Na rezidenciji Lungomare u Loparu na Rabu, provela sam mjesec dana, točnije čitav april. Travanj međutim nije bio najokrutniji mjesec jer sam znala da ću u tih mjesec dana zaraditi preko tisuću eura. U taj su iznos bile uračunate dnevnice i kratka priča koju bih na kraju boravka napisala inspirirana Loparom. Znam napamet sve pristojne honorare koje sam dobila za pisanje priča (novinarski i publicistički tekstovi se ne računaju, ali i o tome bi se dalo). Zašto ih znam napamet? Zato što ih mogu nabrojati na prste jedne ruke. Za rezidencijalnog boravka u Pazinu nisam bila prinuđena napisati priču, ali na kraju ipak jesam jer su mi dali 7000 kuna koje sam pojela i popila. Dok sam boravila u Hiži za pisce, napisala sam jednu pjesmu, jednu priču, predavanje o Rousseau i radila na novim pričama za iduću knjigu. Hrvatska radiotelevizija naručila je kratku priču od dvije kartice za 2500 kuna. Tema je bila Hrvatska 2016, ali nakon što sam novce dobila i nakon što su je izvrsno adaptirali u petominutni crtić – nikad nije emitirana. Svejedno, uredno su me isplatili. Tu sam priču kasnije pročitala na FEKP-u. I to je otprilike to.
Kad pišem priču, pišem je mjesecima. Znam da nekima zvuči suludo, ali pisanje je moj posao: stalno mislim na priče, prepravljam ih, tražim zanimljive teme u svemu što čitam i gledam. Neke me ideje opsesivno prate već godinama. Osim pisanja za mene ne postoji ništa drugo, samo književnost: čitam je, dišem je, pišem je. Zbog toga često imam problema sa spavanjem. Ponekad sam zbog tekstova na kojima radim užasno anksiozna, ponekad sretna i uzbuđena, ali uglavnom strepim jer znam da je lošu priču puno lakše napisati nego izvrsnu. Isto tako, nervozna sam jer znam da od pisanja priča ne mogu živjeti. Prije sam zbog toga imala grižnju savjesti, ali više ne. Ljudi koji ne shvaćaju književnost ozbiljno ne mogu razumjeti i cijeniti književni rad, i to je sasvim shvatljivo, ali što je s ljudima koji žive književnost i svejedno je ne cijene i ne razumiju? Što je s kulturnim radnicima, izdavačima, urednicima, pa čak i samim autorima koji devalviraju vrijednost književnog rada pristajanjem na besplatne publikacije i nikakve honorare jer rad na tekstu ne priznaju kao rad? Ne sramim se toga što cijenim ono što radim.
Moj se rezidencijalni boravak u Loparu poklopio s pripremama te općine za početak turističke sezone: apartmani se grade i renoviraju, nanosi se i čisti pijesak na plažama. Izvan sezone u Loparu živi 700 ljudi. Za vrijeme ljeta broj žitelja popne se na 10000. Apartmane grade sezonski radnici, uglavnom iz Slavonije, Međimurja i Bosne. Ljudi s kontinenta dolaze raditi na recepcijama i u kuhinjama. Radna se snaga spušta na jug da bi se na vrhuncu sezone drugi odmarali. U autobusu Zagreb-Senj-Rab tri su mladića razgovarala o novcu. Jedan od njih nije imao dovoljno para da si kupi pivo. Djevojka koja je također sezonska radnica hvalila se da je ove godine imala sreću i radit će u skupom restoranu. Načula sam kako govori da tanjur najobičnije tjestenine s osam komadića tunjevine restoran prodaje za 350 kuna. S obzirom na to da sam književnica koja nema obiteljskih veza i nekretnina na moru – sva su moja kupanja nakon raspada Jugoslavije postala izvansezonska i rezidencijalna. Mogla bih tražiti posao na recepciji, znam strane jezike, ali nažalost osim jezika znam i to da je rad u Hrvatskoj uvijek loše plaćen i iznuđen okolnostima u kojima je sasvim u redu pet mjeseci života posvetiti tuđem užitku. Drugi uživaju da bismo mi preživjeli. Mi preživljavamo da bi drugima bilo lijepo.
