Louise Glück, nekoliko pjesama

Prijevod je uvijek razgovor i zato pazim što prevodim i kako se prema originalnom tekstu ophodim jer ne želim uvrijediti sugovornicu. Zapravo je prevođenje intimno došaptavanje, i kad vam književni tekst ili pjesma ne sjednu najbolje, onda se igrate gluhih telefona: autori kažu jedno, vi kao prevoditeljica čujete nešto deseto. I sve tako. A ponekad, kao u slučaju nobelovke Louise Glück, jasno čujete lakoću s kojom je neka teška ili duboka misao prenesena, i onda se uplašite da tu lakoću ne okrnjite, da joj ne naudite šturim hrvatskim jezikom.

Divlji iris (1992) za koji je američka pjesnikinja dobila Pulitzerovu nagradu, jedna je od najboljih zbirki poezije koju sam imala priliku pročitati. Samo je ta knjiga po meni dovoljna za dodjelu najvećih međunarodnih priznanja, uključujući i ovogodišnjeg Nobela. Glück nije sklona tananim osjećajima koji se kriju iza ispraznih pjesničkih slika. Ona je beskompromisna u pjesničkoj senzualnosti i rado prokazuje život kao slojevito iskustvo koje nije uvijek ugodno za ženu. U nekim stihovima probija njezin suptilni humor, djetinje i razigrano ruganje ljudskoj ograničenosti. Kao i svi drugi autori, i ona ima svoje omiljene teme i pjesničke motive, ali teško je nečiji cjeloživotni opus svesti na 15 pjesama, koliko sam ih ovdje prevela. Mislim da sam se dotaknula bitnih stvari, ali mnoge su, nažalost, ostale izvan ovog izbora. Posebno mi je žao što nisam stigla prevesti dvije izvrsne pjesme Arboretum i A Myth of Devotion, ali bit će valjda prilike.

Planiram svakako napisati dulji tekst o pjesnikinji, vidjet ćemo gdje ću ga na kraju objaviti. U svakom slučaju, veselim se što će hrvatska javnost biti napokon suočena s jezikom kojim Louise Glück čitatelje šiba nježno, a čvrsto!

Kao i uvijek, pjesme slobodno dijelite, ali vas molim da me potpišete kao prevoditeljicu!

 

Ljubavna pjesma

Uvijek se nešto da napraviti od boli.
Tvoja mama štrika.
Ona plete šalove u svim nijansama crvene.
Namijenjeni za Božić, grijali su te
dok se ona udavala iznova i iznova, povlačeći te
za sobom. Kako je moglo uspjeti
kad je prije toliko godina pospremila svoje ucviljeno srce
kao da se mrtvi vraćaju.
Nije nikakvo čudo što si takav,
zastrašen krvlju, tvoje žene
kao jedan zid za drugim.

(iz: The House on Marshland, 1975)

 

Gretel u tami

Ovo je svijet koji smo željeli.
Svi koji bi nas usmrtili
mrtvi su. Čujem kako se vještičji krik
prolama na mjesečini kroz list
šećera: Bog nagrađuje.
Njezin se jezik smežurava u plin…

Sad, daleko od ženskih ruku
i sjećanja na žene, u kolibi našeg oca
spavamo, nikad gladni.
Zašto ne zaboravljam?
Moj otac zabravljuje vrata, zabravljuje zlo
iz ove kuće, i tako godinama.

Nitko se ne sjeća. Čak i ti, moj brate,
ti me ljetnih poslijepodneva gledaš kao da
si trebao otići,
kao da se nikad nije desilo.
Ali ja sam ubila za tebe. Vidim bodljikave jele,
zavoje one usijane peći-

Noćima okrećem se tebi da me zagrliš,
ali tebe nema.
Jesam li sama? Špijuni
sikću u mrtvoj tišini, Hansel,
tamo smo još uvijek i stvarno je, stvarno,
ona crna šuma i vatra zaista.

(iz: The House on Marshland, 1975)

 

Glasnici

Samo trebaš pričekati, naći će te.
Guske koje lete nisko iznad močvare,
blistave u crnoj vodi.
Nađu te.

A jeleni –
kako su oni lijepi,
kao da ih njihova tijela ne sputavaju.
Polako odmiču na otvoreno
kroz brončane ploče sunčeve svjetlosti.

Zašto bi stajali tako mirno
ako ne čekaju?
Gotovo nepokretni, dok im kavezi ne zahrđaju,
grmovi drhture na vjetru,
zbijeni i ogoljeni.

Samo trebaš pustiti da se desi:
taj vrisak – pusti, pusti – kao mjesec
otet iz zemlje što podiže se
pun u svom krugu od strijela

dok ne dođu pred tebe
poput mrtvih stvari, osedlani mesom,
i ti nad njima, ranjen i nadmoćan.

(iz: The House on Marshland, 1975)

 

Dan zahvalnosti

Došli su ponovno da brste voćnjak,
znajući da će biti odbijeni.
Lišće je opalo; na suhom tlu
vjetar od njega stvara hrpe, slaže
sve što uništava.

Što se ne pomakne, pokrit će snijeg.
Odat će ih; njihova kopita
prave uzorke koje snijeg pamti.
U raščišćenom polju, oklijevaju
kao dozvan plijen čija je uloga
da ne oprosti. Oni si mogu dozvoliti smrt.
Oni imaju svoje mjesto u poretku umiranja.

(Iz: Descending Figure, 1980)

 

Umjetna naranča

Ne mjesec, kažem ti.
Ovo cvijeće
obasjava vrt.

Mrzim ga.
Mrzim ga kao što mrzim seks,
muška usta
što zatvaraju moja, muško
paralizirajuće tijelo-

i krik koji uvijek pobjegne,
prigušena, ponižavajuća
ideja sjedinjenja –

U svojoj glavi večeras
čujem pitanje i potragu za odgovorom
stopljene u jedan zvuk
što diže se i diže i onda
je razdijeljen na stara dva,
dotrajala proturječja. Vidiš li?
Nasamareni smo.
A miris umjetne naranče
struji kroz prozor.

Kako mogu odoljeti?
Kako mogu biti sretna
kad još uvijek postoji
takav smrad na svijetu?

(Iz: The Triumph of Achilles, 1985)

 

Konj

Što ti to konj daje
a da ti ja ne mogu dati?

Gledam te kad si sama,
kad odjašeš u polje iza mljekare,
tvoje ruke uronjene u tamnu
kobilju grivu.

Tad znam što leži iza tvoje tišine:
prijezir, mržnja prema meni, braku. Ipak,
želiš da te diram; zavapiš
kao što zavape nevjeste, ali kad te pogledam vidim
da nema djece u tvom tijelu.
Čega onda ima?

Ničega, mislim. Samo žurbe
da umreš prije nego umrem ja.

U snu, gledao sam kako jašeš konja
preko suhih polja i potom
sjašeš: vas ste dvoje šetali zajedno;
u mraku, niste imali sjene.
Ali osjetio sam da mi prilaze
jer noću idu bilo gdje,
same su svoji gospodari.

Pogledaj me. Misliš da ne razumijem?
Što je životinja
ako ne prolaz iz ovog života?

(Iz: The Triumph of Achilles, 1985)

 

Roman

Nitko ne bi mogao napisati roman o ovoj obitelji:
previše sličnih likova. Osim toga, svi su žene;
postojao je samo jedan junak.

Sad je junak mrtav. Poput jeke, žene traju dulje;
sve su preveć jake za svoje vlastito dobro.

Od ovog trenutka nadalje, ništa se ne mijenja:
nema radnje bez junaka.
U ovoj kući, kad kažeš radnja misliš ljubavna priča.

Žene se ne mogu pokrenuti.
Da, obuku se, jedu, paze kakav dojam ostavljaju.
Ali nema akcije, nema razvoja ličnosti.

Sve su odlučne da potisnu
kritiku junaka. Problem je u tome što
je on slab; njegove scene određuju
njegovu ulogu, ali ne i njegovu prirodu.

Možda to objašnjava zašto njegova smrt nije bila dirljiva.
Prvo sjedi na pročelju stola,
gdje je bista najpotrebnija.
Potom umire, nekoliko koraka dalje, njegova žena drži mu ogledalo pod ustima.

Zadivljujuće, kako ostaju zauzete, te žene, supruga i dvije kćeri.
Postavljaju stol, sklanjaju posuđe.
Svakoj srce probodeno mačem.

(Iz: Ararat, 1990)

 

Mrtva kopriva

Ovako živiš kad imaš hladno srce.
Kao ja: u sjeni, puzeći preko studenog kamenja,
podno velikih javorovih stabala.

Sunce jedva da me dotiče.
Vidim ga ponekad u rano proljeće, diže se jako daleko.
Potom zarasta u lišće, sasvim. Osjećam kako
ljeska kroz lišće, hirovito,
kao netko tko udara čašu postrance metalnom žlicom.

Ne traže sve žive stvari
svjetlost u jednakoj mjeri. Neke od nas
stvaraju vlastito svjetlo: srebrn list
poput puta koji nitko ne može koristiti, plitko
jezero srebra u tami podno velikih javorova.

Ali to već znaš.
Ti i drugi koji mislite
da živite za istinu i, samim time, ljubav
sve ono što je hladno.

(Iz: The Wild Iris, 1992)

 

Divlji iris

Na kraju moje patnje
bila su vrata.

Poslušaj me: ono što nazivaš smrću,
sjećam ga se.

Iznad, zvukovi, pomicanje borovih grana.
Zatim ništa. Slabo sunce
bljeskalo je nad suhom površinom.

Onda je bilo gotovo: ono čega se plašiš, biti
duša koja ne može
govoriti, naglo završava, kruta zemlja
lagano se povija. A ono što mi se činilo
kao ptice, juriša u niskom žbunju.

Ti koji se ne sjećaš
prolaza s onoga svijeta
kažem ti, mogao sam ponovno govoriti: sve
što se vrati iz zaborava vrati se
da nađe glas:

iz središta mog života nikla je
velika planina, duboke plave
sjene na azurnoj morskoj vodi.

