Da sam kojim slučajem kao tinejdžerica došla u Beč na izložbu Wien 1900, vidjela tada uživo djela Gustava Klimta, Egona Schielea i Oskara Kokoschke, uopće ne sumnjam da bih na licu mjesta isplakala još jedan Dunav. Ako je za mene u tim godinama nešto bilo sinonim vrhunske umjetnosti, onda je to bila bečka secesija. Slike, kredenci, ljudi koji polako, nošeni vremenom, mutiraju u art déco – bili su u mojim očima znak apsolutnog ukusa. Moj vlažan buržujski san.
Nikad nisam probala odgovoriti na ovo pitanje jer znam da je ono nemarom pretvoreno u običan pozdrav. Drugi narodi imaju nečujne vokale, samoglasnike, Bosanci imaju nevidljiv upitnik na kraju šta ima. Tu je, ali se ne izgovara.
Naizgled druželjubivi, Bosanci, koji ne prežu od šala na vlastiti i tuđi račun, voljni su pomoći drugima, pozvati potpune strance u svoj dom na sijelo, a u stvari su potpuno nezainteresirani za bilo kakvu vrstu iskrenog i dubokog razgovora. Bosanac voli površnu zabavu u društvu nekoga tko misli da je bolji od svog domaćina: nekog tko će zagledati prašinu, koliko je tanko narezano meso, je li pita premasna, ima li u sarmi previše riže. Nekog tko će ga sutra na cesti pitati šta ima? i samo proći dalje. Bosanci i Hercegovci svaki dan nižu sitne uvrede, šale, podbadanja, ali ništa nije gore od njihove potpune nebrige sažete u glupi pozdrav zamaskiran u pitanje.
Evaristo – naš novi Puškin
Knjiga Djevojka, žena, drugo (Profil, 2020) britanske autorice Bernardine Evaristo nagrađena je Bookerom još 2019. godine, ali se o njoj i dalje nastavlja pričati kao da je iz štampe izašla upravo sada. Interes javnosti ne jenjava. Razlog tome je vrlo jednostavan: knjiga je doista remek-djelo. Uz Normalne ljude (Fraktura, 2020) Sally Rooney i Marxa i lutku (Sandorf, 2019) Maryam Madjidi, Djevojka, žena, drugo najbolji je roman koji sam pročitala unatrag nekoliko mjeseci. Mislim da bismo sve tri knjige mogli opisati kao suvremene klasike, ne zbog njihove popularnosti, čitanosti ili nagrada, već stoga što se bave „teškim“ temama na zabavan, a nimalo banalan način. Mnogi su probali, a rijetki uspjeli zadržati lakoću jezika dok pišu o „ozbiljnim“ temama, jer život često optereti prozu nezgrapnim rečenicama od kojih nam se, dok ih čitamo, zamanta u glavi. Stil je sve, pogotovo kad govorimo o obimnijim romanima poput ovoga. Nastavi čitati
Nobelovka Wisława Szymborska (1923 – 2012) u jednom od svojih kratkih književnih osvrta kaže: „Iritira me lakoća s kojom pjesnici pišu o poeziji“. U istoj se toj natuknici zatim ruga potrebi pjesnika da poeziju stavljaju iznad drame i proze, dižu je na pijedestal i tretiraju je kao „alfu i omegu“ književnosti. Čak je i u svom svečanom govoru na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1996. Szymborska za pjesnike rekla da su „najgori“, iako je i sama, jasno, bila pjesnikinja. Teško je, govori nam ona, „objasniti drugome ono što i sam ne razumiješ“. Umjesto elokventne obrane pjesništva, umjesto nadahnute pohvale upućene stihovima i muzama, čujemo kako Wisława Szymborska hvali vrlo prozaičnu tvrdnju „ne znam“. Za poljsku je pjesnikinju poezija prije svega mjesto nezajažljive radoznalosti, znak upitnika kojim lupamo po glavi, prvo sami sebe, a onda i čitatelje. Nastavi čitati
Kratke, uvodne napomene:
1) Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju. Da živimo u doba inkvizicije, i ja bih gorjela zajedno s njom.
2) Knjige ne bi bilo bez naslovnice, kolaža Petre Brnardić, koja me kreativno pogurala u pravcu Sladostrašća. Beskrajno sam joj zahvalna na inspiraciji i na tome što mi je ustupila svoj rad. Zbirka bi bila nepotpuna bez njezinog autorskog potpisa na koricama. Nastavi čitati
Trenutak u kojem je za mene počeo postojati seks, počela je postojati i kultura. Prvi put sam doživjela kulturu seksa, odnosno seks kao kulturu krajem osamdesetih. Imala sam šest ili sedam godina. Krišom sam pogledala scenu nekog jugoslavenskog filma. Ne znam koji je to film bio, ali pamtim žensku golotinju i tajnovit susret dvoje ljubavnika iza šatora. Je li tog šatora uopće bilo? Jesu li se ljubavnici susreli krišom? Tko će ga znati. Šatora nema. Tajna je nestala. Seks je još uvijek tu. Nastavi čitati
1.
Uvijek me zanimalo zašto ljudi teško prepoznaju razliku između stvarnosti i fikcije. Mnogi su čitatelji, na primjer, uvjereni da je književnost puna velikih životnih istina koje oni poput Excalibura moraju iščupati van. Stvarnost je, međutim, suviše slojevita da bismo je sveli na književnost. Kad se pisci bave zbiljom u svojim knjigama, uvijek to rade na simboličnoj razini, na umanjenoj skali. Književnost sažima i radikalno pojednostavljuje život, čak i kad su u pitanju serijski romani i knjige deblje od velikih kolutova trapist sira. Nastavi čitati
Paris, le 19 janvier 2016
©Frédéric STUCIN
Édouard Louis, pravim imenom Eddy Bellegueule (rođen 1992. godine), postao je l’enfant terrible francuske književne scene nakon svog prvijenca, autobiografskog romana En finir avec Eddy Bellegueule (2014). Louis je iznimno vješt pisac autofikcije. Njegova proza jednostavnim jezikom opisuje vrlo kompleksnu stvarnost političkog nasilja unutar kojeg su pojedinci zatim prinuđeni proizvoditi i trpjeti nasilje u svom intimnom, privatnom životu. Razlog piščeve svjetske popularnosti leži upravo u lakoći s kojom Louis opisuje spregu institucionalnog nasilja i tragičnih, osobnih priča koje su njime direktno uvjetovane. U svojoj posljednjoj knjizi Qui a tué mon pere (2018), autor eksplicitno navodi imena francuskih političara koji su svojim reformama dodatno obogaljili njegovog oca, tvorničkog radnika i invalida koji u francuskoj provinciji živi od mizerne invalidnine, hrane i lijekova koje mu država, okrutno, malo po malo oduzima. Nastavi čitati
Popularna serija Sluškinjina priča (2017, Hulu) snimljena po istoimenom romanu spisateljice Margaret Atwood, objavljenom prije više od tri desetljeća, ne služi najbolje ženama i njihovoj borbi za očuvanje reproduktivnih prava. Dio kritičara s punim je pravom opisao seriju sintagmom misery porn, s obzirom na sve okrutnosti koje protagonistkinja June Osborne (Elisabeth Moss) doživljava zajedno s drugim ženama u distopijskom svijetu u kojem umjesto Sjedinjenih Američkih Država postoji takozvani Gilead. Ta je republika mjesto duboke rodne diskriminacije u kojoj vrijednost ženi daju njezini reproduktivni organi: budućnost koju je Atwood napisala distopijsko političko previranje svodi na ženu koja rađa u vrijeme kad je reproduktivno zdravlje svih, ne samo žena, ozbiljno ugroženo. Moćnici koji se ne mogu sami seksualno reproducirati, a obiteljske vrijednosti žele živjeti kao da se ništa nije promijenilo – sile mlade žene nenarušenog zdravlja da rađaju za njih, prinudno. Nastavi čitati
Moram priznati da me Jutarnji list prijatno iznenadio grafičkom opremom teksta Sanje Vlaisavljević. Odmah na početku stavili su fotku Gorana Samardžića na kojoj autor stoji kraj nacrtane svinje. I onda ljudi kažu da Hrvati nemaju smisla za humor! Deset dana nakon Osmog marta, Vlaisavljević brani tu svinju, odnosno pravo Samardžića da stoji kraj nje, pomalo snuždeno, kao mesar u bijelom. Tim bismo prizorom mogli i zaključiti raspravu, jer fotografijom je rečeno sve: za pisca koji je nedavno blogerici Jeleni Kalinić u porukama nudio svoju spermu u fildžanu da oplodi njome samu sebe jer nemajke navodno nisu zgodne kao što su to rodilje, nema primjerenijeg mjesta od zida; svinja s jedne, kobasice s druge strane. To je sav kontekst koji mu je potreban. Vlaisavljević brani Samardžićevu ponudu onako kako se i inače brani seksualno uznemiravanje: napadanjem žene koja spermu nije htjela. Vlaisavljević brani Samardžića tekstom koji, nimalo iznenađujuće, podsjeća upravo na ustajalu izdrkotinu u okrnjenom fildžanu. Nastavi čitati
U carstvu melanholije 