Marendu u šest jedemo bauštelci i ja. Jedan je od radnika ispod stolice spustio bušilicu dok jede. Meni je u džepu Petrarca. On gradi apartmane prekoputa, ja gradim napetost u priči. Kad zidar loše i neravno sazida balkon, jasno je da to treba popraviti. Nitko ne želi boraviti na nesigurnoj verandi ili u sobi koja nije dobro napravljena. Tekst traži rad koji zovemo nematerijalnim, iako je u suštini on itekako materijalan: kad tekst ne funkcionira, trebalo bi ga isto tako popraviti. Nažalost, često i u građevini i u književnosti dobijemo poluproizvode jer se štedi na radnicima i na materijalu. Radnik koji nije dobro plaćen nije motiviran da radi. Preživljavanje nije život. Znam da zvuči dramatično, ali istina je: ako radnik nekoliko mjeseci mora biti odvojen od svoje obitelji da bi je nahranio – živi li on doista? Razlika između bauštelca i mene postoji: on radi fizički naporan posao, vrijeme provodi s muškarcima koji rade isto, dok sam ja usamljena na drugačiji način – moja samoća nije u potpunosti dobrovoljna, ali nije teška kao što je njegova jer sam mobilnija, moj posao nema fiksno radno vrijeme i ne ovisi o drugim ljudima. Za mene ne važe upute stavljene na zid iza šanka: RADI SE 5 DANA PO 7 SATI, JEDAN DAN 5 SATI, JEDAN DAN JE SLOBODAN. PAUZA 30 MINUTA.
S druge strane, posao pisca je teži utoliko što kao autorica ne mogu, na primjer, točno odrediti trenutak u kojem prestajem pisati. Pisanje traje i traje, ponekad intenzivno, ponekad sporije, ali nemam fiksno radno vrijeme unutar kojeg obavim ono što trebam, pa se onda mogu ostatak dana odmarati. Zamka nematerijalnog rada je i ta što nematerijalni rad iziskuje materijalne uvjete: potrebna mi je dobra rasvjeta, udobna stolica i stol, trebaju mi tišina i internet. O tome malo tko razmišlja jer se pisanje po drugima odvija u prostoru s onu stranu materijalnog. Muze su međutim laž. Otkako mi krov u radnoj sobi prokišnjava, pišem za kuhinjskim stolom ili u krevetu, leđa me užasno zbog toga bole jer sam vječno pogrbljena nad knjigama i laptopom. U Loparu sam također pisala u krevetu jer stolice i stol nisu prilagođene mom zanatu. Pisac improvizira jer nitko od njega ne očekuje da traži zaštitu na radu. Iskrivljena kralježnica, oslabljen imunitet i vid, loše plaćeni tekstovi, insomnija, anksioznost – sve to utječe na tekst, na ono što nastaje književnim radom.
Kao što niz sklepanih apartmana čini identitet nekog turističkog mjesta, tako i loši tekstovi mogu činiti književnu tradiciju i kanon. Ni o tome, čini se, nitko ne razmišlja. Ideja za književni tekst naslanja se na druge ideje, na tuđe književne tekstove. Isto kao što zidar ili moler uče svoj zanat, tako ga učim i ja. U tome između bauštelca i pisca nema bitne razlike: oboje obavljamo svoj posao za koji bismo trebali adekvatno biti plaćeni. Njegov posao ne vrijedi više od mog, ali isto tako ni moj ne vrijedi više od njegovog. Nema društva bez književnosti, niti ima književnosti bez krova nad glavom. Stoga kad govorimo o nematerijalnom radu, govorimo o varijanti materijalog rada koji također gradi kuću i njezine temelje.
Što još gradi temelje? Neplaćen kućanski rad. U mjesec dana nisam morala maknuti ni prstom jer je čišćenje za mene obavljao netko drugi, a taj drugi je naravno bila žena, odnosno gospođa Marija koja je okopavala vrt, izvodila ovce na ispašu, čistila i pripremala apartmane, pa tako i moj. Apartmani su njezini, tako da će ona za to biti plaćena, ali sam čin pisanja traži udobnost koju žene moraju najčešće same sebi napraviti: skućiti se da bismo pisanjem pobjegle od kuće. Dok pišem u kuhinji, mislim li na prljavo suđe, šporet koji nisam dugo oprala, na pod, pločice, mačje posude s hranom, jesu li zavjese mirisne i čiste? Imam li spremljen obrok? Moj je mozak drugdje i uvijek radije vrijeme odvojim za književnost nego za tu drugu vrstu neplaćenog posla. Svi ti slavljeni autori kojima su žene čistile i kuhale da bi oni umjetnički stvarali, stvarale su s njima – nijedna jedina riječ nije napisana bez materijalnog rada s „nematerijalnim“ književnim posljedicama. Kad muškarci pišu, postalo je uobičajeno da im žene pomažu da se opuste, da njeguju njihov „genij“ mekim pernatim jastucima, čistom posteljinom, šalicom čaja i tihim poljupcem u čelo. Kad žene pišu – one u čelo ljube same sebe. Rijetki muškarci žele njegovati ženski spisateljski „genij“ kućanskim poslovima. Muškarci cijene svoj (ne)materijalni rad, svoje vrijeme i ne troše ga uzalud na druge. Žene troše svoje živote da ugode drugima, one preživljavaju da bi genij živio i uživao slavu.
Puno toga sam u mjesec dana otkrila o vlastitom, digitalnom radu. Razmišljanje je također rad i to vrlo materijalan: da bismo ideje doveli u fizičko postojanje knjige, potrebno je mozak, koji postoji fizički, nahraniti i rasteretiti da bi se mogao baviti književnim asocijacijama i riječima koje će kasnije imati itekakve materijalne posljedice po tuđe živote. Književnost nije turistička destinacija, i putovanja kakva nam nude knjige često su mučna i teška, ali ta su nam putovanja neophodna jer nam razjasne stvari koje imaju veze s hranom koju jedemo, kućama koje gradimo i ljudima koje preziremo. Svejedno o kakvoj prozi ili poeziji govorimo, iza pisanja stoji rad jer ništa što čovjek napravi u životu nije izvan njega.
Čak i ono što kao ljudi često ne možemo pojmiti, najapstraktnije matematičke misli – također su materijalni rad u nematerijalnom ruhu. I za najdublje uvide potrebna je hrana, voda, potreban je radnik koji će napraviti kuću koju će netko opisati ili kritički srušiti. Svi su ti poslovi u istoj vredonosnoj ravni: uvjetuju jedni druge i kao takve ih moramo jednako cijeniti. Nijedan čovjek ne vrijedi više od drugog, i stoga je i njihov rad ravnopravan: bauštelac ne vrijedi više od domaćice, ja ne vrijedim više od njega, menadžer ne vrijedi više od mene, premijer ne vrijedi više od čistačice. Rad može biti manje ili više kompleksan i naporan, može tražiti različite vrste vještina i znanja, ali vještina za preživljavanje uvijek je ista jer je čovjek uvijek isti: pisao on nama, upravljao, gradio ili čistio, svejedno je. Razlike se upisuju naknadno, da ljude možemo iskorištavati i uništavati radom da sami ne bismo morali maknuti prstom i svejedno uživati plodove tuđeg truda. Trebala bih, na primjer, kao autorica aplaudirati vremenu u kojem su Grci intelektualno prosperirali od robovlasništva, ali hijerarhija je problem – uvijek je to bila. Oni na vrhu su problem, ali smo i mi u njezinoj sredini i na dnu problem jer uvijek postoji veće dno, uvijek nečiji rad vrijedi manje od našeg i uživamo u toj dodanoj vrijednosti nečemu što je zapravo bezvrijedno kad obezvređuje druge.
U carstvu melanholije 