(Iz: The Wild Iris, 1992)

 

Glog

Rame uz rame, ne
ruku pod ruku: gledam te
kako šećeš po ljetnom vrtu –
stvari koje su nepomične
nauče gledati; ne moram te
loviti kroz
vrt; ljudska bića ostavljaju
tragove osjećanja
svugdje, cvijeće
razasuto po utabanom puteljku, sve
bijelo i zlatno, poneko
dignuto lagano
večernjim povjetarcem; ne moram
ići tamo gdje si sada,
duboko u otrovno polje, da bih znao
razlog tvog bijega, ljudsku
strast ili bijes: zbog čega bi drugog
ispustila
sve što si sakupila?

(Iz: The Wild Iris, 1992)

 

Tratinčice

Hajde: reci što misliš. Vrt
nije stvarni svijet. Strojevi
su stvarni svijet. Reci iskreno ono što bi svaka budala
mogla pročitati na tvom licu: ima nas smisla
izbjegavati, opirati se
nostalgiji. Nije
dovoljno moderan, zvuk koji vjetar proizvodi
kad uzbiba livadu tratinčica: um
ne može blistati prateći ih. A um
želi blistati, jednostavno, kao što
blistaju strojevi, a ne
rasti duboko kao, na primjer, korijenje. Veoma je dirljivo,
svejedno, vidjeti te kako se oprezno
primičeš granici livade u rano jutro,
kad te nitko ni slučajno
ne bi mogao vidjeti. Što dulje stojiš na rubu,
sve nervoznije izgledaš. Nitko ne želi slušati
utiske o prirodi: opet će ti se
smijati; poklopit će te prijezirom.
A što se tiče onoga što doista
jutros slušaš: dobro razmisli
prije nego bilo kome kažeš što si čuo na ovom polju
i od koga.

(Iz: The Wild Iris, 1992)

 

Bijela ruža

Ovo je zemlja? Onda
ja ne pripadam ovdje.

Tko si ti u osvijetljenom prozoru,
zasjenjena sad treperećim lišćem
crne hudike?
Možeš li ti preživjeti gdje ja neću trajati
dulje od prvog ljeta?

Cijelu noć vitko granje drveća
treperi i šuška kraj svijetlog prozora.
Objasni mi moj život, ti koja ne daješ nikakav znak,

iako te dozivam u noći:
ja nisam kao ti, tijelo je
moj jedini glas; ne mogu
nestati u tišini –

A u hladno jutro
preko tamne površine zemlje
odjeci mog glasa gube se,
bjelinu nepokolebljivo guta tmina

kao da si ipak davala znak
da me uvjeriš kako ni ti nisi mogla preživjeti ovdje

ili da mi pokažeš kako nisi svjetlo koje sam dozivala
već crnilo iza njega.

(Iz: The Wild Iris, 1992)

 

Tiha večer

Primiš me za ruku; potom smo sami
u šumi opasnoj po život. Gotovo odmah

u kući smo; Noah
je odrastao i odselio se; klematis nakon deset godina
iznenada cvate bijelo.

Više od ičega na svijetu
volim ove večeri kad smo zajedno,
tihe ljetne večeri, nebo još uvijek svijetlo u ovo doba.

Tako je Penelopa primila ruku Odisejevu,
ne da ga zadrži, već da utisne
ovaj mir u njegovo sjećanje:

od ovog trenutka nadalje, tišina kroz koju se krećeš
moj je glas što te progoni.

(Iz: Meadowlands, 1996)

 

Par u parku

Muškarac hoda sam u parku i pored njega hoda žena, također sama. Kako znamo? Kao da među njima postoji crta, poput crte na sportskom terenu. Pa ipak, na fotografiji bi možda izgledali kao bračni par, umorni jedno od drugog i mnogobrojnih zima koje su istrpjeli zajedno. Kasnije, mogli bi biti stranci koji će se slučajno sresti. Ona ispusti svoju knjigu; sagne se da je podigne, dotakne, slučajno, njegovu ruku i srce joj se otvori kao dječja muzička kutija. A iz kutije izađe mala balerina napravljena od drveta. Ja sam ovo stvorio, misli muškarac; iako se može okretati samo na mjestu, ipak je ona neka vrsta plesačice, ne samo komad drveta. Ovo mora objasniti zagonetnu glazbu koja dopire iz stabala.

(Iz: Faithful and Virtuous Night, 2014)

 

Prozno djelo

Kad sam okrenula posljednju stranicu, nakon mnogo noći, zahvatio me val tuge. Gdje su nestali, svi ti ljudi koji su izgledali tako stvarno? Da si odvratim misli, izašla sam u noć; nagonski, da zapalim cigaretu. U mraku, cigareta je sjala, kao vatra koju zapali preživjeli. Ali tko će vidjeti ovo svjetlo, ovu malu točku među beskrajnim zvijezdama? Stajala sam neko vrijeme u mraku, cigareta se sjajila i smanjivala, svaki me dah strpljivo uništavao. Kako je malena bila, kako kratka. Kratka, kratka, ali u meni sada, što zvijezde nikad ne bi mogle biti.

(Iz: Faithful and Virtuous Night, 2014)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.