Prije osam godina sudjelovala sam na međunarodnom simpoziju „Umjetnost kritike“ u Ljubljani. Moje tadašnje izlaganje bilo je posvećeno književnoj kritici na društvenim mrežama. Iako se od tog simpozija do danas okrutna „umjetnost“ kritike u praksi nije nimalo promijenila, humanističko, odnosno akademsko bavljenje njezinim postulatima doživjelo je bitnu transformaciju. Ono što su za izučavanje književne kritike do 2015. godine bili marksizam i pomno čitanje, danas su, zahvaljujući feministkinjama, teorija afekta, kognitivna znanost i emocije. Dovoljno je samo pogledati četiri posljednja izlaganja današnjeg znanstvenog kolokvija, uključujući moje: čitateljske emocije, emocije književne kritike, afektivna kritika, retorika afekta. Mislim da je teorijski trend vrlo jasan. Književne studije, akademski časopisi, društvene mreže – sve je prepuno tekstova koji se bave osjećajima. Teoretičar:ke i filozof:kinje poput Rite Felski, Sare Ahmed, Toril Moi i Lynne Segal čitateljskim emocijama redefiniraju kritičko mišljenje, čine ga poroznijim za utjecaje koje nisu institucionalni. Barthes, Derrida, Deleuze ustupaju mjesto strastima, identifikaciji i opčinjenosti.
Prodor afekta u akademsko razmišljanje o književnosti desio se nakon što je figura idealnog čitatelja feminizmom razotkrivena kao figura pasionirane čitateljice. No ta se radikalna promjena nije odrazila na književnu kritiku. Književni se kritičar, barem ovdje u Hrvatskoj, i dalje uporno obraća muškarcu koji ne osjeća ništa – osim možda ljubavi prema nogometu. Rita Felski svojim se Namjenama književnosti još 2008. godine izruguje Brechtu i svim ostalim izučavateljima književnosti koji se „ponose svojom moći demistificiranja“. Dvanaest godina kasnije, knjigom Hooked – Art and Attachement (2020), Felski nastavlja napad na hladnog, suzdržanog kritičara: autorica denuncira dihotomiju između afekta s jedne i analize s druge strane. Umjesto skepticizma i opreza kakvo su zagovarale „najutjecajnije kritičarske škole zadnjih pola stoljeća“, znanstvenici danas, kako kaže Felski, zazivaju opušteniji jezik „velikodušnosti, prijemčivosti, nade, ranjivosti“.
Brechtov stav da su „naša osjećanja (instinkti, emocije) potpuno zagađena“, poklapa se s njegovom idejom da je „nemoguće istinski uživati u umjetnosti bez kritičkog stava“. Tek kad izbacimo emocije iz kritike, možemo intelektualno, odnosno istinski uživati u umjetnosti. Pisac se, naravno, kao i svaki kritičar njegovog doba, ne obraća čitateljici. Nje u tom trenutku nema. Potrebna su desetljeća da Sara Ahmed u uvodu Kulturne politike tijela (2014) objasni da se na „emocije gleda kao na razinu ispod sposobnosti mišljenja i razbora“. Biti emocionalan, piše Ahmed, znači gubiti sposobnost rasuđivanja: to znači biti reaktivan više nego aktivan i ovisan više nego autonoman.
Emocije se, naravno, tradicionalno povezuju sa ženama. Dihotomija između književne analize i afekta, dihotomija je, dakle, između razumnog, kritičnog Brechta i bilo koje žene. Rita Felski vrlo se elokventno uhvatila u koštac s tom seksističkom podjelom. I to u nekoliko knjiga. Sara Ahmed također. Njihov dugogodišnji rad otvara mi prostor da se danas bavim tom anonimnom, bilo kojom ženom zato što ona: 1) čita i 2) koristi društvene mreže. Što me vraća na naslovnu temu mog izlaganja. Može li bilo koja žena koja čita biti književna kritičarka? Možemo li njezine ostrašćene komentare i ocjene na mrežama poput Goodreadsa smatrati književnom kritikom?
Htjela bih ukratko iznijeti općenite, hipotetske karakteristike žene koju smatramo nedostojnom kritičarskog poziva. Ta je žena prije svega ostrašćena, emotivno investirana u svaku riječ Jane Austen, Sally Rooney ili Eloise James. Čita skoro isključivo ljubiće, svejedno da li suvremene, paranormalne ili povijesne, ali voli i YA fantastiku. Veliku važnost pridaje koricama knjiga, dapače – knjizi najčešće sudi upravo po naslovnici. Njezin vokabular nema dodirnih točaka s Klaićevim Rječnikom stranih riječi. Nije čitala ni Brechta ni Ritu Felski. Zaljubljuje se u fiktivne likove iz knjiga i popularnih serija. Emotivno je investirana u Outlandera Diane Gabaldon. Veliki je fan serijala Bridgerton i njegove Netflix ekranizacije. Stil odijevanja joj je balletcore i/li cottagecore. Aktivna je na Instagramu, Tik Toku i Goodreadsu.
Razumijemo, naravno, svi da je ova bilo koja žena medijska patka. Kritičari i akademici često koriste seksističke obrasce da čitateljicu reduciraju na karikaturu neuke žene koja ne zna cijeniti „pravu“, „visoku“ književnost. Time se ograđuju od vlastitog neznanja: zašto bi oni morali znati što je to Bridgerton ili tko je Eloisa James? Nije li dovoljno znati tko je Brecht? Paradoksalno, isti ti kritičari-seksisti vrlo često na spomen žanrovske književnosti, pogotovo na spomen ljubavnih, erotskih romana reagiraju afektivno, s osjećajem gađenja. To gađenje, a ne ljubav prema umjetnosti – temelj je hrvatske književne kritike. Slobodno me citirajte. Hrvatski kritičar, a vrlo često i autor, nije se voljan suočiti s čitateljicom: svjestan vlastitog neznanja, obraća se radije imaginarnom, nepostojećem čitatelju kojeg proglašava idealnim. Medij za koji taj autor-kritičar piše istovremeno čitateljici osporava pravo da se sama kritički oglasi, da interpretira djela u kojima iskreno uživa. Da bi je diskvalificirali, kritičari, akademici i pisci zazivaju kanon u koji žena nema pristupa, kanon koji je ne predstavlja i ne uzbuđuje. Njihova je kritičarska doktrina: vertikalna hijerarhija, horizontalna žena, da to tako slikovito sažmem.
I ovdje nam Sara Ahmed može pomoći s obzirom na to da se u svojoj knjizi dotakla emocije gađenja. Ahmed kaže da „gađenje zapravo funkcionira kao zona dodira“. Kad dotaknemo nešto odvratno i sami postanemo gadni. Obično je to što je gadno – na dnu, dolje, ispod nas. U pitanju je prostorna kontaminacija s jasnim aluzijama na ljudsko tijelo, raslojene klasne, rasne i rodne uloge. Tim jasno odijeljenim „gore“ i „dolje“ metaforički održavamo odnose moći. Ahmed se primarno bavi politikom, ali ja ću njezine ideje svejedno rado iskoristiti u književne svrhe: visoka književnost ne želi biti u doticaju s popularnom, žanrovskom literaturom, a kritičar ne želi čitateljicu u svojoj blizini jer ne želi biti kontaminiran njezinim emocijama, njezinim jezikom „velikodušnosti, prijemčivosti, nade, ranjivosti“ koji mu je stran i gadan.
No ono što tradicionalni, „profesionalni“ kritičar vidi kao horizontalnu ženu, zapravo je mreža književnih entuzijastkinja, sanjarki koje ostavljaju anonimne komentare na omiljene (ne samo ljubavne) romane. Isključene iz mainstream književne kritike, žene su često prinuđene došaptavati se jedne s drugima; ostavljati prijateljske sugestije, ocjene, upozorenja. Ne kažem da je ovakva vrsta komuniciranja uvijek dobra s obzirom na to da izdavači lako nadziru i iskorištavaju čitateljski ushit, privrženost publike popularnim autoricama i njihovim djelima. U Nematerijalnom radu (2003), Andre Gorz govori o „kognitivnom kapitalu“, o kapitalističkoj eksploataciji ljudske inteligencije da bi se, ni manje ni više, nego proizvela oskudica ljudske inteligencije. Kakve to veze ima s našim ostrašćenim čitateljicama?
Nakon što ih izopćimo iz književnih krugova, čitateljice se samoorganiziraju. Koriste društvene mreže, koje su, naravno, u privatnom vlasništvu. Amazon ima Kindle Unlimited i Goodreads. Google ima Youtube. Tu su još Tik Tok i Instagram. Tu je još i manje poznati NetGally kojem žene plaćaju stotine američkih dolara samo da bi mogle čitati paranormalne ljubiće prije nego izađu iz štampe. Isključene iz akademskih krugova i novina, čitateljice su prepuštene na milost i nemilost korporativnom izdavaštvu. Industrija ljubavnih romana zarađuje milijune zahvaljujući emocijama oduševljenja i razočaranja: da bi dobivale „besplatne“ primjerke ARC-a (advanced reader copyja), čitateljice su prinuđene napisati određeni broj komentara/recenzija na društvenim mrežama. Književna kritika ne priznaje njihov sud, ali izdavačka industrija da. Radikalna je pomisao da skraćenicu DNF (did not finish) prihvatimo kao dio kritičarskog slenga jer što nam o književnom djelu može reći DNF35%, ili DNF @ p. 53?
Komentari poput: „Mora da se šališ? Koji je ovo kurac?“; „ E pa, sad se osjećam kao da sam šutnula štene“; „Voljela sam ovu knjigu. Prvu polovicu. Onda se srozala. Bum! Velika erupcija, neostvarena… do zadnjih 10%. Onda se, poput Feniksa, digla iz pepela i iskupila se. Donekle“; „OVA KNJIGA JE BILA TOLIKO JEB*** DOBRA! VOLIM VOLIM VOLIM“; „REJTING: sve zvijezde svemira“ „SAVRŠENO. PREKRASNO. SRCEPARAJUĆE I JOŠ TOLIKO TOGA“; „NIKAD me nećete uvjeriti da promijenim mišljenje o ovoj hrpi govana. Ni ne pokušavajte“; „Razočaravajuće“; „Mislim da mi se svidjelo“; „Istovremeno uzbuđujuće i gotovo neizdržljivo frustrirajuće“; „ovo je jedna od naprecjenjenijih knjiga ikad“; „Ili će mi trebati nove oči ili očne duplje jer sam čitavih 266 stranica neprestano kolutala očima“ svjedoče o dvije stvari.
Kao prvo, napisane ili izrečene emocije su iskrene. Čitateljice nemaju nikakav zazor od vlastite osjećajnosti. No takvo se otvoreno ispoljavanje emocija u znanosti o književnosti i u književnoj kritici smatra naivnim, antiintelektualnim. U očima profesionalnih kritičara koji vlastite emocije zatomljuju i kriju, ovi su djevojački, “ženski” izljevi oduševljenja i razočaranja dokaz ženske intelektualne inferiornosti. Sjetimo se, osim toga, kako gađenje funkcionira: ljubavni roman, literatura koju je dotakla žena, također postaje odvratna. Ono što je odvratno, ostaje na dnu. S obzirom na poziciju koju ljubavni žanr zauzima unutar književnosti, profesionalni se kritičari ne žele njime baviti. Profesionalna štampa čitateljice ne denuncira javno kao gadne, već ih proziva glupima. Ta zamjenska, općeprihvaćena kvalifikacija služi kritičarima da znaju kako čitateljice žanrovske književnosti nisu dovoljno pametne za Brechta ili Barthesa.
Čitateljicu koja je uvjerena da ne posjeduje nikakav „kognitivni kapital“ jer čita samo Eloisu James, Lisu Kleypas i ostale autorice ljubavnih romana, ostracizam može natjerati da svoju inteligenciju prodaje u bescjenje, da se troši na prodavanje tuđih knjiga vlastitim, nepatvorenih ushitom, sigurna da su njezine emocije bezvrijedne, ne samo muškarcima već i Amazonu koji upravo na njezinim impresijama obrće milijarde.
Tome treba dodati i Tik Tok. Aplikacija koja nije postojala prije osam godina, nevjerojatno je popularna. U stanju je rasprodati milijunske naklade romana koji nisu još ni napisani. Ili pak smut samizdat o plavim vanzemaljcima Ice Planet Barbarians autorice Ruby Dixon (izvorno objavljen 2014) prometnuti u bestseler 2021. godine. Dio Tik Toka koji promovira paranormalne ljubavne romane zovemo još i smuttok, spicetok, spicybooktok ili samo booktok. Insajderi tradicionalnog izdavačkog svijeta uspoređuju utjecaj smuttoka s klubom čitateljica kakav je svojevremeno pokrenula Oprah. Postoji nekoliko autorica koje su doživjele renesansu na Booktoku. Izdvojila bih tri imena: Holly Black, Colleen Hoover i Sarah. J. Maas. Riječ je o autoricama koje i inače odlično zarađuju pišući žanrovske naslove.
Čitateljice su toliko investirane u ljubavne romane, da je posebna vrsta web stripa počela preplavljivati internet: riječ je o isekai stripovima u kojima čitateljice ljubavnih romana, nezadovoljne, iscrpljene surovim korporativnim i obiteljskim životom, umiru da bi bile uvučene (zapravo, reinkarnirane) u literaturu koju su opsesivno čitale i obožavale za života. Senzualnost čitanja i želje realizirana je kritički: ne samo da su okružene fiktivnim likovima u koje su bile zaljubljene, bogatstvom koje su samo mogle sanjati, već mogu ispraviti priču, ispričati je po vlastitom nahođenju. Smrt čitateljice doslovno nesretan kraj prepravlja u happy end, ali o tom umiranju nećete čitati u medijima. Naravno da ne, jer svi samo tupe o smrti kritike. Kako bi uopće mogli govoriti o smrti čitateljice, kad ne prihvataju da čitateljica uopće postoji?
Napomena: Ovaj tekst neznatno je izmijenjeno izlaganje sa znanstvenog kolokvija Kritično stanje: izazovi suvremene književne kritike, koji su na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirale Anera Ryznar i Andrea Milanko. Kolokvij je održan 27. svibnja 2022. godine.
U carstvu melanholije 
Komentiraj