Arhiva | politika RSS feed for this section

Razbijena koljena

12 ruj.

Ksenija Kantoci, Sizif 1977 – 84.

Negdje u Tuzli imam sliku na kojoj ’94. sestra i ja stojimo na arnedanskoj ulici. Iza nas je povorka djece obučene u bijelo: prva pričest. Djeca su veselo koračala, ponosni roditelji odmah uz njih. Zlatni su se križevi klatili na lančićima – toga se sjećam jer se djeci tad po običaju poklanjao zlatni nakit – ali ono što me na toj slici uvijek bolo u oči nije bio očit nesrazmjer između sestrinog i mog izmučenog lica i veselih lica mladih Španjolaca i Španjolki koji će po prvi put probati tijelo Isusovo, već činjenica da su mi na toj fotki noge bile prekrivene masnicama. Moje su me trenutno izubijane noge natjerale da se te fotografije sjetim. Naime, ovih dana počela sam primjećivati da se modrice intenzivnije vraćaju. Nisam smotana, ali dio djetinjstva provela sam udarajući nogama u svaki krupniji predmet u radijusu od 100 kilometara, ili pak jednom nogom o drugu. Bez obzira na to koliko daleko komode ili bandere bile, noge bi same prišle da se o njih ogrebu ili da u njih zveknu. Kad sam prije dva mjeseca otišla u Skoplje, pala sam ispred apartmana i razbila koljeno, a prije toga sam usput pokupila dvije-tri modrice u Bosni. Plave fleke osvanu ujutro, ne bole previše, ali tu su kao napomena da predmeti vrebaju.

Razmišljala sam dosta o tome zašto su te masnice najbolji pokazatelj da nešto nije u redu. Nije problem u mojoj odsutnosti jer često sam odsutna: kad izađem na cestu, obično mislim na pisanje, razvijam neku opsesiju ili književni motiv, hejtam nekog u sebi, ne obraćam pretjeranu pažnju na okolinu. Čovjek bi očekivao da se upravo tad najviše lupam po nogama jer ne pazim kud hodam, no situacija je upravo suprotna. Onda kad sasvim postanem svjesna svoje okoline, kad shvatim gdje se nalazim, među kakvim ljudima hodam i razmišljam, tad mi noge najbrže poplave. Devedesetih sam udarala nogama i sad se ponovo vraćam na staro, ali ne zato što svakih dvadeset godina potpuno poludim i izgubim osjećaj za tjelesnu koordinaciju, već zato što se uhvatim kako posrćem pod nevidljivim teretom kojeg se nikako ne mogu riješiti.

U svom Mitu o Sizifu Camus se osvrće na trenutak u kojem se kod Sizifa budi svijest, na trenutak u kojem mitskom junaku valja sići nizbrdo po kamen koji vječito mora kotljati uzbrdo. Tek onda kad je bez kamena, Sizif postaje svjestan vlastitog tereta i ta ga svijest čini tragičnim junakom. U tihom silasku Sizif, taj proleter bogova, kako ga Camus naziva, spoznaje „cijelu širinu svog jadnog položaja“. Pisac, međutim, govori i o junakovoj „tihoj radosti“ što ga stijena čeka u podnožju jer dok je bude gurao prema gore – svijesti neće biti. Ukratko, silazak je odmor od tereta, penjanje je odmor od svijesti. Masnice se pri tom ne dešavaju dok smo priljubljeni uz stijenu. Kamen nas ne grebe dok smo mu najbliži, jer dok smo priljubljeni uz stijenu, sami postajemo kamen – postajemo jedno s teretom i on nas ne može ozlijediti. Štoviše, kad smo jedno s gromadom, uvjereni smo da vladamo njome, da smo gospodari i tvorci vlastitog života i taj nas izostanak perspektive čini sretnima.

Ne bih se, međutim, htjela zadržati samo na Camusovoj interpretaciji, jer njegov esej ne opisuje u potpunosti i najbolje slučaj apsurdnih balkanskih junaka i junakinja koji se od tereta nikako ne mogu odvojiti čak i kad silaze. Od Camusa nas je puno bolje, na primjer, prikazala kiparica Ksenija Kantoci. Mi smo istovremeno njezini likovi malih dimenzija od neotporne sadre ili terakote i opterećene, uniformirane varijacije Sizifa u drvetu. Jedno si s teretom i dok se penješ i dok silaziš. Kad onda imaš vremena biti radostan i izgubiti svijest? Ako živiš na Balkanu – nikad. Prije deset mjeseci bili su izbori u Hrvatskoj, i evo jučer su se prijevremeno ponovili. U tom razdoblju broj modrica na mojim nogama radikalno se povećao jer sam pod nametnutim teretom počela sve češće posrtati. Ne pomaže ni činjenica da, kao i većina ljudi koji na Balkanu žive, poznam „cijelu širinu svog jadnog položaja“ bez vidikovca ili kakve druge uzvisine. Zapravo, uopće nisam sigurna što s tim teretom radim i gdje ga guram, guram li ga uzbrdo, nizbrdo ili po slavonskoj ravnici.

Teret, jasno, nije doslovno kamen, ali tu činjenicu treba posebno istaknuti jer puno je doslovnih ljudi danas, što vidimo po političkim kandidatima i rezultatima izbora. U našem je slučaju teret svijest da se tereta ne možemo riješiti, što znači da mu se nemamo kad ni obradovati. U slučaju Hrvata, Bosanaca, Makedonaca – nema Camusove „tihe radosti“ ili samozavaravanja da vladamo svojim životima. Povremeno, međutim, tragičnost situacije u kojoj se nalazimo bez te „tihe radosti“ postane previše, postane preteška da bismo je nesmetano mogli gurati. Nitko od nas nije jedno s teretom, i budući da to nikako ne možemo zaboraviti – noge stalno stradavaju jer je glava već u njima. Bez obzira na to što se bavim pisanjem, politička mi situacija ne dopušta kratku stanku u kojoj bih mogla primjereno tugovati, niti mi dopušta da s radošću, psihološki motivirana, guram kamen uzbrdo samo da bih opet nakratko postala nesretna. Kod nas je nesreća permanentno stanje. Radost zaljepljenu kao novčanicu ili pršut možemo vidjeti samo na licima onih koji vlastiti teret i tragediju poduzetnički delegiraju drugima, samo na licima onih koji nikad nisu čuli za Sizifa ili misle da je u pitanju kakav udbaš i jugokomunist. Ti su ljudi sretni, ne „tiho radosni“, već sretni-sretni jer svijest nikad nisu ni imali priliku razviti.

