Transrodne žene su žene

Budući da traje Tjedan ponosa, a sutra će se održati Zagreb Pride, red je da se, prije nego se pridružim povorci, kao feministkinja pozabavim feminističkom fobijom od transrodnih žena kraj kojih ću ove subote rado i ponosno koračati. Da je transfobija u feministkinja ozbiljna pojava, to je sad već svima jasno jer je internet prepun kvazifeminističkih, mrziteljskih poruka kako transrodne žene nisu žene nego muškarci koji mijenjaju spol kako bi silovali „prave“ žene, ulazili u siguran ženski prostor i nastavili tlačiti one žene koje nikad nisu imale taj „privilegij“ da pišaju stojećki. U svom zapjenjenom govoru mržnje transfobne feministkinje redovito zaboravljaju navesti druge važne „privilegije“ transrodnih žena kao što su visoka stopa suicida i nasilje koje žene trpe od muškaraca kojima navodno pripadaju. Nastavi čitati

Zid samotnog šetača

Organized, Christopher-David-Ryan

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Nastavi čitati

Jelenadržava, zašto si je ne možemo priuštiti

Ruski je pjesnik Velimir Hljebnikov u svojoj bilježnici pod naslovom Što sam izučio nabrojao: zvijeri, azbuke, brojeve, drugove, ljude, godišnja doba, noći u Perziji, noći u Astrahanu. Da je imao tu sreću da je čita, pjesnik bi vjerojatno na tu listu posebno dodao i Jelenu Veljaču jer ona nije drugarica, a sudeći po njezinom posljednjem tekstu u Jutarnjem, nije bome ni čovjek jer ljudi su po Jeleni Veljači tek brojke, ili možda čak zvijeri koje ne zaslužuju hitnu liječničku pomoć ako je ne mogu platiti. I ne bi Veljaču nabrojao samo on, mogli bi je u usta uzeti i mnogi hrvatski pjesnici poput Antuna Branka Šimića koji je umro od tuberkuloze, ili Janka Polića Kamova koji je umro u tuđini, u bolnici za siromahe. No dobro, ne smijemo biti sentimentalni, da su platili, da su kao Veljača pisali sapunice, a ne tamo nekakve pjesmuljke, ne bi umrli u dvadesetim, u teškim mukama. Hrvatsko privatizirano zdravstvo bi ih poživjelo! Nastavi čitati

Umjetna inteligencija i seksistička stvarnost

Prije dva tjedna na Twitteru se pojavila Tay, Microsoftova umjetna inteligencija predstavljena kao tinejdžerica od 19. godina. Chatbot Tay u manje se od 24 sata iz vesele „cure“ interakcijom s ljudima na društvenoj mreži pretvorila u ljubiteljicu nacističke ikonografije, rasistkinju, seksistu, homofoba – ukratko, u ekscesnog internetskog trola, nakon čega ju je Microsoft zaključao za javnost i izbrisao sve njezine uvredljive tweetove. No iako tweetova više nema, pitanja su ostala. Nastavi čitati

88. dodjela Oscara

Iskreno, ne znam zašto se uopće mučim s Oscarima. Za razliku od Leonarda DiCaprija i drugih utjecajnih muškaraca koji su navodno sve bolji što su stariji, ja bih kao žena koja je zašla u tridesete trebala valjda voditi više računa o vlastitom tenu, o hidrataciji, spavanju, a manje o očuvanju okoliša i dodjelama nagrada za filmsku izvrsnost. Da je vrijeme relativan pojam najbolje se vidi po hollywoodskim gabaritima. DiCaprio je u svojim najboljim godinama, ali tu istu stvar nitko neće tvrditi za Kate Winslet. Prošla je godina pripala ženama, ustvrdila su trojica muškaraca koji su imali zadaću za HRT komentirati Oscare. Sintagma Nenada Korkuta „ženski filmovi“ još mi odzvanja u ušima, zajedno s riječima „trbuščić“, „krasna balerina“ i opaskom da su muško-ženski odnosi narušeni kad žena doma donese Oscara, a muškarac ne. Nastavi čitati

