Smrt dopadljivosti!

21 kol.

U tekstu Mr. Asshole: On disastrous Effects of Being Liked kojeg, nažalost, više nema na internetu, Ben Clague svojevremeno je spekulirao o tome zašto su američki čitatelji stalno izloženi jednim te istim romanima i kratkim pričama kakve su lako mogli pročitati i prije tridesetak godina. Uz neprestano štancanje Walmart-bestselera i tvrdoglavo odbijanje pisaca poput Jonathana Franzena da prihvate realnost interneta koju živimo (tekst je objavljen 2011. godine), Clague kao glavni problem američkog izdavaštva i književnosti ističe i želju pisaca da se dopadnu, da budu, rečeno jezikom Facebooka – lajkani.

Clague tvrdi da nema mjesta za novog Geneta, novog Becketta, novog Burroughsa jer se od pisca više ne očekuje da budu agensi promjene, već se od njih traži da pišu reakcionarne stvari koje bi trebale spasiti „ozbiljnu“ književnost od modernosti koja joj prijeti. Američki pisci, kako tekst objašnjava, najviše od svega hoće da se svide i zato se drže podalje od kontroverze, iako bez talasanja dobre književnosti jednostavno ne može biti. Nije se teško složiti s Benovom kritikom jer i izvan američkog konteksta vrijede isti zaključci: sve su nacionalne književnosti prepune imena koja se žele dopasti, pa ako treba i lošim pisanjem. Nigerijska je spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie nedavno, primajući nagradu 2015 Girls Write Now, poručila istu stvar, donekle zaoštrenije: zaboravite na dopadljivost. Adichie je svoju poruku usmjerila prvenstveno na mlade žene kojima je sugerirala da priču stave na prvo mjesto: „If you start off thinking about being likable you are not going to tell your story honestly, because you are going to be so concerned with not offending… And that’s going to ruin your story, so forget about likability.“

Kao čitateljici, uvijek mi je bilo jasno da je autorsko dodvoravanje kolektivnom ukusu pogubno za pisca, za ono što piše i da to posebno vrijedi za književnice jer su one koje se trude biti dopadljive na dvostrukom gubitku: ne samo da će nužno pisati lošije jer se boje negativnih reakcija, pa posežu za najgorim, „provjerenim“ klišejima i stereotipima, već će – koristeći te stereotipe rezervirane za takozvanu „žensku književnost“, kapitulirati pred mizoginom književnom poviješću i kanonom koje ne žele uzdrmati kako se slučajno ne bi nekome zamjerile.

U tekstu If you want to have an opinion, forget likability, u kojem sam se odmah prepoznala jer 1) imam stav i 2) nisam dopadljiva, feministkinja Meghan Murphy prenosi i dalje razvija poruku popularne nigerijske spisateljice. Odreći se dopadljivosti jako je teško. Pisanje protiv struje iscrpljujuće je i stresno, i kad jednom minimalizirate taj stres, postaje puno teže namjerno mu se izložiti, pa prešućujete i one stvari koje nikako ne biste smjeli jer ne želite doživjeti neugodne reakcije, kritike i, kako Murphy kaže, ostracizam, jer upravo je ostracizam ono što vas čeka kad se usudite naglas izgovoriti stvari koje drugi nikako ne žele čuti. Ne samo da će vas napadati ljudi od kojih to očekujete, već ćete otuđiti i prijatelje, druge žene i feministkinje. Meghan Murphy piše i o tome: „Boli kad se prijatelji distanciraju od vas zato što ste rekli nešto što im je neprijatno, nešto što je nepopularno, nešto što propituje njihove životne izbore i svjetonazor. Mnogi preferiraju udobnost iznad svega“.

Posebno je teško, i to govorim prije svega kao spisateljica, pomiriti se s činjenicom da će vam to iscrpljujuće, tvrdoglavo pisanje protiv struje obilježiti život. Sviđati se, kako je Clague napisao, „uključuje listu stvari koje ne možete napraviti, stvari koje uništavaju svaku moć koju biste mogli kao pojedinac i kao pisac imati. Sviđati se znači imati obavezu zadržati tu svoju dopadljivost – jer kad si pozvan na jednu zabavu, rado bi htio otići i na drugu. Sviđati se znači raditi točno ono što se od tebe očekuje. Sviđati se znači složiti se s finim starim seljakom na večeri, čak i kad je pomalo rasist, jer mu se, eto, sviđaš. I najvažnije, sviđati se znači nikad ne biti neuljudan, čak i kad to situacija zahtijeva.“ To nisu komporomisi na koje ću ikad osobno biti spremna.

Po Clagueu, moje tvrdoglavo odbijanje da se svidim drugima znači da nikad neću kao autorica imati moć kakvu bih imala da me šira publika voli, ali isto tako, kao što kaže i Adichie, to je odustajanje od dopadljivosti moć koja vrijedi više: kad nam je priča na prvom mjestu, bolje pišemo. Mislim da je bitno naglasiti da je autorstvo uvijek stvar odluke, a ne nekakav misteriozni životni poziv. U trenutku u kojem si osvijestiš da ćeš se ozbiljno baviti pisanjem, također si osvijestiš zašto to radiš: zato što se pisanjem želiš svidjeti drugima, zato što želiš imati moć nad svojim čitateljima i odgovarajući socijalni status koji takva moć nosi, ili – zato što imaš stav koji želiš izraziti, želiš nešto podijeliti s ljudima koji su ti kao čitatelji posve ravnopravni. Ne pišem, dakle, da bih se svidjela drugima. Pišem jer je to moj posao. A pošto ga ne želim raditi loše, ne uvlačim se čitateljima u guzicu. Dupe jednostavno nije dobro mjesto za moje rečenice.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: