Sluškinjina priča

Popularna serija Sluškinjina priča (2017, Hulu) snimljena po istoimenom romanu spisateljice Margaret Atwood, objavljenom prije više od tri desetljeća, ne služi najbolje ženama i njihovoj borbi za očuvanje reproduktivnih prava. Dio kritičara s punim je pravom opisao seriju sintagmom misery porn, s obzirom na sve okrutnosti koje protagonistkinja June Osborne (Elisabeth Moss) doživljava zajedno s drugim ženama u distopijskom svijetu u kojem umjesto Sjedinjenih Američkih Država postoji takozvani Gilead. Ta je republika mjesto duboke rodne diskriminacije u kojoj vrijednost ženi daju njezini reproduktivni organi: budućnost koju je Atwood napisala distopijsko političko previranje svodi na ženu koja rađa u vrijeme kad je reproduktivno zdravlje svih, ne samo žena, ozbiljno ugroženo. Moćnici koji se ne mogu sami seksualno reproducirati, a obiteljske vrijednosti žele živjeti kao da se ništa nije promijenilo – sile mlade žene nenarušenog zdravlja da rađaju za njih, prinudno. Nastavi čitati →

Kultura dijaloga i sperme


Moram priznati da me Jutarnji list prijatno iznenadio grafičkom opremom teksta Sanje Vlaisavljević. Odmah na početku stavili su fotku Gorana Samardžića na kojoj autor stoji kraj nacrtane svinje. I onda ljudi kažu da Hrvati nemaju smisla za humor! Deset dana nakon Osmog marta, Vlaisavljević brani tu svinju, odnosno pravo Samardžića da stoji kraj nje, pomalo snuždeno, kao mesar u bijelom. Tim bismo prizorom mogli i zaključiti raspravu, jer fotografijom je rečeno sve: za pisca koji je nedavno blogerici Jeleni Kalinić u porukama nudio svoju spermu u fildžanu da oplodi njome samu sebe jer nemajke navodno nisu zgodne kao što su to rodilje, nema primjerenijeg mjesta od zida; svinja s jedne, kobasice s druge strane. To je sav kontekst koji mu je potreban. Vlaisavljević brani Samardžićevu ponudu onako kako se i inače brani seksualno uznemiravanje: napadanjem žene koja spermu nije htjela. Vlaisavljević brani Samardžića tekstom koji, nimalo iznenađujuće, podsjeća upravo na ustajalu izdrkotinu u okrnjenom fildžanu. Nastavi čitati →

Razbijena koljena

Ksenija Kantoci, Sizif 1977 – 84.

Negdje u Tuzli imam sliku na kojoj ’94. sestra i ja stojimo na arnedanskoj ulici. Iza nas je povorka djece obučene u bijelo: prva pričest. Djeca su veselo koračala, ponosni roditelji odmah uz njih. Zlatni su se križevi klatili na lančićima – toga se sjećam jer se djeci tad po običaju poklanjao zlatni nakit – ali ono što me na toj slici uvijek bolo u oči nije bio očit nesrazmjer između sestrinog i mog izmučenog lica i veselih lica mladih Španjolaca i Španjolki koji će po prvi put probati tijelo Isusovo, već činjenica da su mi na toj fotki noge bile prekrivene masnicama. Nastavi čitati →

Zid samotnog šetača

Organized, Christopher-David-Ryan

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Nastavi čitati →