Zid samotnog šetača

23 svi.

Organized, Christopher-David-Ryan

Kad me Neven Ušumović pozvao da govorim o zidu, odmah sam pristala, naivno misleći kako je tema dovoljno općenita, dovoljno moja da se mogu s njom šaljivo uhvatiti u koštac. Napisala sam nekoliko pjesama oko motiva zida, obilato koristim fraze „glavom kroz zid“, „glavom u zid“ i „pričati zidovima“, velika sam ljubiteljica Humptyja Dumptyja, ali zid je ipak prepreka s razlogom: neumoljiv u svom negativnom značenju, odmah me natjerao da se pozabavim samom sobom i teškom temom izolacije koju ideja zida nužno evocira. Za nas pjesnikinje koje dane provodimo u samotnim maštarijama o metaforama, bitno je to što zid zadržava negativne konotacije i onda kad nije materijalan, kad samo simbolizira prepreku i figurativno razdvaja ljude. S tim da se u vrijeme kad kandidat za američkog predsjednika Donald Trump doslovno želi podizati zidove, kad te zidove i žičane ograde dio Europe također zaziva, sve teže baviti tim metaforičnim zidom jer smo uvijek na korak od toga da doista prođemo glavom kroz njegovu materijaliziranu verziju. Politika zidove brzo gradi, a sporo ih ruši, i jedino što preostaje nama koji se bavimo pisanjem o zidovima, često zapravo protiv zidova – jest da napravimo razliku između onih koji su nam potrebni  i onih koji nikad ne bi smjeli ugledati svjetlo dana.

Iskoristit ću stoga ovu priliku (dok još mogu) da se osvrnem na nevidljivi, figurativni zid koji je Jean-Jacques Rousseau ispisao svojim Sanjarijama samotnog šetača, a koji se također tiče i Spinoze, ali i niza meni dragih autorica poput Anne Marie Ortese, Sei Shonagon, George Sand, Emily Dickinson i svih drugih koje su se svojim „neprihvatljivim“ djelovanjem otuđile od društva. Ono što me nagnalo da za Forum interpretiram Rousseaua moje je vlastito iskustvo zida pred kojim se nužno nađemo ukoliko u javnosti iznosimo nepopularne stavove, ali s obzirom da to iskustvo u Hrvatskoj dijelim s autoricama poput Daše Drndić i Dubravke Ugrešić i ne polažem na njega ekskluzivno pravo jer ono prije svega pripada domeni književnosti koja ga najlakše definira i prenosi, radije sam se okrenula Sanjarijama nego samoj sebi. Teško je, uostalom, odvojiti tuđe misli od vlastitih, odnosno Rousseauovo iskustvo usamljenosti od svog. Upravo je Rousseau, kako Frank Tourner piše, inaugurirao intelektualca koji je uronjen u društvo i oštro ga kritizira, a istovremeno je izvan njega i ne pripada mu. No takav intelektualac nije pravilo, naprotiv. Znamo jako dobro da je danas puno više onih intelektualaca koji se odlično uklapaju u društvo i ne antagoniziraju svoje kolege i javnost. Riječ je o ljudima kojima su ugled i uspjeh puno važniji od nepopularnog kritičkog mišljenja i autorefleksije, a sudeći po Rousseauu – nisu takvi od jučer.

Ugled u društvu Rousseau bez ikakvog ustručavanja veže uz moralni pad i neiskrenost, a međuljudsku interakciju uslovljenu društvenim konvencijama karakterizira kao lažnu, opterećenu prijetvornim istupima u javnosti. Istovremeno, Rousseau spletke svojih progonitelja (enciklopedista, liječnika, svećenika, dogmatičara), zbog kojih je izgubio „naklonost javnosti“, izjednačava s njihovim uspjesima. Uspjeh je po njemu, dakle, također negativna kategorija. Znamo, naravno, da je Rousseau pohodio popularne pariške salone i lako je za pretpostaviti da su „les salons de conversation“ iz 18. stoljeća jedno od mjesta od kojih se on nastojao ograditi Sanjarijama samotnog šetača, želeći si istovremeno tim djelom potvrditi vlastitu poziciju dobrodušne, nevine osobe koja radije razgovara sa samom sobom nego s drugima koji su uglavnom, kao po pravilu, prijetvorni i zli. Pisac već na početku knjige fatalistički prihvaća činjenicu da ne može povratiti naklonost javnosti jer tu javnost vode ljudi koji ga mrze. No čak i kad ti progonitelji umru, piše Rousseau, osuda njegove osobe i djela ostaje: „Pojedinci umiru, ali kolektivna tijela ne umiru nikad“. Paradoksalno, upravo je Rousseau taj koji vlastite neprijatelje pisanjem održava u životu, i to svojim stalnim referiranjem na pogrde i uvrede kojima su ga obasipali te solilokvijima o „braći koja sreću traže samo u njegovoj nesreći“. No taj je književni postupak razumljiv jer su mu za zid koji Sanjarijama gradi lažljivi i loši ljudi itekako potrebni.

