Archive | Uncategorized RSS feed for this section

Vampirice br. 8

18 pro.

Vampirice su pokušale prespavati 2016, ali im to nije pošlo za rukom. Probudile su se u vrijeme adventa, vjerojatno zbog jake rasvjete u centru Zagreba. Bejdi je u međuvremenu porasla kosa, a Fehimi muf. Inače su ostale iste.

vampirice 8

Bang bang

4 ruj.

Muf odlično napreduje i većinu sam vremena tamo. Politike sam se zasitila, ali svejedno se uskoro vraćam na Melanholiju da prosipam žuč.

Popis stanovništva – novi vjerski praznik?

14 lis.

Na slici gore: Alija Izetbegović, otac svih Bošnjaka

Htjela sam pobjeći od stresa koji aktualni popis stanovnika izaziva, i prihvatila sam se knjige koja s njim nema veze – The Secret Life of Pronouns. Ispostavilo se da to nije bila baš najpametnija odluka s obzirom da autor James W. Pennebaker tvrdi kako pjesnici umiru mlađi od pisaca i drugih umjetnika i da se skoro 20% njih – ubije. Suicidu su navodno posebno skloni pjesnici koji često koriste ličnu zamjenicu „ja“. Kad sam vidjela da Pennebaker također tvrdi kako vokabular odaje sklonost žena negativnim raspoloženjima i dubokim mislima koje se očituju stalnim upotrebama riječi i fraza poput: mislim da, vjerujem da, dakle, stoga, i kako upravo žene (uz depresivce, obespravljene i sirotinju) najčešće koriste nesretnu zamjenicu „ja“ – postavilo se ozbiljno pitanje zašto sam još uopće živa? Gdje su mi tablete? Gdje mi je pištolj?

U tom me neminovonom samoubojstvu sprečava izgleda samo još nedoumica koga će moja obitelj sahraniti ako se ubijem – Asju Bakić, Bošnjakinju ili Asju Bakić, Bosanku? Govorim o posve realnoj nedoumici jer sam se na dva popisa stanovništva koja su me zapala, izjasnila na oba načina. Prvo sam se na popisu stanovništva Republike Hrvatske izjasnila kao Bošnjakinja jer su mi iz Porezne uporno slali uplatnice s istaknutim očevim imenom: Šehabudin. Da se zna, pretpostavljam, jer Asja Bakić zvuči previše neutralno. Šehabudinova mala, s druge strane, jasno signalizira da šamiju nosim, ako ne na glavi, a onda ispod kose.

Razlog što se u Bosni ne mogu izjasniti na isti način jest što biti Bošnjak u BiH i u Hrvatskoj nije ista stvar. Biti Bošnjakinja u Bosni isto je što i biti Hrvatica u Hrvatskoj, dakle, biti većina, a kad ste čuli da je većinsko „mi“ izvršilo suicid? „Mi“ koliko znam, puno radije ubija „ja“, iz čega je razvidno da većina nikako nije kompatibilna s mojom pjesničkom, suicidalnom pozicijom.

Doduše, ono što senzualni spoj politike i vjere zvani bošnjaštvo simbolizira u BiH, presipa se i na hrvatski teritorij, ali se borba protiv njega može obaviti samo u sklopu nacionalne manjine. U prijevodu, dobrim Bošnjama u RH mogu zapapriti samo ako sam i sama dio njih. Inače će ljudi pomisliti da sam tek Nino Raspudić koji je promijenio spol, ili da Dijana Čuljak ponovo jaše.

Prijeđimo sad na Bosnu. Zamislimo na trenutak da sam prinuđena biti Bošnjakinja kakvu je osmislio idejni tvorac suvremenog bošnjačkog identiteta, Alija Izetbegović. Ne bih podržavala Prajd, već stajala s druge strane barikade. Ne bih sjedila i pisala, nego ugađala muškarcima da pišu oni. Vjerovala bih u Boga i u supruga. Opijala bih se samo krišom. Ukratko, pomišljala bih na suicid, ali ne bih bila pjesnikinja.

Izetbegović je u svom klasiku, Islamskoj deklaraciji (1970), napisao kako se položaj žena u muslimanskom društvu treba „promijeniti u skladu s njezinim zadatkom majke i prirodnog odgojitelja podmlatka“. U svom je panislamskom pamfletu poručio također kako je feminizam „težnja da se društvu nametnu mjerila, hirovi i gospodarenje iskvarenog sloja ženskog roda“. That would be me,  babo. Kad sam bila mala, puzala sam unatrag, ali na svu sreću nikad dovoljno dugo da se vratim u vrijeme u koje me je htio vratiti Izetbegović, što znači – u bošnjačku sadašnjost. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je otac svih Bošnjaka, Alija Izetbegović, vjerovao da je problem što „Evropljani vjeruju da se društvo uređuje pomoću zakona“ i da „Islam nije samo religija“. Ukratko, Alija nije vjerovao u sekularnu državu. Htio je da Bosna i Hercegovina bude islamska država. Da nije – ne bi o tome pisao i zbog toga ležao u zatvoru. Biti, dakle, Bošnjak u BiH znači biti Alijin Bošnjak, biti musliman, vjerovati u Boga i šerijat, vjerovati u premoć muškarca nad ženom i vjere nad pravnom državom. To nisu ideje u kojima se prepoznajem.

Bosanstvo je, dakle, u prvom redu politički instrument. Svrstala sam se u „ostale“ jer biti jedan od tri konstitutivna naroda u BiH znači raditi na dezintegraciji zemlje, znači prijateljski gledati na podjele iz devedesetih, na diskriminaciju, na segregaciju – a neprijateljski na ateizam, feminizam, pederluk, na miješane brakove i djecu koja se u njima rode.

No dobro, kad toliko veličam bosanstvo u BiH – zašto u Hrvatskoj nisam Bosanka? Odgovor je jednostavan, ali i nije. Bosanac je u Hrvatskoj ono što bi Bosanac u Bosni i Hercegovini trebao biti: osoba koja ima bosansko podrijetlo, osoba koja je rođena i koja je živjela/živi u BiH. Hrvatima je, dakle, svatko iz Bosne – Bosanac. (Isto važi i za Hercegovce.) Postoji, međutim, bitna razlika između toga kako na Bosance gledaju Hrvati, a kako na njih gleda zvanična politika Republike Hrvatske.

Na slici: što hrvatski političari vide kad gledaju Bosnu i Hercegovinu.

Hrvatska ne vjeruje u suverenitet susjedne zemlje. Da vjeruje, hrvatski političari poput Jadranke Kosor, Ive Sanadera i drugih, ne bi po njoj kačili svoje predizborne plakate. Isto tako, Ivo Josipović ne bi zvao Hrvate da se popišu u BiH, a Hrvatska radiotelevizija ne bi dvadeset dana emitirala promidžbene spotove kojima tu Josipovićevu poruku širi. Da taj suverenitet RH poštuje – nijedno od njezinih ministarstava ne bi pozivalo Hrvate da se na popisu susjedne zemlje izjasne kao katolici i time zacementiraju nacionalistički brak vjere i nacije. Da poštuje nezavisnost Bosne i Hercegovine, Hrvatska se ne bi uplitala u njezinu unutarnju politiku.

S obzirom da Hrvatska uporno inzistira na nacionalnoj identifikaciji katolika s  Republikom Hrvatskom, logično je da joj bosanstvo nije politički prihvatljiv identitet. Ono što pokušavam reći jest da – kad ne bi bilo Hrvatske u Bosni, u njoj ne bi bilo ni Bošnjaka iz ’93. Naravno da sam Bosanka, ali to mi u Hrvatskoj malo vrijedi jer hrvatskoj politici treba 11. izborna jedinica, a ne Bosanci i Hercegovci.

Uostalom, ono što su nedavni napori Hrvatske radiotelevizije oko popisa bili – ista je vrsta nacionalističke propagande koju su sedamdesetih godina prošlog stoljeća širili Večernji list i različita izdanja Matice hrvatske, na što je svojevremeno upozoravao bivši predsjednik Predsjeništva SR BIH, Branko Mikulić. Tad su se hrvatska glasila protivila činjenici da Predsjedništvo SFRJ dopušta, uz hrvatski i srpski nacionalni identitet, i nešto što je prethodno bilo posve nezamislivo – identifikaciju Muslimana. Nazivali su tu novu opciju – antijugoslovenstvom, iako im istovremeno izjašnjavanje Hrvata i Srba u BiH nije ni najmanje smetalo. Danas se hrvatski mediji protive unitarizaciji zemlje koju su sedamdesetih za istu stvar – optuživali. Tad nije bilo u redu biti za centraliziranu Jugoslaviju, danas nije u redu zagovarati centraliziranu BiH. Znamo da je politička situacija posve drugačija, ali ružne navike hrvatske politike ostaju.

Ne bih, sudeći po studiji Jamesa W. Pennebakera, imala ovako negativne misli o popisu i domaćoj politici da nisam pjesnikinja i feministkinja koja često u pisanju koristi figure mišljenja i izraze poput: mislim da, vjerujem da, dakle, stoga. Da kojim slučajem osobnu zamjenicu preferiram u množini ili u trećem licu, ne bi me mučili kronično nezadovoljstvo i stalni osjećaj nemoći. Umjesto malenog, nebitnog „ja“, na ovom bi blogu svako malo iskakalo veliko, važno „mi“ koje s melankolijom nema nikakve veze. Ukratko, popis ne bi bio izvor nelagode i stresa, već mjesto nacionalnog ponosa koji bi bolje pokazivao moj identitet od bilo kakve poezije.

Slika

Vampirice, 5. epizoda

1 srp.

Proljeće u mome gradu

24 ožu.

Kad sam u osnovnoj, a pogotovo u srednjoj školi pisala sve one isprazne školske sastave o cvijeću, jeseni i proljeću – o temama koje uopće nisu reflektirale odrastanje moje i mlađih generacija, mislila sam kako nas one ne pripremaju ni za što, da su te zadaćnice tek obična formalnost. Istina je, kako se kasnije ispostavilo, bila bitno drugačija.

Te nas zadaćnice možda nisu opismenile (to im i nije bio cilj), ali su nas pripremile za život bolje od bilo kakve ulice jer institucije i razni novčani fondovi pare daju samo onima koji pišu i razmišljaju u terminima tih sladunjavih srednjoškolskih sastava, i koriste opća mjesta šuplje tinejdžerske zanesenosti apstraktnim aktivizmom i borbom protiv nepravde, korupcije i droga. To su teme o kojima institucije žele slušati, teme u koje im se isplati ulagati novac.

Ove godine punim 30 godina. Shvatila sam, naravno, da bih u životu puno bolje prošla i dalje dogurala da sam kojim slučajem svoj spisateljski izričaj zadržala na amaterskoj, srednjoškolskoj razini, da i dalje sjedim u školskoj klupi, poštujem autoritet za katedrom i pišem ono što mi se kaže. Moji su interesi trebali biti lažno šećerasti kao što su to bile moje neiskrene, za peticu naručene školske zadaćnice koje sam čitala pred razredom.

Tko uostalom želi investirati svoj teško ukradeni novac u neposlušnog đaka? U osobu koja ne živi od srednjoškolkih literarnih formulacija, od kojih bi se i jeseni i cvijeću i proljeću dizala kosa na glavi da kojim slučajem imaju sposobnost čitanja?

Ako pratite EU fondove, internacionalne grantove, stipendije itd, vidjet ćete da se sve svodi upravo na teme o kojima smo bili prinuđeni pisati kao djeca – na prežvakavanje gluposti, mlaćenje prazne slame. Novac forsira teme poput nasilja u obitelji, vidljivosti nacionalih manjina, kako bi održao privid da mu je stalo, da je pravedan i ne diskriminira. Da novac nije kriv što ga neki nemaju. Da nisu krivi ljudi koji ga imaju – već oni koji ga nemaju jer ne znaju do njega doći. Ne znaju pravilno ispuniti prijavnicu.

Programi „potpore“ svako autorstvo svode na tužno književničko prosjačenje. Da bih mogla živjeti od pisanja, moram moliti za svaki dinar, za kruh – čak i kad znam da jedini način da do njega dođem jest da čistim i glancam čizme koje me tako nemilosrdno šutaju i gaze, čizme prerušene u gospodske cipele koje svojim uvježbanim hodom šire demokraciju i tako rado uskraćuju novac.

Jaja su in!

23 tra.