Antigona na Bleiburgu

Marija Selak, Peti dan, HRT

Marija Selak, Peti dan, HRT

Ako bismo pratile logiku kojom je Marija Selak u Petom danu (5. veljače) ustvrdila da je Sofoklo Antigonom riješio pitanje Bleiburga, mogle bismo Mariju Selak riješiti vicem jer, objektivno, Antigona i Bleiburg idu zajedno kao što idu Selak i pametna rečenica. Dakle, nikako. No dobro, možda sam u krivu, možda je Polinik, Antigonin brat, mrzio Židove i bio hipster-fašist kojem bi, da nije lik iz djela nastalog u 5. stoljeću prije Krista, Hrvatski sabor također bio službeni pokrovitelj. Očito da u Hrvatskoj sad više nije samo moral relativan pojam, kao što je to Karamarko sugerirao, već su to, sudeći po Selak, i pojam povijesti i književnog teksta. Zločini u Drugom svjetskom ratu? To je Sofoklo razriješio. Ostavka Mije Crnoje i navodna krađa stiropora ministra Tomislava Panenića? O tome je odlično pisao Eshil u tragediji Okovani Prometej. Sve što je desnica u Hrvatskoj ikad uradila, već je izgleda zapisano u starogrčkim tragedijama. Nastavi čitati

Književna kritika u doba socijalnih mreža

Kritika, poput umjetnosti, ne može pobjeći od vlastite subjektivnosti. Na tu nas činjenicu upozorava i Svetozar Petrović kad, propitujući prirodu kritike, kaže da „kritiku moramo smatrati djelatnošću koja je osnovana na subjektivnom, privatnom sudu o djelu“. Stoga kad o kritici (u ovom slučaju književnoj) počnemo govoriti kao o nečemu inherentno subjektivnom, moramo potegnuti i pitanje kritičarskog autoriteta koji se bitno naslanja na iluziju o objektivnosti. Ako je kritika, kako Petrović s pravom kaže, uvijek zasnovana na privatnom sudu o djelu, što jedno kritičko čitanje čini autoritativnijim ili važnijim od nekog drugog? I još važnije, čemu uopće kritičarski autoritet služi danas kad je stručnu (novinarsku i akademsku) kritiku na internetu izgurao čitateljski senzibilitet koji preferira izrazito subjektivna, neposredna čitanja koja stanu u 140 znakova na Twitteru, ili u dvije-tri rečenice na Goodreadsu ili Facebooku? Nastavi čitati

O smrti dječaka

Najteže je pisati o ljudima koje volimo jer ljubav čini jezik teškim, pogotovo onda kad tih ljudi koje volimo više nema da nas čuju. Žao mi je što ne mogu točno opisati osjećaj izgubljenosti koji osjetite kad vidite nekoga na tabutu: golo je tijelo umotano u plahtu, položeno na daske i taj vas prizor okrutno suočava s činjenicom da je ljudsko tijelo krhko, da je ono tek prah i da, vjerovali vi u Boga ili ne, tog tijela kad ga jednom spuste u zemlju više neće biti da ga zagrlite, nasmijete ili mu kažete koliko ga volite. Gubitak je još teži kad to tijelo ima četrnaest godina, kad vam je to tijelo bilo drago, kad ste mu znali ime i prezime, kad ste znali da ne voli markiranu odjeću jer je preskupa, kad znate da je to tijelo bilo pametnije od nekih drugih, puno starijih tijela, da je znalo stvari, da je to tijelo znalo da nije ništa doli tijelo. Nastavi čitati

O ženskoj šutnji i prešućivanju

Šutnja nije, kako Herta Müller kaže, pauza u govoru, već stvar sama za sebe. U eseju iz kojeg sam prethodnu rečenicu preuzela, Müller piše autobiografski o škrtosti na riječima, piše o antagonizmu između seoske šutljivosti i gradske brbljivosti, i možda najvažnije, o tome kako pisanje nalikuje govoru samo površno, izvana. Iznutra je pisanje stvar samoće. Napisane se rečenice odnose prema proživljenom onako kako se šutnja odnosi prema pričanju. Müller, dakle, šutnju i napisano stavlja na istu stranu jer po njoj pisanje od proživljenog pravi rečenice, ali nikad (raz)govor. Pisanje stvari ostavlja nedorečene i po Herti je upravo ta nedorečenost mjesto poetskog šoka, mjesto onoga što bismo nazvali: osjećajem. Nastavi čitati