Bez vrata, bez kucanja

Friško iz štampe, pa pravo na blog – antologija novih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf). Urednici knjige, Andrea Milanko i Robert Perišić, vrlo su jasno, u predgovoru i pogovoru, objasnili kako je glavna namjera antologije bila dati generacijski presjek novih kratkopričašica i romanopisaca na hr. književnoj sceni. Vodili su se, prije svega, godištem autora: u knjigu su uvrštena imena rođena najranije 1980. godine. Oštriji vrijedonosni sud urednici i izdavač su, dakle, odlučili prepustiti čitateljicama i čitateljima antologije.

Moram odmah reći da je u knjigu uvrštena moja priča Mesožder, što ovaj kratki osvrt čini kompliciranom zadaćom jer sve što na blogu pišem – pišem prije svega kao čitateljica onoga što pišu drugi, a tek potom kao autorica. Mislim ipak da je riječ o knjizi koju bi (bez obzira na moju involviranost) bilo šteta prepustiti nekom polupokvarenom kombajnu koji bi je, kao i sve druge knjige, prešao kao grumen zemlje crnice – površno i nezainteresirano, ili je, kao što je najčešće slučaj – ne bi ni dotaknuo.

Priznajem da ne volim grupne poduhvate, pogotovo u književnosti. Pogotovo kad se kroz grupu treba pojačati utjecaj pojedinca. Dijelim uvjerenje Elfriede Jelinek: čovjek se treba truditi svim silama da ostane autsajder, čak i kad je javna ličnost, čak i kad je poznat svima. Ova me je antologija, međutim, uhvatila u čudnom raskoraku. Kao prvo, naslovnica antologije me je natjerala da se zamislim nad činjenicom da svojom prozom sada neopozivo pripadam hrvatskom govornom području, da se dogodila nacionalna identifikacija koja mi istovremeno imponira, ali me i plaši. S druge strane, prvi sam se put uopće zamislila nad idejom književne generacije jer u okolnostima internetske raštrkanosti o kojoj je pisao Perišić – identifikacija ide u posve drugom pravcu, afinitet prema određenoj poetici nema više toliko veze s tim kad je netko rođen. Jednostavno, vremena su drugačija.

Čudno je, zapravo, vidjeti vlastitu priču smještenu u širi kontekst. Mislim da je Sandorfova antologija dobar lijek protiv spisateljske sujete jer su imena koja inače čitamo u medijima, imena koja su čitana upravo zbog povlaštene medijske pozicije, izvan svake konkurencije i ne dopuštaju nikakvu ravnopravnost i usporedbu: dokidaju književni kontekst. Mislim da nisam jedina osoba koja većinu današnje hr. književne produkcije zbog toga čita s blagim podsmijehom, podrugljivo jer je prije svega – loša, a ne dopušta da se to javno kaže.

U zadnjih par godina sam se, zbog situacije u kojoj se književna scena nalazi, pretvorila u vrlo zahtjevnu čitateljicu. Prije sam znala tolerirati i stvari koje nisu bile pretjerano dobre. Sad ne mogu izdržati ni tri stranice, ako vidim da nešto ide u lošem i iritantnom pravcu, knjigu odmah ostavljam i idem dalje. Ne toleriram početničke greške, lošu sintaksu, lošu naraciju, polupismenost bilo koje vrste. Ne podnosim ljude koji nemaju što za reći, ali svejedno pišu. Prije svega zato što tražim dobro društvo za vlastite misli i pisanje. Ako autor čita osrednje stvari, pisat će jednako osrednje.

Bez vrata, bez kucanja donosi, kako mi se nakon prvog čitanja knjige čini, vrlo dobar izbor. Antologija pokazuje da i u budućnosti možemo očekivati autore koji su, bez obzira na svoje godine, svim svojim srcem posvećeni plemenitoj osrednjosti, ali i imena koja nas mogu obradovati, imena koja pisanje shvaćaju ozbiljno. Iskoristit ću, dakle, priliku da se javno radujem imenima za koja prije nisam čula, a koja su me doista prijatno iznenadila.

Prije nego spomenem četvorku koja me je obradovala, htjela bih kratko reći kako su, po meni, priče Jasne Žmak (Ja, Jane), Gordana Duhačeka (Plivanje slobodnim stilom) i konepcijski vrlo zanimljiva priča blogerice Sane Perić (Na sinoćnjem plenumu) stvarno odlične, ali oni su već poznata i afirmirana imena i mislim da ih svatko tko čita moj blog ionako već poznaje. Tko ih nije čitao, neka se prestane zajebavati i nadoknadi propušteno.

Tko su dakle autorice zbog kojih Sandorfovu antologiju nisam nakon tri stranice bacila u stranu? Ružica Aščić (Nije odgoj djevojaka u Češkoj), Marija Borovičkić (Sto kili piza), Luiza Bouharaoua (Moj dida i ja) napisale su priče koje su svjetlo na kraju tunela: društveno su relevantne, izvrsno napisane. Dodamo li tome Jasnu Žmak, mislim da imam ozbiljan poticaj da pišem bolje jer ako ja neću – one sigurno hoće. Ako su i ostale priče triju autorica, mojih književnih vršnjakinja, dobre kao što su ove koje sam imala priliku pročitati u antologiji, jedva čekam čitati njihove knjige.

Borovičkić je za svoju kratku i dijaloški postavljenu priču iskoristila reminiscencije (pretpostavljam svoje) bake, priču o poratnom vremenu, o teškom poslu koji je baka obavljala nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bouharaoua je također napisala priču koja se bavi poratnom tematikom, ali onom koja nam je vremenski bliža: narator vozi svoga oca u Knin i za vrijeme te vožnje sve postaje jasno, sve nam je izloženo. Obje su priče vrlo dirljive, i kao što sam već rekla – odlično napisane. U tim pričama nema, međutim, nikakve suvišne sentimentalnosti niti političke nostalgije. Priče su gotovo dokumentarističke. Priča Ružice Aščić tematizira kratak susret sa starim i pohotnim prdonjom, stoga je jednako relevantna. I ona piše o ratu, ali njezin je rat – rat druge vrste.

Moram, naravno, spomenuti i priču Zorana Janjanina, Kreditini overdrive, koja me je iskreno razveselila – zabavna i strašna istovremeno, priča govori o superjunaku s ekonomskim i socijalnim superproblemima. Neću vam govoriti previše, samo nabavite knjigu, pročitajte obavezno imena koja sam vam predložila. Ako se ne slažete s mojim sudom, dođite na blog da se svađamo. To bar nije problem.

P.s. Bez vrata, bez kucanja planiram pročitati svakako još jednom, da vidim da mi nešto nije slučajno promaklo. Posebna napomena – obavezno uz preporučene priče pročitati uvodnu riječ Roberta Perišića i pogovor Andreje Milanko.