PAR-FILOZ-8-Jean-Jacques Rousseau-Sanjarije samotnog šetača_large

Rousseau svoje zabilješke iz šetnji proglašava dnevnikom sanjarija, ali one su ujedno i dnevnik paranoje, apatije i sentimentalnih reminiscencija, dnevnik negativnih osjećanja prema njegovim suvremenicima koji su ga, kako se u prvoj šetnji požalio, jednodušno prognali iz društva i grubo s njim raskinuli sve veze. Rousseau svoje Sanjarije naziva pisanjem za samoga sebe, ali on tim posthumno objavljenim djelom zapravo svodi račune s ljudima koji su ga učinili „ništavnim“. Dok pisac „ustrajno razmišlja o vlastitim duševnim sklonostima“, on ustvari tuguje nad činjenicom da s drugim ljudima „više nema stvarne veze ni pravog druženja“. Stoga je Rousseauov zid izrazito ambivalentan: njegove su karakteristike istovremeno pozitivne i negativne, zavisno od toga smatra li da je taj zid podiglo društvo kako bi ga ostavilo izvan, ili ga je pisac, opterećen manijom proganjanja, osjetljiv na tuđi uspjeh, ugled i zlobu – podigao sam da bi se zaštitio i „uklonio iz svog duha sve mučne predmete“ te se na miru posvetio slasnom razgovoru s vlastitom dušom.

Ta se dvoznačnost Rousseauove samoće ogleda i u njegovim oprečnim iskazima koji često slijede odmah jedan iza drugoga. Autor prvo tvrdi da se dobrovoljno odrekao svijeta i povukao iz društva, a potom se jada kako su ga drugi natjerali da živi sam. Sentiment istovremene napuštenosti i uživanja u samoći provlači se kroz cijelu knjigu. Rousseau osamljenost dakle smatra nametnutim društvenim zakonom, ali i svojom prirodnom sklonošću koju rado, kako sam kaže, koristi da uživa u sebi i vlastitom postojanju. Ovo povlači, naravno, pitanje kako je i je li uopće moguće pomiriti te dvije suprotnosti u istom djelu? Možemo li književno pomiriti ulogu utamničene žrtve i zidom oslobođenog čovjeka, odnosno mogu li zid i samoća koju on implicira istovremeno biti pozitivno i negativno iskustvo? Da bismo pokušali odgovoriti na ovo pitanje, moramo se osvrnuti na važan pojam kojeg se Rousseau dotaknuo u Sanjarijama, a to je pojam laži.

Koliko bismo, piše Rousseau, neugodnih rasprava lako izbjegli kad bismo sebi rekli: budimo uvijek iskreni, što god se zbog toga dogodilo. Stavljajući iskrenost na pijedestal, pisac potom laganje odvaja u dvije grupe: prvu koju čine potpune izmišljotine, koje zapravo nisu laži, već književna fikcija, i drugu koju čine obmanjivanje, klevetanje i prijevare, odnosno laži koje stoje nasuprot fikciji a koje imaju stvarne posljedice jer su izrečene u želji da naude ili nekome priskrbe kakvu korist. Lako nam je, na primjer,  trenutnom, „istinoljubivom“ hrvatskom vladom kontekstualizirati ovu bitnu dihotomiju. Laži koje izgovaraju potpredsjednik vlade, ministrica socijalne politike i mladih ili ministar kulture nemaju vrijednost poučnih basni jer su laži fabularne samo ukoliko ne nastoje stvoriti lažan i varljiv privid iza kojeg se kriju koristoljublje i nečiji interesi. Lažno istinoljublje traži, kako Rousseau upozorava, oprez, jer čak i kad sama neće izgovoriti neku laž, takva će je kvazi-istinoljubiva osoba itekako podržati i raditi na tome da bude općeprihvaćena jer od nje ima itekakvu korist. Doista istinoljubivi ljudi, s druge strane, postojani su čak i protiv vlastitog interesa: ne pokušavaju nikoga prevariti i jednako su, kako Rousseau ističe, vjerni istini koja ih optužuje kao i onoj koja im služi na čast. Da potvrdi ovu bitnu razliku između fikcije i laži, pisac često poseže za slikovitim primjerima iz vlastitog života.

U Sanjarijama Rousseau razloge zbog kojih mu samoća prija iznosi anegdotalno, i uvijek je riječ o bijegu od tuđih laži i prijetvornog ljudskog djelovanja. Ponekad govorimo o incidentima vezanim uz konkretna imena, poput izvjesne gospođe d’Ormoy koja je druženja s piscem iskoristila za vlastiti književni probitak, a određene pasuse koji su izazvali konsternaciju javnosti potom pripisala njemu. Rousseau koristi ovakve slučajeve da prokaže laskanje, izvještačene pohvale i glasine kao loše, ali društveno prihvatljivo ponašanje. Nasuprot tome, taj isti svijet, lamentira Rousseau, smatra ispravnost i iskrenost kao užasan zločin te se žali čitateljima kako se zbog toga svojim suvremenicima činio zlim i okrutnim čak i kad bi njegov „jedini zločin u njihovim očima bilo to što nije lažan i podmukao kao oni“.

Kao posebno okrutan udarac pisac smatra širenje glasine da je umro jer se istovremeno sa širenjem te glasine, kako kaže, radilo na štampanju rukopisa koji su mu lažno htjeli pripisati, očito sa željom da mu u potpunosti unište reputaciju i ime. Ne smijemo, međutim, kako Paul de Man upozorava u svojim Alegorijama čitanja, kao Rousseauovi tumači ponavljati njegove paranoidne geste, pogotovo kad znamo da se njegovi strahovi o budućoj recepciji njegova djela nisu ostvarili. Nismo, kako je autor u Sanjarijama najavljivao, njegovu književnu zaostavštinu dobili tek nakon što je ona prošla kroz ruke onih kojima je stalo da Rousseaua unište. Ta „zajednička zavjera“, ta „ljudska zloba“ u njegovom je slučaju ipak povijesno zakazala. Rousseau kaže doduše, na kraju svoje druge šetnje, da sve mora biti dovedeno u red, i da će njegov trenutak doći prije ili kasnije, što samo potvrđuje da su njegova česta ponavljanja kako je izgubio svaku nadu više stilističke prirode nego što su rezultat potpune malodušnosti.

Podvojenost je općenito bitna značajka Rousseauove poetike. De Man je govorio o dualitetu cjelokupnog Rousseauovog djela koje podjednako čine književnost i politička teorija, ali meni je posebno zanimljivo vidjeti stapanje tog dualiteta, to jest ispreplitanje (auto)fikcije s jasnim političkim porukama u Sanjarijama. Na primjer, izjava o tome kako su mnogi njegovi suvremenici „htjeli napisati knjigu, bilo kakvu, samo da ona bude prihvaćena, potpuno nezainteresirani za njezin sadržaj“, te izjava kako je on (Rousseau) zainteresiran da sam nešto nauči, a ne samo da bude autoritet koji podučava i prosvjetljuje druge, prije svega su političke prirode, iako su zaodjenute u čitljiv beletristički plašt.

Naučili smo, naime vjerovati da su književnost i književna taština koje se Rousseau grozi – izvan politike, jer se tiču unutarnjeg piščevog života i njegovog apolitičnog nadahnuća, iako je književno stvaralaštvo itekako opterećeno prijetvornim istupima u javnosti, laskanjima, širenjem glasina i laganjem drugima, dakle, eksplicitno političkim aktivnostima. Odličan primjer za to nedavno je književno čitanje djeci koje je, zajedno s Milanom Bandićem i hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, organizirala Milana Vuković Runjić. Taj je čin čitanja dio jasne političke agende jer su djeca i književnost iskorišteni da bi ušminkali Bandićev i predsjedničin imidž. Milana Vuković Runjić nastupila je i kao književnica i kao političarka jer je svojom vezom s Bandićem unaprijedila vlastito književno stvaralaštvo i knjižarski posao. Ne čudi stoga što Rousseau u svoju sanjalačku autorefleksiju upliće retoričko pitanje: „Možemo li tražiti iskrenost od stranačkih vođa?“ jer i književničke ambicije i laži u istoj su ravni s njima. Za laž je svejedno je li onaj tko je izgovori političar ili pisac.

Rousseau Sanjarijama samotnog šetača odbija razgovore i pisanje koji bi bili tek puki politički instrumenti, i denuncira književni sadržaj koji bi umjesto zabavnih izmišljotina propagirao ozbiljne laži koje bi autoru pomogle da u društvu bude uspješan i ugledan intelektualac, ili koje bi pomogle nekome drugom da od njegovih riječi ima direktne koristi. Osim toga, po Rousseau, život u društvu, osim prijetvornih razgovora i ispraznog piskaranja, implicira i određene dužnosti na koje on nije spreman jer ograničavaju njegovu slobodu, a te su dužnosti zapravo djelovanje u službi zadovoljenja strasti i rezultat „žudnji za slatkim zanosima“. Rousseau zaključuje kako zapravo nikad nije ni bio stvoren za život u društvu u kojem je sve „stega, obaveza, dužnost“ jer je uvijek bio „nesposoban za podčinjenost koju nužno mora prihvatiti onaj koji želi živjeti s ljudima“. Umjesto društva koje stalno proizvodi nove žudnje i potrebe, ali i laži koje su potrebne kako bi se te potrebe i žudnje zadovoljile, Rousseau bira samoću u prirodi, šetnje i razgovore sa samim sobom jer odbija djelovati, odnosno bira slobodu da nikad ne radi ono što neće. „Dolce far niente“ njegov je moto jer bi djelovanjem uvijek potpadao pod utjecaj jačeg koji bi ga izrabljivao, a to su ideje kojima Rousseau u Sanjarijama iz esejistike ozbiljno prelazi u domenu političke teorije.

bon_travail_c_mladen_stilinovic__artist_at_work__1977-_courtesy_of_the_artist

Rousseau vlastitu snagu smatra negativnom, nedjelotvornom, ali upravo činjenica da ne čini ništa, pisca čini dobrim čovjekom jer nije ponukan da drugima čini zlo kako bi se izdignuo u društvu. Podizanje zida i povlačenje u osamu stoga postaju jedina opcija kojom Rousseau može zaštititi vlastiti moralni integritet i osjećaj za pravdu. Piščeve šetnje bilježe neprestanu inverziju zida koji je čas zlo koje nas kao dobre ljude ostavlja izvan, a čas zaštita koju smo prinuđeni podizati sami kako ne bismo potpali pod loš utjecaj tuđih iskvarenih misli i umjetno stvorenih potreba. Nije nikakvo čudo što je Rousseau važno štivo za marksiste: dobar je buržuj po njemu nužno loš čovjek jer prosperira u društvu koje je utemeljeno na privatnom vlasništvu, na opreci između meum i tuum i lažima koje tu opreku nasilno podržavaju. Čovjek koji je upregnut u društvo uhvaćen je u tuđe misli i ne može spoznati samoga sebe.

Rousseau je, kako sam piše, traženjem slobode najviše sablažnjivao svoje suvremenike jer ti „aktivni, nemirni, častoljubivi ljudi“ mrze slobodu drugih i ne žele je ni za sebe i cijeli se život „muče radeći ono što im je mrsko“ samo da bi katkad sproveli svoju volju i zapovijedali. Pisac zaključuje da društvo nije pogriješilo što ga je isključilo kao nekorisnog člana, već zato što ga je prognalo kao pogubnog člana jer on nikad nije učinio ništa pogubno ili zlo, naprotiv želja da ne napravi ništa zlo tjerala ga je da ne radi ništa. Sjetimo se samo umjetničke fotografije Mladena Stilinovića „Umjetnik radi“ na kojoj je Stilinović prikazan kako leži u krevetu. Fotografija koja kritizira ideju da umjetnici moraju biti produktivni i utrživi članovi društva samo nastavlja Rousseauovu kritiku uglednih i uspješnih intelektualca koji se radije bave spletkarenjem, samopromocijom i politikom nego sanjarenjem i uživanjem u vlastitom postojanju.

U takvim je okolnostima Rousseauov zid, da zaključim izlaganje – nužno zlo. Pisac razumije beneficije samoće jer zna koliko „vrtlog društva“ opterećuje i iscrpljuje one koji su njegovih negativnih strana svjesni. „Korisne“ laži koje društvo tolerira jer vrtlože ugled i uspjeh razlog su zbog kojeg istinu možemo sagledati samo ukoliko se od tog prijetvornog društva posve maknemo. Potpuna samoća, međutim, nije moguća jer čovjek ne postoji kao biće izvan društva, odnosno nema čovjeka bez drugih ljudi. Čak i kad ode u Alpe, uvjeren da je prva osoba koja je kročila u neku pećinu, Rousseau ne može potpuno spoznati sebe jer tamo u blizini otkrije, na vlastito zaprepaštenje, radionicu za izradu čarapa. Da bismo izgradili zid koji nas odvaja od laži, sugeriraju Sanjarije, moramo srušiti zid koji nas udaljava od dubokih, značajnih veza s drugim ljudima. Za takvim vezama, za takvom braćom, Rousseau iskreno žali. Nikad, kaže Rousseau, ne razmišljam, nikad ne sanjarim ljepše nego onda kad zaboravim samoga sebe. Pisac zapravo sanjari slobodu koju možemo dosegnuti samo ako potpuno zaboravimo na same sebe, samo ako prestanemo biti opterećeni isključivo vlastitim potrebama i žudnjama za „slatkim zanosima“. Tek kad u potpunosti izbrišemo meum i tuum, poručuje Rousseau, možemo spoznati istinu o samima sebi, o tome što uopće znači biti čovjek. Bez toga, možemo biti tek djelomično sami, a potpuno izbačeni iz društva.

NAPOMENA: Tekst je izlaganje napisano za Forum Tomizza 2016 (Trst, 18. 5. – Kopar 19. 5. – Umag 20. 5.), a nastao je u Kući za pisce u Pazinu.

Medan du var borta

23 ožu.

asjabaPjesma je nastala za vrijeme Littfesta, nakon što mi je Twitter na švedskom ponudio opciju da pogledam što se na mreži zbivalo dok me nije bilo. Pošto mi je “medan du var borta” zazvučalo kao marksistička inkantacija, odlučila sam njome kratko uskrsnuti Jugu.

Nasmijani službenici, opasni službenici: strah od autoriteta

23 ruj.

Tekst je izvorno bio objavljen prije pet godina u časopisu Severni bunker, u broju posvećenom strahu. Čini mi se da bi mogao biti zanimljiv jer se moj strah od službenika zadnjih dana ponovno potvrđuje, tuđim iskustvom doduše.

Fufufu je japanska onomatopeja za podli smijeh. Obično se koristi u mangama, ali kada ga prevedemo na naš onda je to smijeh kojim se najuspjelije mogu smijati carinici, vladini službenici, političari – ljudi kojima takav smijeh najbolje pristaje. Zašto sam spomenula to fufufu naših vođa i njihovih sluga? Zato što se šaljiv prizvuk koji on ima u japanskim mangama posve gubi kada ga smjestimo u naš kontekst. Kod nas se s fufufu smije samo od srca. Nikad iz šale.

Dok sam bila u Rumuniji posjetila sam, između ostalog, i rodno selo Emila Ciorana, poznatog rumunjsko-francuskog pisca. Slikala sam se s prijateljima ispred njegove rodne kuće, pored njegove glinene i pomalo neugledne biste. Dok sam tako stajala, imala sam osjećaj da bi najprimjerenije bilo u sebi izgovarati njegove Silogizme gorčine jer bili smo na mjestu koje je trebalo slaviti Cioranov lik i djelo, a umjesto toga dobili smo jedno veliko, glasno fufufu. Bista u boji gline? U ulici koja ne nosi njegovo, već ime njegovog oca, lokalnog prote? U kulturnoj politici Rumunije očito nije bilo mjesta za lijepe riječi, intelektualni skepticizam – samo za jedno podmuklo fufufu koje se može tako često čuti na prostoru Balkana. Krenuli smo iz Zagreba, stigli u Rašinari, išli kroz istočnu Srbiju i svugdje se osjećali isto – kao kod kuće.

U jednom od svojih dnevničkih zapisa, Cioran kaže: Rođen sam u narodu robova; u tome treba tražiti izvor nevjerovatnog straha što ga osjećam pred autoritetom, svakim autoritetom, kakav god bio. Čim vidim čovjeka u uniformi ili iza šaltera, to jest nekog službenika DRŽAVE, postajem bespomoćan. Vratila sam se toj bilješci jer je, kao i 1963. kada ju je Cioran napisao, danas ona itekako aktualna. Je li se šta promijenilo? Jest, političko uređenje na prostoru bivše Jugoslavije i Rumunije. Jedna se zemlja raspala, druga se integrirala u EU. Ali, fufufu je ostao!

Na rumunjskoj smo granici imali susret s korumpiranim carinikom koji si je strpao deset eura u džep. Maltretirao nas je s osmijehom. Rekao je: dobro, pustiću vas iako niste platili vinjetu na ulasku samo zato što je vaš Hajduk izgubio od našeg Dinama. Prethodno je tražio 300 eura. Na ulasku u Rumuniju, na toj istoj granici, sedam dana ranije, uvrijeđeno smo konstatirali kako nije fer da su Rumunji ušli u EU, a granični im je prijelaz u tako derutnom stanju. Pa Hrvatska i Srbija su sto puta bolje! Znali smo da nisu – fufufu zvuči isto kod svih carinika i pograničnih policajaca. To sam isto fufufu čula i na varšavskom aerodromu, a Slovenaca se toliko bojim da se ne bih ni usudila ući u Europu s njihove strane! Ne mogu to objasniti, ali čim se približim granici, noge mi se odsjeku. Uvijek mislim kako, iako nisam lopov, taj autoritet kojem pokazujem svoje isprave zna nešto čega ni sama nisam svjesna.

Često sanjarim o tome kako će mi se pružiti prilika da budem neposlušna, ali u trenutku kad trebam taj neposluh pokazati sva drhtim od straha. Službenik je tu jer ima moć. Ja sam tu da tu moć potvrdim. On meni daje svoje fufufu, ja odgovaram strahom i tako u nedogled. I nije samo riječ o prelasku granica. Čovjek ima osjećaj da mora opravdati svoje postojanje pred bilo kojim službenikom.

Ponekada pomislim kako su me roditelji fino odgojili samo kako bih mogla preživjeti birokrate i susrete s različitim autoritetima. Nasmijana, čak i kada mi nije do toga – dajem autoritetu do znanja da ne predstavljam nikakvu opasnost: u mangama fufufu često prati seksualno iskorištavanje, pa se u skladu s tim i kod nas valja dobro namjestiti. Možda upravo ta praksa, a ne seksualni odgoj, najbolje sprema žene za brak. U tom braku autoriteta će biti mnogo i svi će oni biti službenici: od matičara, preko službenice MUP-a koja udara pečate i stavlja potpise, pa do službenika u poreznoj upravi. U tim lutanjima po različitim ustanovama dijalogiziraju jedino njihov autoritativni smijeh i moj strah. I doista, sve što im kažem, kažem da preživim.

Na ulasku u Rumuniju, dok smo čekali da prijeđemo srpsko-rumunjsku granicu, bila je noć i vrijeme je bilo užasno. Dunav nas je zapljuskivao i imala sam osjećaj da se brana koju prelazimo ljulja kao da je od karata. Pitala sam se kako je bilo prolaziti kroz Gvozdena vrata dok je Ceausescu bio na vlasti. Ako je to sad tako jezivo iskustvo, kako je tek bilo kada su ljudi umjesto deset eura davali puno, puno više? Nekoliko je automobila s rumunjskim registracijama pokušalo granicu prijeći preko reda. Ispred nas je u automobilu bio švercer koji je svaki čas izlazio iz auta i ulazio na zadnja vrata, kao da je nešto premještao. Na kraju je otvorio gepek u kojem su bili samo jedna dječja lopta i crveni balon. Pružio je ceduljicu cariniku i ovaj ga je odmah pustio dalje. Taj je dogovor između carinika i švercera bio dvostruko fufufu namijenjeno meni i ljudima koji su sa mnom bili u autu: od toga me uhvatio još veći strah.

Nakon tog ulaska u Rumuniju koji je više nalikovao ulasku u Mordor nego u zemlju Europske unije, ispostavilo se da je unutrašnjost daleko pitomija od graničnog prijelaza. Taj sam nesrazmjer opravdala upravo službenicima s kojima na proputovanju Rumunijom nismo imali nikakvog dodira. Družili smo se s prijateljima i ljudima koji poput Ciorana, poput mene, drhte od pomisli na birokratsku neman. Jer nitko od nas nije junak, svi smo preplašeni kad država zine i traži još. Možda strah ne bi bio tako jak kad bismo od birokracije dobijali nešto zauzvrat, kad bi država bila tu za nas, a ne obrnuto. Da su nas naučili kako je fufufu zapravo samo jedno balkansko, šaljivo buahahaha, i da je Vlad Tepes, kojeg povijest svako malo na Balkanu uskrsne pod drugim imenom, zauvijek pokojni – možda bismo se napokon, možda bih se napokon – mogla opustiti i prestati plašiti.

No, taj zlokobni, cinični smijeh nije rezerviran samo za političku elitu, on koristi i građanstvu koje se nikada ne smije samo sebi, ali zato uvijek rado prstom, a onda i smijehom upire u druge. I toga me, također, strah. Jer kada državni službenik dođe kući, skine svoje odijelo, njegovo fufufu, njegov osjećaj nadmoći i njegova želja da služi – ne nestaju. Njegova uniforma snosi dio odgovornosti, ali i bez nje – to je čovjek koji vam može utjerati strah u kosti, a prilika za demonostriranje moći, nažalost, kod nas nikad ne nedostaje.

Ne daj se, Arsene

25 kol.

Ne daj se, Arsene govor je koji sam održala na današnjoj komemoraciji Arsena Dedića u Hrvatskom društvu pisaca.

Znam da se puno mojih vršnjaka na socijalnim mrežama s pravom pitalo što feministica ima tražiti na komemoraciji Arsena Dedića, kantautora čiji su tekstovi vrlo često školski primjer toga kako ne treba pisati o ženama i romantičnoj ljubavi. Stvar je u tome da je zajedno s Desankom Maksimović, Jacquesom Prévertom i Vaskom Popom, Arsen Dedić bio prva poezija s kojom sam se kao dijete susrela u obiteljskom domu. Šesto izdanje Broda u boci doslovno me pjesnički odgojilo. Ne mislim pri tome na Ne daj se, Ines, koja je hrvatski pandan Prévertovoj Barbari, i koja je već osamdesetih bila sentimentalna zaostavština prošlih vremena koju nisam mogla intelektualno razumjeti, već na one pjesme u kojima je Dedić bio ironičan i duhovit i koje su i danas jednako aktualne i zabavne.

