Pet za pet – Dorta Jagić

1. O tvojoj poeziji svi govore u superlativima, smatraju te jednim od najznačajnijih imena suvremenog hrvatskog pjesništva, a svejedno si, što se egzistencije tiče, na rubu. Tvoje se pisanje često i vrlo eksplicitno bavi temom besparice. U knjizi Kičma imaš priču vrlo indikativnog naslova Novac, u posljednjoj knjizi pjesama možemo pročitati crnohumorni stih: pustite ženu, neka makar spava blizu novca. Kako objašnjavaš taj jaz između vlastite pjesničke afirmacije s jedne, i teških ekonomskih uvijeta o kojima beletristički progovaraš, s druge strane? Misliš li da fiskalna nemoć dolazi već tradicionalno u paketu s pisanjem poezije, ili problem leži drugdje?

Ništa nova pod suncem, pjesništvo i lova se ne sastaju. Nema veze jesi li muško, žensko, životinja, biljka ili mineral, činjenica je da ako pišeš poeziju jednostavno ne zarađuješ. U naše se doba iznimka  dogodila možda jedino W. H. Audenu, ali tek kad je njegova pjesma “Funeral blues” pojavila u hit filmu “Četiri vjenčanja i sprovod”. Tržišnom društvu ne trebaju ptice pjevice i pjesnici, i svijet ne zna što bi s nama osim da nam nameće, između ostaloga, fiskalni škripac i fiskalnu krivnju. Već po sebi pjesnik je kao stvor šašavi albatros. I nisam to izmislila ja. S druge strane, zanimljiv mi je fenomen (ne)zarađenoga novca i žene, kako je vlastita lova najčešće daleko od tog roda, izmiče mu, čak i u snu. Siromaštvo je okrutno sredstvo porobljavanja i poniženja. Jedan od meni najdražih eseja na temu žene i novca je “Vlastita soba”, V. Wolf.

2. Par smo puta razgovarale o Bogu i onome što u zbirci Kauč na trgu nazivaš „lakom matematikom križa“ kojom se jednostavno može izračunati ljubav. U privatnom razgovoru, bez obzira bio tvoj sugovornik vjernik ili ne, intuitivno se, ali i racionalno, osjeća koliko ti Isus znači. Misliš li da se ljubav prema Bogu može isto tako uvjerljivo, metaforički iznijeti kroz poeziju, ili poezija u tom smislu pokazuje određenu ograničenost?

Ljubav se da izraziti matematičkim jednadžbama onoliko koliko se može i naša osobnost pokazivanjem osobne iskaznice. Matematika križa je okrugli kvadrat ili matematika nama nemogućeg; na križu je Bog pomirio inače nepomirljive stvari – pravednost i milost. A pisanje jakih pjesama o ljubavi najveći je izazov za današnje vitezove ironije i cinizma. Kako ne reći volim te, a da baš to kažeš. Zato je svaku ljubav teško protisnuti kroz poeziju, ne samo ljubav prema Bogu. Pa svi znamo da na ljubav u stihu uvijek vreba opasnost uskog grla riječi, fraze i grimase, viška i patetike. Na pobožnu poeziju uvijek vreba sjena tendencioznosti. Iz moga iskustva, živa i neočekivana metafora kraljevsko je sredstvo.

3. Pošto smo načele temu novca i temu vjere – što misliš o instituciji Crkve? Saznali smo od novinara da se kardinal Josip Bozanić nalazio krišom s Ivom Sanaderom na posjedu mesara Fiolića. Tajni dogovori takve vrste ugrožavaju sekularnost svake države, ali što je s vjerom – nije li i ona time ugrožena?

Ne mislim ništa dobro o kršćanskim strukturama koje se bave takvim (i još odurnijim) petljancijama, daleko od ljubavi i potresne ljepote Evanđelja. Iskreno, ne vidim živog Isusa, ili jako slabo, u crkvenim krugovima, a mislim da ga zapravo ne vidi nitko. Sve dok crkvu napuhuju zli farizejski i herodovski kvasac, a na koje je Isus upozoravao, jao i nama i svijetu. Mislim da se mnogo deklariranih vjernika koji odlaze redovito u crkvu boji glasno reći “Kralj je gol.” Čini se da cijeloj Crkvi treba duboko pokajanje i obraćenje.

 4. Dvije si knjige, Kauč na trgu i S tetovažom nisi sam, objavila istovremeno. Zanimljivo je da si u obje knjige koristila motive tetovaže i pauka. Ti motivi, međutim, nisu jedino vezivno tkivo – i pjesme i priče su napisane u vrlo sličnom tonu, koristila si iste teme. Kao da su obje knjige nastale, da se figurativno izrazim, iz istog rebra. Ima li po tebi razlike između pisanja poezije i pisanja proze, ili ih osjećaš kao jedno?

Ta dva medija kod mene ne žive osobito odvojeno, i pišući kratke proze i pjesme ne osjećam sudare. Dapače, uživam u različitim mogućnostima izraza. Tetovaža je za mene simbol upisivanja nekog opakog označitelja, zapravo rane u našu nutrinu, neki gotovo neizbrisiv žig kojeg možemo preslikati od generacija prije, od pradjeda i prabake. Osobno mi je mnogo značila velika tetovaža tarantule koju je na ruci imao moj pokojni dečko. Kad je iznenada umro, bilo je to kao da je ta odurna tarantula jednostavno obavila svoje poslanje. Uz paukove vežemo ljepljive,  nevidljive mreže i otrov koji izaziva obamrlost kod plijena, dakle, pad u manipulaciju i kontrolu, smrt duše.

 5. Rekla si u jednom intervjuu da nisi feministkinja. U priči Rijeka koristiš sintagmu „savršena jednina“ kad pišeš o trojstvu Boga, muškarca i djeteta. Misliš da feminizam nije nužan jer se žena afirmira kroz spomenuto trojstvo ili je posrijedi neki drugi razlog?

Kad sam pisala Rijeku za mene je to troje što spominješ bila “savršena jednina”, nosila me jaka želja za obiteljskim životom. Ta vrsta jednine mi uporno izmiče, jer sam izgleda na ovu planetu došla iz drugih razloga, za neke druge jednine i za neke druge, kako kažeš, afirmacije. Dakako, nisam feministkinja u onom užem smislu riječi, baš kao što nisam fizičarka, a ipak se koristim fizikom u svakodnevnom životu. Po svemu što proučavam i pišem, ispostavilo se da sam itekako feministkinja, ali ona koja toga još nije postala svjesna. U mojoj poeziji i prozi već deset godina glavni protagonist je uvijek žena, i ne samo zato što sam ja, eto slučajno, isto žena. Vjerojatno bi me sva ta rodna povijesna nepravda, kao i suvremena ženska problematika zanimala i da sam kojim slučajem neki znojavi, dlakavi muškarac. Dovoljno je reći da se književni projekt na kojem radim više od godinu dana bavi brojnim zanemarenim, a zanimljivim biblijskim ženama. Radni naslov te zbirke eseja je “Ljepša polovica Biblije”.