Mali abecedarij

7 ruj.

Ove sam kratke proze, kako ih već zovem, napisala prije nekoliko godina i dio njih objavila na Trećem programu Hrvatskog radija i u Quorumu. Nastale su posljedično – pod utjecajem mog prevoditeljskog afiniteta za Henrija Michauxa i nakon čitanja Branetovih Pucketanja. Kao i sa svim drugim što napišem, trebalo mi je druže razdoblje gestacije da provjerim drži li napisano vodu. Rekla bih sad: neka igre počnu!, ali znamo da beletristika nije igra. Iako, može biti zabavna. Nadam se da su ove kratke proze takve. Ako nisu, jebiga.

alejandro clavoBrak

Svi tvrde da je kvalitetan jer je keramički. Takav, kažu, ne dotrajava. Možda ponekad od nakupina kamenca pregori grijač i stave drugi, ali svejedno – ne treba ga olako otpisati. Guma se, međutim, stavljala, navlačila i na kraju sasvim pohabala. Voda curi na sve strane: kroz ventil, kroz rupice. Da ispod njega ne podmetnu lavor nastao bi pravi potop. Kazaljka koja je nekada pokazivala vruće sad pokazuje da je voda posve hladna. Ovaj je bojler više ne može zagrijati. Trebalo bi potražiti novi i jeftiniji, neki koji nema garanciju – razbiti zatim o njega jednu bocu šampanjca i pustiti ga da potone.


Giljotina

Mrzovoljno razgovara o svemu što se ne tiče giljotine: o vremenskim prilikama, literaturi. Sve je teme nerviraju i samo čeka trenutak kada bi mogla spomenuti najljepši ljudski izum – giljotinu. Ona obezglavljuje ljude i sagrađena je poput žene: klekneš, gurneš glavu i ostaneš bez nje jer iznad je uvijek sjajna oštrica. Zbog nje, uostalom, i klečiš – i kad si kriv i kad si nevin. Vješala mogu biti zanimljiva zamjena omiljenoj napravi. Ispod se odjednom stvori rupa kroz koju samo djelomično propadneš. Visiš kao naušnica, obješen za jedinu stvar kojom nisi dovoljno jak – glavu.


Govornica

Volim reći stvari i volim kada me ljudi čuju i kažu: dobro si to rekla. Ne volim kad neko kaže: mogla si to reći drugačije, bolje. Isto tako ne volim kad nešto kažem, a ljudi koji su me čuli – šute. Osim, naravno, ako im to nisam rekla baš da ih ušutkam, kao naprimjer: Ušuti! Začepi! Zapravo, češće: Ušutite! Začepite!, jer rijetko se obraćam pojedincu – moja je masa. Ako me se ljudi boje, onda ih volim umiriti. Kažem im kako nisu usamljeni u svom strahu. Boje me se i drugi. Nije to ništa strašno. Ponekada, stvari za promjenu kažem sebi u bradu da vidim prisluškuje li me tko, ali oko mene nema nikoga. Samo tišina koju sam dozvolila. Kad poželim da me ljudi izvrsno čuju, popnem se na uzvisinu (sto, stolicu, katedru, nije važno) i kažem ono što sam htjela. Onda čujem gromoglasan pljesak i znam – aplauz ne laže: opet sam to izvrsno rekla. Svi su se naježili. Nekima se čak digla i kosa na glavi, a ne samo dlačice na rukama.


Knjiga

Kad vam se knjiga raspada u rukama dok je listate to je kao da vam se nešto topi u ustima, kao da jedete mekanu teletinu. Kad se knjiga raspada ona gubi svaku suzdržanost, ali i fleksibilnost – ne želi se savijati, radije će otpustiti list nego gledati kako joj neiskusni čitatelj pravi uši, lomi i savija stranice. Ni u jednom trenutku ne treba pomišljati: kako je ova knjiga loše uvezana! Čak i da je tvrdo ukoričena ona bi našla načina da iskoči iz vlastite kože. Uostalom, i kao gomila rasutih papira ona pronalazi prave riječ, a mali brojevi govore kojim je redoslijedom valja gužvati i bacati u vatru.