Krajem devedesetih bila sam opsjednuta Arsenovim pločama i neprestano sam slušala pjesmu Vlakom prema jugu. Ta je stvar nudila savršen eskapizam nakon iscrpljujućih ratnih godina. Drugi su klinci slušali Backstreet Boyse i Nirvanu, ja sam vrtila stare jugoslavenske šlagere i Toma Jonesa jer tad jesam postala nostalgična i to za jugoslavenskim modernizmom, natapiranim frizurama, mod haljinama, Gabi Novak, ekstravagantnom i sjajnom Josipom Lisac: u „tranziciji“ smo izgubili uređeno društvo i dobili estradnu zabavu koja nas je degradirala do te mjere da su i Dedićevi najproblematičniji tekstovi zvučali kao himne trećeg feminističkog vala.

Arsena Dedića nisam, dakle, nikad doživljavala kao neprijatelja, već kao važno ime neprovratno izgubljenog društva koje je bilo urbanije od onog koje su nam u amanet ostavile devedesete. Preko tekstova koje je pisao za druge izvođače, u suradnji sa stranim kompozitorima, Dedić je jugoslavenski i hrvatski kulturni prostor povezao sa cijelom Europom, posebice s Francuskom i tamošnjom šansonijerskom tradicijom. S obzirom da te veze sa svijetom koja nas je deprovincijalizirala više nema, nije teško razumjeti zašto je Dedićev glazbeni opus toliko važan i hvale vrijedan. Zbog toga danas stojim tu pred vama: da kažem da tu činjenicu ne možemo zaboraviti ni mi mlađe slušateljice i slušatelji koji nismo najbolje poznavali jugoslavenski kulturni kontekst u kojem je Arsen Dedić započeo svoju karijeru i dosegnuo njezin vrhunac. Jasno mi je da će se starije generacije Dedića prisjećati anegdotalno, plastičnije, ali mi ga mlađi kao kantautora možemo doživjeti isključivo preko popularne kulture u kojoj će zajedno sa svojim suvremenicima nastaviti figurirati kao važno ime bez obzira na to što više nije s nama.

No Arsen, naravno, nije bio samo pjevač i tekstopisac, već i izvrstan pjesnik. U prvom je redu, zapravo, bio pjesnik, iako ga internet, ali i oni koji nisu na njemu, ipak najradije pamte kao kantautora ljubavnih pjesama sa sladunjavim glazbenim aranžmanima. Miroslav Mićanović i Zvonimir Mrkonjić uvrstili su ga u svoje antologije suvremenog hrvatskog pjesništva. Dobio je Goranov vijenac za životno djelo. No čini mi se da je razgovor o Dediću kao pjesniku ostao površinski i da su u antologije ulazili većinom njegovi stihovi koji su tonom nalikovali onome što su pisali krugovaši i razlogovci, dok su njegova najbolja ostvarenja bili šaljivi, nepretenciozni kritički komentari – šlagerski u pravom smislu te riječi: Provincijsko kino, Balada o prolaznosti i sl. Kad je prije koju godinu nastupio u Lukovdolu na svečanom otvorenju Goranovog proljeća, na skromnu se drvenu binu popeo tek s mikrofonom i sintisajzerom. Nastup je bio nepretenciozan i neposredan, bez ikakve pompe i ukrućenosti što me pomalo iznenadilo. Činilo se da bi s lakoćom mogao nastupiti i na kakvoj maturalnoj večeri u režiji Sofije Coppole pod ružičastim, prigušenim svjetlima i balonima zakačenim za strop. Žao mi je što taj nastup nitko nije snimao jer je Dedić improvizirao pjesmu Zaboravlja se, aludirajući na svehrvatski zaborav Jugoslavije. Iza njega na zidu bila je slika Ivana Gorana Kovačića što je, sad kad o tome razmišljam, sretan detalj, jer su ta dva pjesnika lice i naličje iste poezije – one koja tegobu piše s lakoćom, a radost ne uzima zdravo za gotovo čak i onda kad zvuči najnonšalantnije.

Htjela bih na kraju reći kako sam vidjela na internetu da ljudi potpisuju peticiju da se Pleso umjesto u Franju Tuđmana preimenuje u Arsena Dedića, ali mislim da bi najbolje bilo poslušati pjesnika:

kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu.

Taj bi pjesnički brod, kad bi doista postojao, morao biti i dirljiv i zabavan istovremeno jer je i ono što nam je ostalo od Arsena Dedića takvo. Postoje uostalom plovidbe koje lako zaboravljamo, brodovi koji brzo potonu. Arsen nije jedan od njih.

Slika

Draga Kolinda, pišem ti pismo…

12 sij.

jadranka piše kolindi

Napomena: Pismo u cjelini možete pod Jadrankinim pseudonimom Vesna Parun pronaći na internetu.

Humptyju Dumptyju se ne da

14 lis.

Ebola je trenutno u Španiji ono što su kod nas u svibnju bile poplave – ozbiljan problem kojem se ne nazire kraj. Zaražena virusom ebole, medicinska sestra Teresa Ramos zadnjih se dana bori za svoj život u madridskoj bolnici Carlos III, a stotinjak je osoba s kojima je u međuvremenu bila u direktnom kontaktu pod prismotrom. Suprug joj je u izolaciji, a obiteljskog su im psa vlasti uspavale, iako nije pokazivao nikakve znakove zaraze.

