Povratak otpisane

Nikad za sebe ne bih rekla da sam glupa, osim možda u jednoj stvari: dopustila sam društvenim mrežama da mi podvale privid neposrednog dijaloga. Nasjela sam na laž od koje se šačica muškaraca obogatila, a ja posve osiromašila. Dopustila sam drugima da eksploatiraju moj užitak u pisanju, da ga kapitaliziraju, da ga iscijede. I sad tu moram pred svima priznati da više ne uživam u pisanju. Pisanje mi se zgadilo. Neposrednost je najgori od svih mamaca: mislite da će online napisano odmah po objavi naći svoju publiku, da će ljudi razumjeti ideju in real time. Ali na društvenim mrežama i vrijeme i recepcija algoritamski su poremećeni. Ja koja se godinama busam u prsa da razotkrivam tuđe laži i privide, upala sam u zamku sujete koja me oslijepila. Zanemarila sam ključnu istinu: pisanje i čitanje posreduju ideje. U pisanju sam uživala upravo zato što su neposredne interakcije s ljudima za mene bile duboko razočaravajuće. Da sam mogla razgovarati s drugima o onome što me u nekom trenutku od literature i (ne)popularne kulture zanimalo, ne bih pisala o tome na blogu, usamljena kakva sam već bila u ranim dvadesetim kad sam ga pokrenula. Blog je za mene uvijek bio književna forma, a ne društvena mreža, bez obzira na komentare koje ljudi mogu ostaviti ispod zapisa. Zato sam ga i prestala pisati (prenosila sam samo tekstove objavljene drugdje).

Zadnje dvije godine intenzivno radim na tome da se iz online životarenja iščupam knjigama. Povraća mi se od silne neposrednosti koju nam društvene mreže guraju niz grlo. Ljudi pišu stvari kao da ih govore na ulici. Do izražaja dolaze najgore predrasude. Ljudi dijele i lajkaju ksenofobne gluposti kao da su maksime. Ne želim biti dio takvih interakcija. To nije svijet u kojem želim intelektualno i fizički obitavati. Blokirala sam ljude na mrežama koliko sam mogla, ali sad kad je Twitter na zalasku, sve počinje iz početka na Blueskyu. Ne želim biti dostupna ljudima čije me mišljenje ne zanima. Ne želim da mi takvi ljudi budu publika jer ono što pišem nije namijenjeno svinjama. (Nerast možda jest inteligentna životinja, ali muška svinja nije.) Ne želim trpjeti mudrolije ljudi kojima je, na primjer, Miljenko Jergović najbolji hrvatski pisac, a Marija Selak Raspudić idealna kandidatkinja za predsjednicu države. Isto tako, nemam više živaca za transfobne tirade dojučerašnjih feministkinja. Puca mi kurac za žene koje ginu da ih muškarci primijete i vole. Jebe mi se za površne utiske, a još mi se više jebe za ideju popularnog autorstva. Ne želim biti popularna. Ne želim biti najčitanija. I zato se vraćam na blog.