Pet za pet – Romeo Mihaljević

1. Nije mi jasno – za svoju si poeziju dobio nagrade Slavić i Kvirin, zbirke pjesama si objavio kod uglednih izdavača (Znanje, Mozaik knjiga), ali ako gledam pjesničku scenu u Hrvatskoj – potpuno si marginaliziran. Objasni mi, molim te, taj paradoks.

 – Mene to ne iznenađuje. O tom je fenomenu svojedobno lijepo pisala Tea Benčić Rimay u recenziji Onoga koji hoda u oba sna. Ako nisi dio klike koja se da svesti na zajednički poetički nazivnik, a k tome si mjestom življenja udaljen od blizina redakcija i literarnih društava, trebaš se pomiriti s takvom pozicijom. Istovremeno je tu i trajni problem nečitanja. Živimo u kulturi koja baš nije sklona čitanju, a osobito ne praćenju suvremenog pjesništva. Stoga je i svaki objavljeni prikaz objavljen u malobrojnim prostorima preostalim za kritičku recepciju poezije stanovito priznanje. Naročito ako o tome imaju što reći ljudi poput Nikole Petkovića ili Darije Žilić.

 2. Dok ih čitam, imam osjećaj da su tvoje pjesme lirični i onirični dnevnički zapisi. Zanima me tvoja tehnika pjesme: kako pišeš?

 – Sviđa mi se tvoja odrednica. Ne pišem učestalo. S bijelom prazninom na monitoru računala suočavam se intenzivnije u kraćim razdobljima, što znači da imam neku blijedu viziju budućeg rukopisa, čiju formu istražujem. Trenutno radim na nekoj vrsti nastavka zbirke Disco inferno. Rekao bih da pjesnike možemo podijeliti u dvije struje: na one koji imaju potrebu stalno biti prisutni pa se hiperproduktivnošću nameću i kad nemaju što reći, te na one koji pišu samo kad ih njihov demon pisanja natjera na taj čin, makar to značilo da će se u prostoru pisanja javljati i svake pete godine. Element dnevničkoga doista ima udjela u tehnici moga pisanja. Budući da ne pišem pravi dnevnik, u kojemu bih ispisivao fakte svakodnevice, pretvaram pjesmu u prozi u svojevrsni dijarij imaginarnog lirskog subjekta, što mi omogućuje određeni prostor slobode na planu istraživanja tehnike pjesme.

 3. Tvoja je poezija fragmentarna, sažeta. Puna je vrlo suptilne erotike, mjestimice je sentimentalna i nostalgična. Moram te sad, kao pasionirana ljubiteljica pornografije, pitati – kako ti je bilo prevoditi Banalije Braneta Mozetiča? Mozetičeva je poetika potpuno drugačija od tvoje, brutalna je, bliža nečemu što bi pornofil poput mene rado čitao i prevodio, ili misliš da griješim, da supstancijalne razlike nema – da su tvoja i njegova poezija dvije strane iste medalje?

 – Mozetičevo pisanje pratim negdje od prve polovice devedesetih godina. Riječ je o autoru, uredniku i prevoditelju kalibra kakvoga u hrvatskoj kulturi, nažalost, nema. Motivacija za prevođenje zbirke Banalije pojavila se iz čitalačkog udivljenja, ali i iz želje da bar posredno naši čitatelji suvremenog pjesništva dobiju priliku pročitati nešto drugačije, poeziju koja nije anemična poza, koja nije inertno stihoklepstvo, već punokrvno i beskompromisno poetsko ispisivanje sebe, poezija koja je istovremeno bespoštedna i brutalna, ali i senzibilna i egzistencijalistički angažirana u suočavanju sa stvarnošću u koju smo uronjeni do grla. Zanimljiva je tvoja primjedba o supstancijalnim srodnostima između Mozetičeva i moga pisanja. No, volio bih da to pokuša otkriti čitatelj sam. Prevođenje Banalija bilo je prije svega užitak čitanja. Napomenuo bih da je Brane Mozetič na slovenski preveo izbor iz mojih triju zbirki naslovljen Dnevnik izginjanja (Dnevnik nestajanja), objavljen u Ljubljani 2005.

 4. Kad smo već kod Banalija, nedavno mi je jedna dizajnerica rekla kako ona zna da je nama pjesnicima i književnicima bitniji sadržaj od izgleda knjige. Morala sam joj objasniti da to nije točno. Izdavači su ti kojima, u većini slučajeva, uopće nije stalo do toga kako knjige izgledaju. Što misliš o toj dinamici odnosa između hrvatskog izdavača i pisaca danas? Misliš li da autori mogu utjecati na odnos izdavača prema izgledu i distribuciji knjiga?

 – Mogu govoriti iz osobnoga iskustva. Nisam dosad imao nikakvoga utjecaja niti na dizajn knjiga, niti na njihovu distribuciju. Primjerice, Disco inferno nisam vidio na policama nijedne knjižare. Ponekad mi se čini da nekim izdavačima nije niti stalo da dopru do kupaca knjige. Jedan je pjesnik zapisao kako ćete kvalitetnu poeziju pronaći prije u tankim svescima asketski dizajniranih korica čije se stranice jedva drže na okupu nego u tvrdoukoričenim knjigama tiskanim na kunstdrucku koje pretendiraju na vječnost.

 5. Radiš kao prosvjetni radnik u srednjoj školi. Zanima me što misliš o trenutnim pritiscima vlade na sindikate i prosvjetu? Doživljavaš li taj animozitet prema prosvjetarima kao ozbiljnu prijetnju za hrvatsko školstvo i društvo?

 – Shvaćam taj odnos kao refleks ekonomske krize koju već godinama više ili manje svi proživljavamo, ali ono čega se bojim jesu posljedice kojima rezultira takav odnos prema prosvjeti. Slabo plaćeni i nemotivirani nastavnici, oskudno opremeljene škole i školske knjižnice, teško da mogu pomoći stvaranju, parafrazirat ću Thomasa Bernharda, naroda duha. Duha, dakako, u smislu generacija koje će u formativnom dobu srednjoškolskoga obrazovanja upijati znanja i vrednote na kojima će nastaviti svoj osobni razvoj. Istovremeno, potplaćeni i preživljavanjem opterećeni profesori teško da mogu obogaćivati svoju privatnu biblioteku, shvatili ovo u fizičkom ili duhovnom smislu.