Sluškinjina priča

Popularna serija Sluškinjina priča (2017, Hulu) snimljena po istoimenom romanu spisateljice Margaret Atwood, objavljenom prije više od tri desetljeća, ne služi najbolje ženama i njihovoj borbi za očuvanje reproduktivnih prava. Dio kritičara s punim je pravom opisao seriju sintagmom misery porn, s obzirom na sve okrutnosti koje protagonistkinja June Osborne (Elisabeth Moss) doživljava zajedno s drugim ženama u distopijskom svijetu u kojem umjesto Sjedinjenih Američkih Država postoji takozvani Gilead. Ta je republika mjesto duboke rodne diskriminacije u kojoj vrijednost ženi daju njezini reproduktivni organi: budućnost koju je Atwood napisala distopijsko političko previranje svodi na ženu koja rađa u vrijeme kad je reproduktivno zdravlje svih, ne samo žena, ozbiljno ugroženo. Moćnici koji se ne mogu sami seksualno reproducirati, a obiteljske vrijednosti žele živjeti kao da se ništa nije promijenilo – sile mlade žene nenarušenog zdravlja da rađaju za njih, prinudno. Nastavi čitati

Kultura dijaloga i sperme


Moram priznati da me Jutarnji list prijatno iznenadio grafičkom opremom teksta Sanje Vlaisavljević. Odmah na početku stavili su fotku Gorana Samardžića na kojoj autor stoji kraj nacrtane svinje. I onda ljudi kažu da Hrvati nemaju smisla za humor! Deset dana nakon Osmog marta, Vlaisavljević brani tu svinju, odnosno pravo Samardžića da stoji kraj nje, pomalo snuždeno, kao mesar u bijelom. Tim bismo prizorom mogli i zaključiti raspravu, jer fotografijom je rečeno sve: za pisca koji je nedavno blogerici Jeleni Kalinić u porukama nudio svoju spermu u fildžanu da oplodi njome samu sebe jer nemajke navodno nisu zgodne kao što su to rodilje, nema primjerenijeg mjesta od zida; svinja s jedne, kobasice s druge strane. To je sav kontekst koji mu je potreban. Vlaisavljević brani Samardžićevu ponudu onako kako se i inače brani seksualno uznemiravanje: napadanjem žene koja spermu nije htjela. Vlaisavljević brani Samardžića tekstom koji, nimalo iznenađujuće, podsjeća upravo na ustajalu izdrkotinu u okrnjenom fildžanu. Nastavi čitati

KURAC VOLIM

Ljudski glas, ZKM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Nastavi čitati

Nacionalni pisac i ružina vodica

Ponekad pomislim kako je za vrijeme Juge Francuska lako mogla biti autonomna pokrajina koju bi kasnije devedesetih Srbija aneksirala jer kao i većina ex-yu zemalja, Francuska preferira šovinizam, čist jezik i muške autore. Dakle, ako zanemarimo njezinu imperijalističku, kolonijalnu povijest i njezin kapital koji ovdje nitko nema – FR se savršeno uklapa u naš kulturni milieu. Nastavi čitati