Književno čedo intersekcionalnog feminizma

Evaristo – naš novi Puškin

Knjiga Djevojka, žena, drugo (Profil, 2020) britanske autorice Bernardine Evaristo nagrađena je Bookerom još 2019. godine, ali se o njoj i dalje nastavlja pričati kao da je iz štampe izašla upravo sada. Interes javnosti ne jenjava. Razlog tome je vrlo jednostavan: knjiga je doista remek-djelo. Uz Normalne ljude (Fraktura, 2020) Sally Rooney i Marxa i lutku (Sandorf, 2019) Maryam Madjidi, Djevojka, žena, drugo najbolji je roman koji sam pročitala unatrag nekoliko mjeseci. Mislim da bismo sve tri knjige mogli opisati kao suvremene klasike, ne zbog njihove popularnosti, čitanosti ili nagrada, već stoga što se bave „teškim“ temama na zabavan, a nimalo banalan način. Mnogi su probali, a rijetki uspjeli zadržati lakoću jezika dok pišu o „ozbiljnim“ temama, jer život često optereti prozu nezgrapnim rečenicama od kojih nam se, dok ih čitamo, zamanta u glavi. Stil je sve, pogotovo kad govorimo o obimnijim romanima poput ovoga. Nastavi čitati

Monáda nije limunada

Autofikcija je zanimljiv i kontroverzan žanr, ako je uopće riječ o književnom žanru. Neki smatraju da je u pitanju nova književna vrsta, neki da je autofikcija pod-žanr, neki da je ona zapravo autobiografija kojoj se desila psihoanaliza. U svakom slučaju, ona je mjesto prijepora i žive rasprave o tome koliko fikcija može biti istinita, odnosno koliko istina može biti fikcionalizirana proznim književnim djelom. Od tog omjera istinitosti i laži po nekima ovise i vjerodostojnost i ugled samog autora. Namjerno kažem autora, jer kad govorimo o književnicama koje pišu autofikciju, njima se uglavnom spočitava da su lažljivice, bez obzira na količinu autobiografskih elemenata u njihovoj prozi. U fantastičnim djelima autorica traže se njihove biografije, u njihovim autobiografijama i autofikcijama pokušavaju se naći izmišljotine. Nastavi čitati

Louise Glück vs. Nobel

Nakon prošlogodišnjeg debakla s dvostrukom dodjelom Nobelove nagrade za književnost Olgi Tokarczuk (2018) i Peteru Handkeu (2019), ove godine imamo samo jednu dobitnicu, američku pjesnikinju Louise Glück. Švedskoj je akademiji, na svu sreću, ponestalo apologeta Miloševićevog lika i djela, pa smo izbjegli scenarij iz 2019. godine u kojem je izvrsnu autoricu zasjenio lik dubioznih političkih uvjerenja. Napokon se, umjesto medijskim natezanjima o kontroverznoj odluci Akademije, možemo na miru posvetiti nobelovki i njezinom djelu, zar ne? Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. Nastavi čitati

Nekoliko riječi uz Sladostrašće

Kratke, uvodne napomene:

1) Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju. Da živimo u doba inkvizicije, i ja bih gorjela zajedno s njom.

2) Knjige ne bi bilo bez naslovnice, kolaža Petre Brnardić, koja me kreativno pogurala u pravcu Sladostrašća. Beskrajno sam joj zahvalna na inspiraciji i na tome što mi je ustupila svoj rad. Zbirka bi bila nepotpuna bez njezinog autorskog potpisa na koricama. Nastavi čitati

Kako me SFRJ učinila perverznom: intimna autobiografija

Trenutak u kojem je za mene počeo postojati seks, počela je postojati i kultura. Prvi put sam doživjela kulturu seksa, odnosno seks kao kulturu krajem osamdesetih. Imala sam šest ili sedam godina. Krišom sam pogledala scenu nekog jugoslavenskog filma. Ne znam koji je to film bio, ali pamtim žensku golotinju i tajnovit susret dvoje ljubavnika iza šatora. Je li tog šatora uopće bilo? Jesu li se ljubavnici susreli krišom? Tko će ga znati. Šatora nema. Tajna je nestala. Seks je još uvijek tu. Nastavi čitati

Živio optimizam!

scan0001

Šteta što utiske o nekom putovanju ne možemo uredno raspakirati kao prtljagu kad se vratimo doma. Da to mogu napraviti, istresla bih vlastito putovanje u Sjedinjene Američke Države na sred sobe, fino razvrstala svaki susret, oprala i ispeglala svaki neugodan detalj, a ono što je posebno važno stavila bih u kutiju, sklonila negdje na sigurno. Da je to ikako moguće, umjesto plaćanja putnog osiguranja za potencijalno oštećenje i gubljenje prtljage – osigurala bih sjećanje, jer taj je teret koji nosimo u glavi, iako svojom težinom debelo premašuje 23 kilograma, najlakše oštetiti i izgubiti. Strpljivo sam, na primjer, skupljala različite papiriće, račune, putne karte, bilješke, naljepnice, da kojim slučajem ne bih zaboravila gdje sam točno bila i koliko sam se tamo dugo zadržala, ali Nastavi čitati

Sluškinjina priča

Popularna serija Sluškinjina priča (2017, Hulu) snimljena po istoimenom romanu spisateljice Margaret Atwood, objavljenom prije više od tri desetljeća, ne služi najbolje ženama i njihovoj borbi za očuvanje reproduktivnih prava. Dio kritičara s punim je pravom opisao seriju sintagmom misery porn, s obzirom na sve okrutnosti koje protagonistkinja June Osborne (Elisabeth Moss) doživljava zajedno s drugim ženama u distopijskom svijetu u kojem umjesto Sjedinjenih Američkih Država postoji takozvani Gilead. Ta je republika mjesto duboke rodne diskriminacije u kojoj vrijednost ženi daju njezini reproduktivni organi: budućnost koju je Atwood napisala distopijsko političko previranje svodi na ženu koja rađa u vrijeme kad je reproduktivno zdravlje svih, ne samo žena, ozbiljno ugroženo. Moćnici koji se ne mogu sami seksualno reproducirati, a obiteljske vrijednosti žele živjeti kao da se ništa nije promijenilo – sile mlade žene nenarušenog zdravlja da rađaju za njih, prinudno. Nastavi čitati

Kultura dijaloga i sperme


Moram priznati da me Jutarnji list prijatno iznenadio grafičkom opremom teksta Sanje Vlaisavljević. Odmah na početku stavili su fotku Gorana Samardžića na kojoj autor stoji kraj nacrtane svinje. I onda ljudi kažu da Hrvati nemaju smisla za humor! Deset dana nakon Osmog marta, Vlaisavljević brani tu svinju, odnosno pravo Samardžića da stoji kraj nje, pomalo snuždeno, kao mesar u bijelom. Tim bismo prizorom mogli i zaključiti raspravu, jer fotografijom je rečeno sve: za pisca koji je nedavno blogerici Jeleni Kalinić u porukama nudio svoju spermu u fildžanu da oplodi njome samu sebe jer nemajke navodno nisu zgodne kao što su to rodilje, nema primjerenijeg mjesta od zida; svinja s jedne, kobasice s druge strane. To je sav kontekst koji mu je potreban. Vlaisavljević brani Samardžićevu ponudu onako kako se i inače brani seksualno uznemiravanje: napadanjem žene koja spermu nije htjela. Vlaisavljević brani Samardžića tekstom koji, nimalo iznenađujuće, podsjeća upravo na ustajalu izdrkotinu u okrnjenom fildžanu. Nastavi čitati

KURAC VOLIM

Ljudski glas, ZKM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Nastavi čitati