Odrastanje

Svakog je jutra išao s bakom do njezine sestre. Prvo bi prošli kroz pijacu gdje bi mu baka kupila kifle koje je grickao putem. Tetka nije živjela daleko i brzo bi stigli. Dok su sestre razgovarale igrao bi se ispod stola. Radovao se što su igračke kojima se igrao bile tuđe: ako bi se koja pokvarila znao je da neće biti kažnjen. Vremenom je počeo uživati u igri samo ako su igračke pripadale drugome. Najviše se radovao kada bi koju, usput, u žaru igre slomio. Stisak je vježbao na toplom pecivu.


Pamet

Ponekada velike uši jesu znak pameti. Michaux ima velike uši, a ako je jedan muškarac s velikim ušima pametan znači da su svi muškarci s velikim ušima pametni. Ali ne i ja. Ja sam samo klempava. Dok sam bila dijete frizeri su me tješili. Bilo mi je neugodno što su primijetili da mi je jedno uho veće. Ali, tata me je uvijek vodio kod frizera za muškarce. Možda im nije bilo jasno o kakvom se uhu točno radi. Da su znali da je žensko, možda bi priznali da je moje samo klempavo.


Preusko

U preuskoj haljinici, haljinici za djevojčice – ona se bavi politikom. Piše samo o njoj, misli samo na nju. Velikom je ne čini mala odjeća, već njezin talenat za politiku, za sve što je političko. Ta dječja odjeća u živim bojama, s faltnama, s čipkanim kragnama, ona je čini uvjerljivijom. Želi li time reći da se i djeca mogu baviti politikom, da bi se i djeca trebala baviti politikom? Nešto drugo? Nitko to ne zna. Svi se pitaju: smije li ova žena govoriti na takav način, tako samouvjereno, u takvoj odjeći, dječjoj odjeći? Ali ona može sve što hoće – odjeća ne čini ženu. Ono što izlazi iz njezinih usta ne kipi iz njezine haljinice. To se njezin mozak pjenuša – proizvodi šampanjac koji opija mase.


Prinova

Donijeli su kući gudalo: dijete umotano u papir da mu ljudi ne vide lice, da ne nazebe. Gudalo premazano smolom. Violinsko duge i sjajne konjske dlake, doneseno u obitelj koja nema nikakvog sluha. Htjeli su konja, jahati znaju, svirati ne, ali sve što su si mogli priuštiti bile su te konjske dlake na štapu.


Susjeda

Kad je počne graditi kućica za pse već je postala kuća za pse, pseća kuća – deminutiv je nestao, izgubila se svaka nježnost i ostala je tek s daskama sklopljenim u nešto useljivo. Psa nema, sama će se uvući unutra da vidi je li dovoljno neudobno. Njezino je prethodno iskustvo bilo s mačjom platnenom kućom i s kartonskim kutijama. Odbojnost prema njima razvila je iznenada. U noći su je, dok je spavala, napali sitni crni mravi i više se nije mogla natjerati da uđe i legne u taj mačji mrak. Ovako je bolje jer je vani. Neudobno i tvrdo može lajati iz svoje male kuće na one koji je dolaze posjetiti. Zašto žena živi kao pas, ne zna se. Nije problematična samo okolnost pod kojom je napustila obiteljski dom, već i razlog zbog kojeg ga je odlučila braniti. Kažu, uostalom, da je pas čovjekov najbolji prijatelj i ona možda želi utvrditi odakle to prijateljstvo dolazi. Nije ušla u pseću kožu, ali jest u kožu pseće kože u kuću iz koje se ne vidi ništa osim ljutite susjede. Kao pas!, dobacuje susjeda. Ne pas, kuja, kuja!, ispravlja je žena prijateljskim lavežom.


Šešir

Velika je sreća imati šešir na glavi – muški šešir kakav su nekada nosila gospoda. Šešir ispod kojeg glava polako ćelavi. Umjesto zečeva iz njega ispada jesenje osušeno lišće, ako se čovjek koji ga nosi napio i skotrljao niz neki proplanak. Takav je šešir radost svima jer ga muškarac, ne sjećajući se da se napio i pao, stavlja na glavu i odlazi u supermarket. Supruga i unuci čekaju da se vrati, prate s balkona kretanje šešira, gledaju kako dolazi iz pravca supermarketa, prelazi preko igrališta, prolazi pored kontejnera: u džepovima nosi bombone, ali i lišće na glavi, ako ga nije već istresao jer je možda osjetio kako ga ispod šešira nešto golica. Ipak, lišće se prosipa tek ispred ulaznih vrata – čovjek nije osjetljiv. Sivi šešir osjeća umjesto njega.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: