Cajke su sranje

Cajke nisu kontrakultura, čak ni u Hrvatskoj. Dio hrvatskih ljevičara u gadnoj je zabludi da je turbofolk poezija potlačenih, zbog čega bilo kakvu kritiku cajki smatraju malograđanskim snebivanjem nad sirotinjom koja ih rado sluša. Slušanje turbofolka nije, međutim, nikakva predilekcija siromaha, niti čarobna inicijacija u radnički pokret. Da bismo razumjeli zašto, moramo nakratko napustiti hrvatski kulturni prostor.

Kad sam upisala studij književnosti, ranih dvijetisućitih, turbofolk je već bio posve kontaminirao javni prostor u BiH. Devedesetih su sintisajzeri, pjevanje na plejbek i električni bubnjevi bili posmrtni marš uz koji je Srbija sahranjivala socijalistički uređeno društvo i ljude slala u masovne grobnice. Ceca Ražnatović u tom je trenutku postala Lepa Brena s Temua: ikona društva koje propada. I dalje imam fizičku reakciju na njezin glas jer je za mene Ceca bila i ostala notni zapis velikosrpske politike koja mi je uništila život. S obzirom da je ona bila slika i prilika turbofolka koji je arkanovce ispraćao u Bosnu, ljude koji cajke danas proglašavaju kulturnim dobrom proletarijata smatram užasnim budaletinama. Iz mene, međutim, ovdje ne progovara samo trauma, već i glas kritičarke. Moj otpor prema cajkama nije samo pitanje osjećaja, već i sjećanja.

Kulturni kontekst koji je iznjedrio cajke bio je izrazito antiintelektualan i antikomunistički. Turbofolk nije bio nastavak ili evolucija jugoslavenske narodne muzike. On je simbolizirao njezin krah. Cajke su glazba političke propasti SFRJ. Raspad Jugoslavije prethodio je raspadu BiH, a oba su se politička procesa odvijala uz turbofolk. Odmah nakon završetka rata, džigara se u Bosni nametnula kao dominantan glazbeni pravac, izvađen iz političkog konteksta i ubačen na svaki radio, u svaki CD plejer, u svako sredstvo javnog prijevoza. Doslovno nisam mogla proći centrom Tuzle a da me sa svake strane ulice ne napadaju glas Ace Lukasa: a ja čaše bacam po kafani, krvarim, tražim zid da glavom udarim ili Seke Aleksić: pomešaj ove noći crnu i zlatnu, po mojoj koži slikaj kao po platnu. Najgore od svega, te pjesme nisu svirale odvojeno već su se zvukovi spajali u užasnu cecoacadragana kakofoniju. Cajke su bile posvuda, kao tuzlanski smog, i bile su jednako opasne po zdravlje. Ako vam je teško razumjeti ovo što govorim, onda je to znak da ste itekako privilegirani jer ste mogli slobodno birati kakvu glazbu slušate. Srbija i Bosna nisu odabrale turbofolk. On im je bio politički nametnut.

Ratni profiteri i zločinci slavili su uz cajke 90-ih, a slave bome i danas. Teško mi je zamisliti lokale u Kalesiji i Živinicama u kojima su tuzlanski policajci podvodili maloljetnice „klijentima“ da ih siluju (o čemu ovih dana bruje bosanskohercegovački mediji), bez cajki koji trešte u pozadini. Džigara je uvijek bila zvuk mizoginije i seksploatacije. Nadalje, na svaki par ljevičarskih ušiju koje ironično svršavaju na turbofolk, dođe stotinu usta koje te ljevičare nimalo ironično nazivaju srbočetnicima, ustašama, Balijama, Šiptarima, Ciganijom. Ta usta nisu proleterska, već turbofolk usta. Oni koji su između cajki i prekarijata stavili znak jednakosti, ljudi su koji su kulturno devastirali prostor bivše Jugoslavije, dakle politička elita, jer za turbofolkom nikad nije postojala stvarna potreba. Tu su potrebu nametnuli kriminalci i tržište. Otprilike kao AI danas.

Postoji nešto užasno sintetičko u turbofolku. Ne mislim pri tome samo na zvuk. Moje se uho davno odviklo od cajki, ali pamtim osjećaj dubokog olakšanja što u zagrebačkim tramvajima, u dućanima, kafićima – nisam morala slušati džigaru 24/7. Jesam li kao studentica književnosti morala znati baš svakog turbofolk izvođača koji dolazi u diskoteku Galaxis u Srebreniku? Sveučilišni profesori, politički zvaničnici, moje kolege s faksa – svoje su najintimnije misli i osjećaje razvijali kolektivno uz cajke. Posljedično, ljudi oko mene razvili su svojevrsni štokholmski sindrom i počeli slušati isključivo džigaru. Nitko mi tih godina nije vjerovao da ne slušam turbofolk. Ljudi su mi se rugali jer su mislili da lažem. Preuzeli su antiintelektualni stav da je glazba apolitična i nisu mogli razumjeti moje odbijanje da „uživam“ u cajkama, pa makar i s takozvanim ironijskim odmakom. Samozaborav u koji je čitavo poslijeratno bh društvo upalo bio je apsolutan, i baš kao i sintetika – neuništiv. Kolegica s faksa me je jednom pitala kako mogu biti u vezi sa Srbinom, a ja nju kako može slušati Cecu i pitati me takvu stvar. Nisam je time nimalo zbunila niti posramila. Mrzila je Srbe a turbofolk obožavala. Po njoj to nije bila nikakva kontradikcija: jedno je politika a nešto posve drugo estrada.

Ostanimo još malo izvan hrvatskog kulturnog konteksta. Stipe Šuvar krajem je sedamdesetih puno pisao i govorio o kulturi, između ostalog i o tome što čini ključnu razliku između lijevog i desnog intelektualca. Po njemu je desna inteligencija ona koja „izgrađuje i opravdava duhovne horizonte građanske klase“. Desničari su oni koji, po njegovim riječima, pretvaraju umjetnost u sredstvo dnevnopolitičkih interesa, reakcionari koji nasrću na socijalizam pod izlikom „obrane i kulture i stvaralaštva“. U njegovom opisu lako prepoznajemo čitav ešalon HDZ-a, DP-a, Mosta, ukratko sve užegle čvarke hrvatske političke scene koji denunciraju srpsku kulturu a da sami ne razumiju što to kultura i umjetnost uopće jesu. Kad hrvatski desničari napadaju cajke, napadaju ih iz rasističkih pobuda jer turbofolk po njima otjelovljuje vulgarnost čitavog srpskog naroda. Taj je rasizam, sasvim očekivano, „kulturno“ naslijeđe NDH. Oko toga valjda nema nikakvog spora.

Problem nastaje kad i hrvatska ljevica krene cajke izjednačavati sa srpskom kulturom, ali afirmativno. Cajke, međutim, nisu pjesnički recital Vojislava Ilića. Ono što Šuvara čini izvrsnim teoretičarem marksizma nisu njegovi stavovi o desnici, već njegovi stavovi o ljevici. Pretežan dio naše tradicionalne inteligencije, piše on, rovari po prošlosti. Na tom tragu, zaključujem ja, ljevičari koji slušaju cajke, čine to iz duboko sentimentalnih razloga. Sentimentalnost nije komunistička navada. Ono što Šuvar ističe kao važno poprište „istinski lijevog intelektualnog angažmana“ jesu razmišljanje i teorijski doprinos budućoj kulturi. Nema ničeg revolucionarnog u slušanju Vesne Vukelić Vendi, Stoje ili Dare Bubamare. Kultura turbofolka duboko je reakcionarna. Ona je relikvija prošlosti u kojoj je Šešelj bio istaknuta politička ličnost.

Ljevičarsko pranje cajki u devet voda užasno me nervira jer je turbofolk nemoguće prenamijeniti. Njegova je uloga bila eksplicitno politička a sve i da nije, popularnost „novokomponovane“ muzike savršeno se poklopila s Miloševićevom popularizacijom velikosrpske ideje. Ne znam za vas, ali ja stvarno ne mogu smetnuti s uma takvu vrstu asocijacije. Možemo od jutra do sutra naklapati o glazbenoj estetici, analizirati tekstove pjesama, svejedno i dalje govorimo o melosu koji se razvijao paralelno s ratnim zločinima, s tranzicijskim krađama i sumnjivim privatizacijama. Činjenica je da su cajke pozadinski šum svakog zločinačkog udruživanja na Balkanu, pa tako i HDZ-ovog.

Hrvatska ovih dana maskiranim klincima i crnokošuljašima nasrće na ideju srpske kulture. Doslovno. Reći ćete sada da ih je radikalizirao Thompson, ali i geni kameni slušaju cajke. Nije stvar u samoj glazbi, već u sintetiziranom angažmanu koji je prati. Razlika između desnice i ljevice je ta što je desničarima turbofolk uvijek bio dio kulturnopolitičkog programa. Ljevičari cajke slušaju da se osjete dijelom naroda, ali taj narod cajke sluša samo zato što se stalno, već decenijama, vrte na radiju i ne mogu od njih pobjeći. Uloga ljevice trebala bi biti da promijeni frekvenciju ili da snimi nešto novo, a ne da sjedi u kavani i plače dok fašisti vraćaju ploču unatrag. Cajke su sranje. Pustite napokon nešto drugo.