča jer je prejebeno), knjiga Što je to kulturalna povijest?, Petera Burkea i Kultura novog vremena, Egona Friedella (koju sam zapravo dobila na poklon) – obje kupljene na štandu Antibarbarusa (skraćeno ab, što rado čitam kao svoje iscjeliteljske i prosvjetiteljske inicijale). Noć prije posljednjeg obilaska sajma, bila sam na promociji knjige Makovo zrno Nevena Ušumovića u Zaprešiću. Promovirajući svoju, spomenuo je i knjige mađarskog pisca Desza Kosztolanyija, pa sam se bacila na jedini prevedeni naslov – Konel Esti. Kratke proze uokvirene putopisnim žanrom, s autobiografskim elementima. Konel Esti bi, dakle, bio Kosztolanyijev alter ego. Mljac. Čak i za polu-atrofirane moždane vijuge poput mojih – takva je literatura poslastica. Dva posebno važna ulova (kako samo likujem! Malo fali da se od sreće upišam u gaće.) jesu priče Katherine Mansfield i moj miljenik Roland Barthes, čije je Mitologije objavila sjajna Dušanka Profeta (Pelago).

Na gomili su završile još dvije knjige, koje neću navesti kako bih zadržala minimum tajnovitosti: čula sam da žene koje ne muljaju nisu seksi. Dakle, uz nabrojane kupila sam i dvije knjige izašle u nakladi Litteris. Knjige su prodavali budzašto – Huysmansov maniristički roman Naopako i Schulzov Sanatorij pod klepsidrom. Nažalost, ne samo da nisam seksi, nego nisam ni iskrena. Kupila sam još i studiju o Valeriju (kojeg počinjem obožavati, jer je obožavao površnost) i jedan književno-ilustratorski biser o mačkama, ali pošto je to rođendanski poklon za Braneta, o čemu je tačno riječ znamo samo on, Amelica, Emir, Maja i ja. Očekujem btw. da ljubav s kupljenim naslovima bude obostrana i dugoročna. Možda pišući o njima napokon zaradim nešto, jer to što ih prodaju za male pare ne znači ništa. Osim da je sajam knjiga vrijeme darivanja i moj omiljeni vjerski praznik.