Kad muškarci izlaze iz haustora, obično pogledaju lijevo-desno. I ovoga puta, čovjek izlazi, osvrće se i prva stvar koju ugleda je mlada žena i on odmah, bez razmišljanja, stavlja ruku na muda i premeće ih. Inače, muškarci nemaju problema s tim da premeću svoje genitalije lijevo-desno na javnom mjestu: to što imaju u gaćama, ponos je svih koji se na ulici nađu, čak i kad od tih muda imamo veću štetu nego korist. Dakle, taj je čovjek opušten. Dok gledam kako premeće svoja jaja, sjetim se svih žena koje se prekrste čim izađu iz haustora na ulicu: par pokreta, da ih Bog čuva. I sad, dok muškarac prevrće muda i na taj način pozdravlja svijet, pitam se ne krsti li se žena na pogrešnom mjestu? Ne bi li možda trebala spustiti ruku i blagosloviti svoje međunožje: da joj Bog podari zdravlja i ravnopravnosti? Uskrs je i jaja su in, ali utorak je radni dan – možda tada?

Vlažne zone

12 lip.

Prije par sedmica sam doznala da je Charlotte Roche, nekadašnja voditeljica s Vive, izdala knjigu u kojoj je pisala o djevojci koja ima problema s hemeroidima. Bila sam oduševljena, jer sam, čuvši par ulomaka koje je pročitala na televiziji, pomislila kako bi njezin roman mogao biti zabavan (kao što je bilo zabavno gledati je u ulozi voditeljice). Oduševljenje je, međutim, ubrzo splasnulo nakon što sam, istražujući, doznala da ona uopšte ne čita. Charlotte je, da stvar bude gora, deklarirana feministkinja, a njezin se roman bavi škakljivim pitanjem ženske seksualnosti. Knjigu su proglasili pornografijom, što je bilo dovoljno da Feuchtgebiete postane bestseler – svi su je oni koji, poput autorice, jednu knjigu čitaju po tri godine, kupili.

Roman nije seksualno oslobađajući niti je feministički, iako je Roche očito imala želju pokazati da sve što dolazi od pičke društvo proglašava kužim (s čime se u potpunosti slažem). Problem s Charlottinim romanom jest taj da pornografija (i ono što na nju liči, jer Feuchtgebiete nije pornografsko štivo) u književnosti nema težinu ako je jedina ili centralna tema djela. Seksualne „devijacije“ glavne junakinje bi, sasvim sigurno, bolje došle do izražaja da spisateljica nije pisala isključivo o njima, da je umjesto u loš ljubić s happy endom/ dramu o djetetu razvedenih roditelja prezasićenu kratkim i glupavim rečenicama tipa: Jeder ist besser als keiner, grickanje skorene sperme iza vlastitih noktiju stavila u drugačiji kontekst. Ali kako da to Charlotte zna kada ne čita?

Nedavno nam je jedan B-ov prijatelj donio knjigu dnevničkih zapisa francuskog pisca Hervéa Guiberta Le mausolée des amants. (Guibert je, za sve one koji njegovo djelo ne poznaju, napisao po meni jednu od najboljih knjiga o žudnji, gej žudnji doduše – Lud za Vincentom.) U jednom od dnevničkih fragmenata Hervé piše: Teško pisati bez blizine knjiga (možda greška što sam razdvojio svoju radnu sobu i biblioteku?), bez osjećanja njihove prisutnosti, njihove težine, jer čini se da oslobađaju fantomsku glazbu, ne odmjeravaju me samo s vrha svojih polica, teku nečujnim rečenicama, spajaju se u blizini, prevrću se, tuku, ponekada sam im sudija, nova ih rečenica rastavlja. Zaista je tako – čak se ni o kurcu i pički se ne može dobro pisati, ako se prije toga nije pročitalo naslova i naslova, ako pisac nije sasvim okružen njima, jer čar pornografije i jest u tome da joj uvijek nasuprot stoji polica s knjigama. Drugačije ne bismo mogli razlikovati vlastiti užitak od životinjskog. Zato je prava šteta što je umjesto Guiberta knjigu o ženskoj seksualnosti napisala inače vrlo šarmantna Roche jer da ju je napisao on cilj djela ne bi bio dokazati kako se riječ smegma odnosi i na žensko, a ne samo muško spolovilo.