Normalni ljudi, nenormalna proza

Ekranizacija nužno oduzima od knjige čak i kad joj nešto redateljski i glumački nadoda. Nekad to oduzimanje filmove i serije učini boljima, sažetijima, nekad nažalost iskasapi originalni tekst i uništi stvar. Serija „Normalni ljudi“ nije na razini istoimene knjige irske spisateljice Sally Rooney, ali ne možemo za nju reći da je loša. Osjetna razlika postoji, što se može zaključiti i po podijeljenosti koju izaziva među ljudima. Jedni preziru knjigu, a obožavaju seriju, drugi pak, poput mene, preferiraju roman. No postoje i oni koji mrze i roman i ekranizaciju. Takvih je ljudi doista mnogo. Ne sjećam se, zapravo, kad je zadnji put neko autorsko ime izazvalo takve salve pogrda i negativnih komentara kao Rooney. Znatiželjna kao i uvijek, morala sam se zapitati zašto. Nastavi čitati

Monáda nije limunada

Autofikcija je zanimljiv i kontroverzan žanr, ako je uopće riječ o književnom žanru. Neki smatraju da je u pitanju nova književna vrsta, neki da je autofikcija pod-žanr, neki da je ona zapravo autobiografija kojoj se desila psihoanaliza. U svakom slučaju, ona je mjesto prijepora i žive rasprave o tome koliko fikcija može biti istinita, odnosno koliko istina može biti fikcionalizirana proznim književnim djelom. Od tog omjera istinitosti i laži po nekima ovise i vjerodostojnost i ugled samog autora. Namjerno kažem autora, jer kad govorimo o književnicama koje pišu autofikciju, njima se uglavnom spočitava da su lažljivice, bez obzira na količinu autobiografskih elemenata u njihovoj prozi. U fantastičnim djelima autorica traže se njihove biografije, u njihovim autobiografijama i autofikcijama pokušavaju se naći izmišljotine. Nastavi čitati

KURAC VOLIM

Ljudski glas, ZKM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Nastavi čitati

Književnost u Pantone bojama za proljeće/ljeto 2017.

Svake godine Pantone odluči koje će boje obilježiti modnu sezonu. Te su boje naputak dizajnerima i modnoj industriji što da proizvedu, a nama kakvu konfekcijsku odjeću trebamo kupiti i oblačiti. Razmišljala sam što bi bilo da te naputke Pantone ne daje samo dizajnerima, već i ostalim umjetnicima, književnicima na primjer: ta i ta nijansa su in, izvolite pisati u skladu s njima. Književna je produkcija kao i moda često ciklična, predvidljiva, uvjetovana tuđim odlukama i tržištem, ali književnici nikad nisu ograničeni krovnom idejom ili motivima koji se sezonski mijenjaju. Da kompozicija književnog djela doista ovisi o Pantoneu, kakve bismo književne tekstove pisali i čitali iduće proljeće i ljeto? Nastavi čitati

Razbijena koljena

Ksenija Kantoci, Sizif 1977 – 84.

Negdje u Tuzli imam sliku na kojoj ’94. sestra i ja stojimo na arnedanskoj ulici. Iza nas je povorka djece obučene u bijelo: prva pričest. Djeca su veselo koračala, ponosni roditelji odmah uz njih. Zlatni su se križevi klatili na lančićima – toga se sjećam jer se djeci tad po običaju poklanjao zlatni nakit – ali ono što me na toj slici uvijek bolo u oči nije bio očit nesrazmjer između sestrinog i mog izmučenog lica i veselih lica mladih Španjolaca i Španjolki koji će po prvi put probati tijelo Isusovo, već činjenica da su mi na toj fotki noge bile prekrivene masnicama. Nastavi čitati

Zid samotnog šetača

Organized, Christopher-David-Ryan

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Nastavi čitati

Humptyju Dumptyju se ne da

Ebola je trenutno u Španiji ono što su kod nas u svibnju bile poplave – ozbiljan problem kojem se ne nazire kraj. Zaražena virusom ebole, medicinska sestra Teresa Ramos zadnjih se dana bori za svoj život u madridskoj bolnici Carlos III, a stotinjak je osoba s kojima je u međuvremenu bila u direktnom kontaktu pod prismotrom. Suprug joj je u izolaciji, a obiteljskog su im psa vlasti uspavale, iako nije pokazivao nikakve znakove zaraze. Nastavi čitati