Priča o dva Crnogorca

U novom broju Slobodne Bosne dva Crnogorca – jedan kojeg ionako volim, ali mi je svojom kolumnom još više srcu prirastao (pogotovo zato što je u ovoj posljednjoj iskoristio ultracool Krležino U masi je toplo, ali smrdi), Andrej Nikolaidis, i drugi kojeg sam voljela zbog njegovog guslarskog dara (može čovjeka začarati svojom pričom, da se ovaj ne poželi probuditi), a kojeg sam poslije ovog broja Slobodne Bosne prestala cijeniti – Marko Vešović. Prvi, ovaj mlađi, živi u Ulcinju (dakle, bogu iza nogu), a ovaj drugi, matori, živi u Sarajevu. Kako izgleda njihova svakodnevnica? Nikolaidis sluša puno dobre muzike i piše u skladu s njom. Vešović, s druge strane, radi politiku – prljavi, smrdljivi posao koji je u BiH rezerviran samo za kretene (oprosti Marko, ali ti je to tako) i svađa se po novinama sa sinom akademika Filipovića, Nenadom. I sad, mogao je Vešović ostati autor Poljske konjice (zbirka pjesama), još sto Emilija prepjevat, sto priča ispričat, al’ jebi ti to, hoće on u politiku, jer tamo samo guslarski diskurs pali. A ko je u tome bolji od Crnogoraca? Ja bih, stoga, ovom prilikom zamolila Nikolaidisa da se vrati u Sarajevo odakle ga je rat izvukao, a da na svoje mjesto, u Ulcinje, pošalje Marka na rehabilitaciju. Jer, mogu zamisliti da se na sjednici Federalnog parlamenta provaljuje Alma Čardžić (za one koji ne znaju – Alma je loša sarajevska pjevačica), ali da se tamo Vešović provaljuje – e to vala, brate ne mogu.