Vampirice br. 8

Vampirice su pokušale prespavati 2016, ali im to nije pošlo za rukom. Probudile su se u vrijeme adventa, vjerojatno zbog jake rasvjete u centru Zagreba. Bejdi je u međuvremenu porasla kosa, a Fehimi muf. Inače su ostale iste.

vampirice 8

Arrival: sadašnjost buduće prošlosti

Moje su misli o svemiru uvijek bile nabijene snažnim emocijama, ali me katarzično iskustvo koje sam doživjela gledajući najnoviji film Denisa Villeneuvea Arrival (2016) svejedno iznenadilo. Koliko se sjećam, takvu sam navalu emocija osjetila samo još gledajući scenu u kojoj Keira Knightley kao vojvotkinja Georgiana, zapaljene perike, izgubljena i slomljena pleše po pompozno uređenom salonu u povijesnoj drami Vojvotkinja iz 2008. Nastavi čitati

Gnjev, a ne lijepe riječi

Josip Vaništa, Krleža

Lako je bilo Seneki govoriti o suzdržavanju kao najvećem lijeku za ljutnju kad nije čitao hrvatske medije. Lako mu je bilo pametovati da zatvorimo oči na mnoge uvrede kad oči nije morao zatvarati svakih pet minuta zbog različitih medijskih napisa i statusa na socijalnim mrežama. Ne valja sve vidjeti, sve čuti, piše Seneka u svojoj raspravi o gnjevu. Da, ne valja, ali isto tako ne valja ne čuti i ne vidjeti ništa, živjeti u balonu vječnog neznanja i suzdržavanja od gnjeva jer gnjev je ponekad prijeko potreban i opravdan, i ne treba mu pustiti da prođe. Ne treba se od ljutnje neprestano susprezati jer oni koji je izazivaju često računaju upravo s tim da ćemo se ljubazno i za njih bezbolno ohladiti i odljutiti na uvrede i gluposti koje pišu. Jedna takva uvreda je i komentar Marka Dejanovića „Što ljevica može naučiti od Željke Markić“ objavljen na lupiga.com. Nastavi čitati

Obitelj

Najstarija i osnovna društvena jedinica. Temelja društvena jedinica. Prirodna i temeljna jedinica društva. Preci i njihovi potomci. Skupina ljudi povezana bliskim srodstvom. Zajednica. Najmanja društvena stanica. Promjenjiva društvena zajednica stara koliko i ljudski rod. Sve su to različite definicije obitelji. Obiteljski zakon Republike Hrvatske, međutim, ne definira uopće pojam obitelj. Umjesto toga bavi se brakom koji definira kao zakonom uređenu životnu zajednicu žene i muškarca. Pravno gledano, obitelj je u Hrvatskoj podređena pojmu braka, što znači da prije obitelji dolazi „suglasna izjava“ muškaraca i žene, jer kako konzervativan Obiteljski zakon navodi, za postojanje braka potrebno je da su ženik i nevjesta suglasne punoljetne osobe različita spola. Nastavi čitati

Književnost u Pantone bojama za proljeće/ljeto 2017.

Svake godine Pantone odluči koje će boje obilježiti modnu sezonu. Te su boje naputak dizajnerima i modnoj industriji što da proizvedu, a nama kakvu konfekcijsku odjeću trebamo kupiti i oblačiti. Razmišljala sam što bi bilo da te naputke Pantone ne daje samo dizajnerima, već i ostalim umjetnicima, književnicima na primjer: ta i ta nijansa su in, izvolite pisati u skladu s njima. Književna je produkcija kao i moda često ciklična, predvidljiva, uvjetovana tuđim odlukama i tržištem, ali književnici nikad nisu ograničeni krovnom idejom ili motivima koji se sezonski mijenjaju. Da kompozicija književnog djela doista ovisi o Pantoneu, kakve bismo književne tekstove pisali i čitali iduće proljeće i ljeto? Nastavi čitati

Renato Baretić i hrvatski pišulinci

Kako bi lijepo bilo da možemo gluposti iz hrvatskih medija retroaktivno smjestiti na Feralovu listu Greatest shits jer je Renato Baretić zaslužio tu počast svojim subotnjim biserom s tportala: „Kojeg će im vraga više žena u Saboru, ako će tu doći samo zato što su, eto, žene?! Zar je itko priseban ikad izabrao ijednog muškog zastupnika, igdje, samo zato što, eto, ima pišulinca?“ Ne znam zašto Baretić Renato piše kao da misli svojim pišulincem, možda je to svjesna stilska odluka, ali u svakom slučaju, trebale bismo mu objasniti da ne bi tako olako svojim pišulincem mahao po hrvatskim medijima i gurao ga neustrašivo svima pod nos da je „ženska kvota“ u Saboru, u medijima i društvu općenito ispoštovana, jer bi u tom slučaju bez tog razmahanog spolovila zasluženo ostao. Nastavi čitati

Razbijena koljena

Ksenija Kantoci, Sizif 1977 – 84.

