Kratki, a teški oblici

U predgovoru hrvatskom izdanju svoje prve zbirke priča Ormar (Naklada MD, 2003), Olga Tokarczuk kaže da je priča „vrlo težak oblik“ te da je, što je starija, sve više cijeni. U svojoj posljednjoj zbirci Bizarne pripovijesti (Fraktura, 2021) poljska se nobelovka, nakon niza vrlo hvaljenih i nagrađivanih romana, ponovno hvata u koštac sa zahtjevima koje pred nju postavlja ova „vrlo teška“ pripovjedna forma. Mnogi bi je, naravno, rado demantirali jer u čitateljskoj, ali i spisateljskoj imaginaciji ništa nije teže od pisanja romana. No Tokarczuk je itekako u pravu i to pokazuje vlastitim primjerom: u romanu je lakše tekstom zatrpati greške. U pričama one bodu u oko. U kratkoj pripovijetki, ukratko, sve mora biti na svome mjestu, a ako nije – čitatelji će to itekako primijetiti.

„Priča se ne da napisati bez smišljene poante“, kaže Tokarczuk i nastavlja: „autor mora biti svjestan onoga što želi reći, od prve do posljednje riječi“. Ta autorska svijest o kojoj nobelovka piše, dirigira radnju, upravlja likovima koje autorica psihološki gradi, a zatim povijesno i politički urušava. Poanta je unaprijed osmišljena, no nije u pričama uvijek objelodanjena, odnosno očita. Tokarczuk važe svaku napisanu riječ i vidi se da su detalji pomno osmišljeni, ali to ne znači da ista pripovjedna formula koje se autorica drži uvijek urodi istim, sočnim plodom. Da se odmah razumijemo, zamjerke koje na pojedine priče imam ne umanjuju uopće uspjeh zbirke u cjelini jer priče koje su po gabaritima nobelovke – osrednje, u tuđim bi zbirkama bile primjer izvrsnosti. Tokarczuk je samoj sebi pisanjem podigla ljestvicu toliko visoko da preko nje ne može uvijek prebaciti kratkim pričama.

Duljina pripovijetke inače nije nikakvo mjerilo kvalitete, ali u slučaju poljske autorice, gotovo po pravilu – ako je priča malo dulja, bolja je. U Ormaru, zbirci u kojoj su sabrane svega tri pripovijetke – najbolja je upravo ona srednja, najdulja. „Brojevi“ su uhvaćeni kao komad ukusnog nadjeva između dvije tanke, pomalo suhe pripovjedne šnite. U Bizarnim pripovijestima, dvadesetak godina kasnije, Tokarczuk nastavlja tradiciju: njezine su vrlo kratke priče, po mom sudu, lošije od onih nešto dužih. (Izuzetak je žanrovska, SF priča „Posjet“ koja spada među najbolje u knjizi.) Čini se da je autorici potreban određeni zalet da bi mogla lakše ući u dubinu i iznjedriti poantu. To, naravno, ne znači da bi same priče bolje uspjele da ih je raspisala u roman, to nipošto. No vrlo je indikativno to što se Tokarczuk kao izvrstan romanopisac katkad gubi u sažetosti jer taj gubitak pripovjedačke kontrole potvrđuje ono što je i sama u predgovoru 2003. godine primijetila: priče doista jesu zahtjevne i teške. Nekad je tu težinu jednostavno lakše iznijeti većim brojem riječi i rečenica.

„Transfugij“ je priča koja je po meni dovoljna da čitavoj zbirci dam ocjenu deset plus. Da ništa drugo u životu nije napisala, Tokarczuk bi za nju trebala dobiti Nobela. Riječ je o žanrovskoj pripovijetki koja govori o nategnutim obiteljskim odnosima i dubokom ljudskom nezadovoljstvu koje rezultira nezajažljivom glađu za promjenom. Tokarczuk ideju te gladi otjelovljuje vukovima. „Vukovi ne ogladne na način na koji obično razumijemo glad“, piše Barry Holstun Lopez. Nobelovka također piše o toj gladi koja suštinski nije ljudska koristeći psihološke slabosti čovjeka kao njezinu protutežu. Koristi, dakle, obiteljsku dramu da bi zasjekla puno dublje u ljudsku psihologiju, da bi istovremeno čovjeka izjednačila sa životinjom i potpuno demantirala bilo kakvu vezu između životinjskog i ljudskog svijeta. Da bismo uvjerljivo pomirili te dvije oprečnosti u kratkoj priči, doista je potreban izniman spisateljski talent.

Dvije posljednje priče koje slijede iza „Transfugija“, „Bijeg Svih svetih“ i „Kalendar ljudskih blagdana“, također su žanrovske i klackaju se na granici između distopije i mučne stvarnosti. Čitava je zbirka osovljena na pitanje smrti, ali u ovim pričama Tokarczuk zapravo piše o smrti same smrti. U „Bijegu“ i „Kalendaru“ znanost preuzima kormilo, ne sekularna znanost, već nauka i medicina motivirane i financirane religijskim, duhovnim strujama unutar društva. A čak i kad piše SF alegoriju o stradanju i uskrsnuću androginog Krista, Tokarczuk nije radikalna kako bi se po reakcijama poljskih desničara dalo zaključiti, dapače! U njezinom pisanju postoji određena anakronost: ideje su istovremeno futurističke, ali i historiografske. Ne govorimo, dakle, o znanstvenoj fantastici koja podriva Crkvu, već o fantastici koja temeljito preispituje, ali ne negira duhovnost. Autorica piše o „treniranju nepostojanja“, a to je tema koju je načela još u Ormaru: njezine autorske opsesije opstaju godinama; mijenjaju se na formalnoj razini, ali suštinski ostaju iste.

Kad govori o Poljskoj, Tokarczuk ističe da je riječ o zemlji koja je dobro mjesto za pisce jer se tamo ništa ne uzima zdravo za gotovo, sve treba iznova ispripovijedati, a razlog tome vidi u činjenici da je Poljska, politički i povijesno gledano, trusno tlo koje ne dopušta ni trunku egzistencijalne lakoće i sigurnosti. Tokarczuk hvali i poljski jezik, koji je po njoj odličan medij za izražavanje teških stvari. Mislim da je ovo podudaranje s hrvatskim kontekstom razlog zbog kojeg je poljska spisateljica ovdje bila hvaljena i čitana daleko prije nego joj je bila dodijeljena Nobelova nagrada za književnost 2018, odnosno 2019. godine. Dovoljno je pročitati „Zimnicu“, kratku priču u kojoj, nakon što mu umre majka, nesposobni sin nastavi jesti zimnicu koju nalazi svud po kući, čak i tamo gdje ukiseljenom povrću uopće ne bi trebalo biti mjesto. Ta ideja majke koja posthumno hrani sredovječnog sina, čita se kao hommage Balkanu, a vjerujem da se u tome nećemo prepoznati samo mi: Edipov kompleks i turšija univerzalne su vrijednosti.

U svim pričama uvrštenim u ovu zbirku netko umre, ili gotovo da umre, ili samo što nije, ili je već pokopan. Očekivali bismo stoga da je smrt središnja tema, s obzirom na to koliko se motiv ponavlja, ali to uopće nije slučaj. Za Olgu Tokarczuk smrt je tek povod da se pozabavimo životom koji je puno morbidniji, teži. Spisateljica kritizira život ljudi, ali slavi ljudski život. Njezine priče su čudesno dirljive. Radnja nije opterećena negativnim i eksplozivnim emocijama, niti robuje sirovim strastima arhetipskih likova. Svi su protagonisti slojeviti, razrađeni kroz odnose s drugim ljudima, idejama i predmetima u koje su intelektualno i emotivno investirani. Tokarczuk se prvenstveno bavi idejama, ali to ne znači da bježi od osjećajnosti, samo pronalazi alternativne i apstraktnije načine da je iskaže: „Osjećala je iritaciju, laganu kao svrbež“. Nobelovka preferira sublimaciju, suptilnost, no čak i kad poseže za jednostavnim pripovjednim rješenjima, ne zapada u prozaičnost jer joj jezik doista pomaže da s pjesničkom slikovitošću i lakoćom iznese i najgore probleme na vidjelo. Rijedak talent, rijetka poslastica!

NAPOMENA: Ovaj je tekst izvorno objavljen u hrvatskom tjedniku Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.