Šest pasa glavonja šestoškrgaša

U epizodi serijala Blue Planet II (2017) o Antarktiku David Attenborough pripovijeda o psu glavonji šestoškrgašu s dna mora koji jede samo jednom godišnje, ali i o koraljima koji žive po 4000 godina. U tamnim zonama oceana gdje nema sunčeve svjetlosti vrijeme gubi svoj smisao: na dubinama u kojima je pritisak toliki da ga uspoređuju s dvadeset aviona posloženih jedan na drugi, godine 1945. i 1991. postaju besmislene. Hrvatska još, međutim, nije potonula na dno Jadrana, tako da je jedini pritisak koji može osjetiti – pritisak međunarodne zajednice kad napravi neki diplomatski gaf, uglavnom vezan uz ustaše i revizionizam koji nastoji glorificirati ustaški režim i NDH.

Nažalost, hrvatsko društvo ne vrši nikakav pritisak na ljude koji su opsjednuti fiktivnom historijom i koji nastoje preoblikovati povijesni tijek događaja vlastitim lažima i degeneričnim političkim djelovanjem. Umjesto da potopi lažove i zločince, Hrvatska ih veliča, a potapa ljude koji su u stanju shvatiti da je vrijeme relativan pojam i da ljudske živote ne možemo zarobiti u jednom te istom političkom trenutku i tjerati ih da zločine doživljavaju iznova i iznova.

Voljela bih, naravno, da smo moje kolegice s Mufa i ja šest pasa glavonja šestoškrgaša kojima je dovoljno da jedu lešine jednom godišnje, ali ljudski život ne funkcionira tako. U ovom trenutku, na svojevrsnoj prekretnici, mogle smo poput kolega s Lupige tražiti novac od čitatelja, svjesne da ga od Ministarstva kulture nećemo dobiti, ili napraviti ono što sad činimo – prihvatiti da je Muf završeno poglavlje. Već sam pisala o tome da novac koji Ministarstvo daje neprofitnim medijima nije nikakva apanaža, nego investicija koju društvo ulaže u vlastiti razvoj, konkretno u nepristrane novinare koji ne mogu biti kupljeni privatnim novcem i šarenim lažama. To nije novac koji će biti potrošen na lažne ratne veterane, na Thompsona, kilu kokaina ili na prasetinu kupljenu kod mesara Fiolića.

Pokrenuti Muf, uređivati ga i pisati nije bio lak podvig jer su nas neprestano kritizirali, često upravo zbog imena, „stidnih dlakova“ i sličnih asocijacija, ali najviše zapravo zbog eksplicitne feminističke vizure bez koje nismo mogle i nismo htjele pisati o suvremenoj popularnoj kulturi. Marx je u pravu kad kaže da je „sav društveni život bitno praktičan“. Nitko od nas urednica nije o tome dvojio jer je popularna kultura također praktični dio svakodnevnog života. Ideja da je kultura drugorazredna dolazi od onih ljudi koji se izražavaju isključivo u prošlom vremenu. Muf je uvijek propagirao budućnost i prihvaćao promjene.

Žao mi je što se nećemo imati prilike oglasiti o sadržajima koji nas tek čekaju, ali teško je govoriti o budućnosti u zemlji koja inzistira na prošlosti i stalno nas u nju vraća. Htjela bih ovaj drugarski pozdrav završiti optimističnim tonom, ali ne mogu jer, bez obzira na to što Hrvatska nije potonula, sigurno osjećate pritisak koji osjećam i ja – manjak svjetlosti i težinu koje se, nažalost, ne možemo tako lako riješiti. Zajedno, možda. Pojedinačno, svatko za sebe – nikad. Zbogom, i vidimo se opet! Možda u čitulji, možda na nekom drugom sajtu, ali nikad u Ministarstvu i nikad u tuđoj guzici.