Negdje u Tuzli imam sliku na kojoj ’94. sestra i ja stojimo na arnedanskoj ulici. Iza nas je povorka djece obučene u bijelo: prva pričest. Djeca su veselo koračala, ponosni roditelji odmah uz njih. Zlatni su se križevi klatili na lančićima – toga se sjećam jer se djeci tad po običaju poklanjao zlatni nakit – ali ono što me na toj slici uvijek bolo u oči nije bio očit nesrazmjer između sestrinog i mog izmučenog lica i veselih lica mladih Španjolaca i Španjolki koji će po prvi put probati tijelo Isusovo, već činjenica da su mi na toj fotki noge bile prekrivene masnicama. Nastavi čitati

Hidžab, nikab, burka: dužnost a ne izbor

Azurna obala. Mi koji smo odrastali i ljetovali na Jadranu tu smo obalu znali samo kao jedno od dva najskuplja polja u društvenoj igri Monopol: kad staneš na nju i njezine velebne hotele, bankrotiraš ili samo što nisi. Azurna je obala dakle uvijek bila simbol luksuza i prestiža. Njezino je mjesto na kartonskoj tabli bilo proizvoljno, ali sve su dodane vrijednosti takve. Prihvatiš ih bespogovorno jer takva su pravila. Ako želiš sudjelovati u igri, nemaš drugog izbora. Mainstream mediji nedavno su javili kako je Monopol ovog ljeta odigrala i nepoznata muslimanka koju su na Azurnoj obali, točnije u Nici, opkolila četvorica francuskih policajaca i tražila od nje da se otkrije. Zasmetala im je njezina marama za koju su mislili da je burkini, zabranjen u 15 francuskih gradova zbog straha od terorističkih napada. Policajac u bermudama je čučnuo, napisao kaznu, ali ne znamo što se dalje s partijom Monopola događalo jer ishod igre uvijek ovisi o monopolu, odnosno o tome koliko para u banci imaš. Nastavi čitati

Brexit: nacija i njezini živi mrtvaci

Dok sam prije par dana prelazila hrvatsko-bosansku granicu, čitala sam zombie smut Land of the Beautiful Dead. Jako loše, ali primjereno štivo, rekla bih, jer je radnja romana smještena u Veliku Britaniju, koja je referendumom jučer pokazala da je doista zemlja živih mrtvaca. Primjerno štivo na primjerenom mjestu: u busu prepunom radišnih Bosanaca s hrvatskim papirima, na posve promašenoj granici, čitala sam romantičnu priču o uništenju Britanije i pitala se nisam li možda ipak jugonostalgična, jer prva je stvar na koju sam pomislila dok sam čitala o lijepim mrtvacima bila Jugoslavija. Iza mene su sjedili Vojvođani koji su u bus ušli u Slavonskom Brodu. Kad smo došli na granicu, ispred nas je čovjek na motokultivatoru čekao da mu ocarine vreće ječma koje je prevozio iz Županje u Orašje, sa svoga na svoje. Spominjali su se kulen, rakija i mađarski jezik. Čitala sam smut, slušala živopisne razgovore i razmišljala o tome kako smo trenutno okruženi živim mrtvacima, političkim mrtvacima zapravo, ne samo ovdje na Balkanu, već svugdje. Nastavi čitati

The VVitch i The Conjuring 2: horor obiteljskog života

Horori su najefektniji kad banalnu svakodnevnicu prometnu u mjesto nesvakidašnjeg, u mjesto jeze koja ne samo da koristi mrak da se razvije, već u tamu sa sobom povlači i dobro poznate predmete, prostorije i ljude. Obiteljski je život međutim i izvan žanrovske kinematografije nositelj osjećaja strave jer on je već sam po sebi mjesto u kojem mrak i nasilje nalaze svoje najjezovitije i najdublje korijene. Zbog toga su upravo horori obiteljske tematike najzanimljiviji za feminističko čitanje. Žanrovski gledano, onda kad je obiteljska situacija u filmu prikazana barem donekle idilično, kad porodica izvana izgleda „normalno“ i ujedinjeno, stvaraju se najbolji uvjeti da njezini članovi postanu žrtve demonskih opsjedanja i paranormalnih aktivnosti. Nastavi čitati