Nobelovka Wisława Szymborska (1923 – 2012) u jednom od svojih kratkih književnih osvrta kaže: „Iritira me lakoća s kojom pjesnici pišu o poeziji“. U istoj se toj natuknici zatim ruga potrebi pjesnika da poeziju stavljaju iznad drame i proze, dižu je na pijedestal i tretiraju je kao „alfu i omegu“ književnosti. Čak je i u svom svečanom govoru na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1996. Szymborska za pjesnike rekla da su „najgori“, iako je i sama, jasno, bila pjesnikinja. Teško je, govori nam ona, „objasniti drugome ono što i sam ne razumiješ“. Umjesto elokventne obrane pjesništva, umjesto nadahnute pohvale upućene stihovima i muzama, čujemo kako Wisława Szymborska hvali vrlo prozaičnu tvrdnju „ne znam“. Za poljsku je pjesnikinju poezija prije svega mjesto nezajažljive radoznalosti, znak upitnika kojim lupamo po glavi, prvo sami sebe, a onda i čitatelje. Nastavi čitati →

Negdje u Tuzli imam sliku na kojoj ’94. sestra i ja stojimo na arnedanskoj ulici. Iza nas je povorka djece obučene u bijelo: prva pričest. Djeca su veselo koračala, ponosni roditelji odmah uz njih. Zlatni su se križevi klatili na lančićima – toga se sjećam jer se djeci tad po običaju poklanjao zlatni nakit – ali ono što me na toj slici uvijek bolo u oči nije bio očit nesrazmjer između sestrinog i mog izmučenog lica i veselih lica mladih Španjolaca i Španjolki koji će po prvi put probati tijelo Isusovo, već činjenica da su mi na toj fotki noge bile prekrivene masnicama. Nastavi čitati →

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Nastavi čitati →