Stvar koja povezuje poplave koje su proljetos zahvatile dio Srbije, Bosne i Hrvatske i aktualno izbijanje zaraze u Španiji, ono što je širenje ebole i katastrofalne poplave u prvom redu i omogućilo, jest politika u njihovoj pozadini – politika arogantne vlasti u potpunosti desenzibilizirane za probleme vlastitog glasačkog tijela. Posljedice koje spomenuta politika ima po ljude, njihovu imovinu i živote, konkretan su rezultat nastojanja vlasti, kako španjolskih, tako i ovih „naših“, da privatni interesi uvijek budu (i ostanu) u prednosti u odnosu na javne. I to zato što ti privatni interesi direktno pogoduju ljudima na vlasti, ljudima koji su izabrani da zastupaju druge, a koji zapravo zastupaju sebe i krupni kapital s kojim svojim političkim djelovanjem postaju jedno.

Da bismo našli dokaze bahatosti političara, ne moramo kopati duboko. Krenimo od incidenta koji je ovaj moj tekst započeo. Španjolska je vlada dvojicu svojih svećenika, misionara koji su širili kršćanstvo po zapadnom dijelu Afrike, nakon što su se razboljeli, vratila na liječenje u Madrid, gdje su obojica umrla. Teresa Ramos je, zajedno s kolegicama, posve nepripremljena, imala zadatak očistiti sobu nakon što su iznijeli leš jednog od svećenika. Ramos je, navodno, rukavicom dotakla lice dok je skidala zaštitno odijelo i tako se zarazila. Odmah potom kreće difamacija medicinske sestre jer, kao i svaka druga nesposobna vlast, i ova španjolska mora nekoga okriviti za vlastite propuste.

Sjetimo se samo kako su zbog šteta nastalih klizištima bh vlasti okrivljivale ljude jer su kuće gradili nepropisno ili premijera Zorana Milanovića koji je radio to isto, ali s druge strane Save. Ili srpske vlasti koje su za zakašnjelu evakuaciju Obrenovca okrivile Obrenovčane, kao da je ljudima bilo u interesu izgubiti život i svu imovinu. Ex-yu javnost je tad, kao što je i španjolska sad – bila ujedinjena. Odmah je bilo jasno da su posljedice poplava mogle biti izbjegnute da se blagovremeno reagiralo, da su službe civilne zaštite bile osposobljene i naučene reagirati, da je bilo dovoljno novca u državnom proračunu za njihovu obuku i potrebnu opremu. I to novca koji je trebao biti tamo, ali ga, nekim čudom, vlasti nikako nisu mogle naći. Koliko je samo madraca Milorad Dodik morao pregledati zajedno s Aleksandrom Vučićem, koliko su samo jastuka Izetbegović, Radončić, Lagumdžija i Čović morali protresti da javnost vidi makar siću! Javni je novac nestao u privatnim džepovima, a posljedicu toga osjetila je upravo javnost koja je novac za civilnu zaštitu redovito izdvajala od svojih mizernih plaća.

Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Potop biblijskih razmjera. Nažalost, ljudi najčešće reagiraju kad je već kasno jer se ne obaziru na kriminalne radnje čije posljedice nisu odmah „vidljive“ i jasne. Kao, na primjer, na uništavanje javnog školstva i javnog zdravstva. Što se dogodi kad se proračunski novac koristi nenamjenski da pokrije budžetske rupe nastale dugogodišnjom, sustavnom krađom? Epidemija ebole. Politika štednje koju su Španjolskoj nametnule strane (uglavnom njemačke) banke – uništile su javno zdravstvo. Strani je kapital stavljen iznad zdravlja građana jer, kao desničarska stranka, PP (Partido Popular) bankarski profit cijeni više od zajedničkog dobra, i to krijući se iza domoljubnih parola. Baš kao i Hrvatska demokratska zajednica.

No da se razumijemo, ni socijalisti nisu ništa bolji. Zapatero je, pritisnut recesijom, utabao put svom nasljedniku Rajoyu politikom koja je bila daleko od socijalističke. Isto kao što vlada Zorana Milanovića radi na tome da otvori put Karamarku koji će samo završiti ono što je SDP započeo – potpunu propast javnih institucija i sekularne države. Bitne razlike između toga kako se strani kapital i domaća radna snaga tretiraju kad su na vlasti lijevi ili desni – više jednostavno nema jer su obje opcije u službi novca, a ne ljudi koji ih svake četiri godine biraju.

Tome najbolje svjedoči činjenica da Hrvatska nije spremna za pandemiju ebole jer nema bolničkih uvjeta za potpunu izolaciju pacijenata koja je prijeko potrebna. Hrvatska nije spremna kao što to nije bila ni Španjolska: bez ulaganja u javno zdravstvo, zdravlja ne može biti. Ukoliko je javnost prepuštena na milost i nemilost privatnim institucijama koje također, kao i vlast, služe kapitalu, a ne javnom dobru – što drugo javnosti preostaje nego da se povije u kutu i umre? Doista, što će biti s ljudima koji si ne mogu priuštiti privatiziranu zdravstvenu uslugu? Činjenica da medicinsko osoblje javnih bolnica ne može reagirati na pandemiju jer je financijski onesposobljeno da djeluje, ne ostavlja previše prostora za optimizam. Španjolski stručnjak za mikrobiologiju Fernando Rodríguez Artalejo tek sad najavljuje tečajeve za medicinare, policajce i vatrogasce. Tek sad, nakon što su, potpuno nespremni, dovezli dva teško bolesna svećenika iako je osoblje bolnice Carlos III upozoravalo da nema uvjeta za njihovo liječenje. Paradoksalno, bolnica je prethodno bila opremljena za najekstremnije slučajeve, ali se zbog proračunskih rezova puno toga morala odreći, uključujući i izolacione sobe koja bi joj sad dobro došla.

Liječnik Javier Rodríguez, savjetnik za još-malo-pa-privatni madridski Dom zdravlja, narugao se smrtno bolesnoj Romero, rekavši kako za oblačenje zaštitnog odijela ne treba diploma i nazvao je lažljivicom, ali dvojicu svećenika koji su ugrozili medicinsko osoblje nije ni spomenuo. Nevjerojatno je da liječnik smrtno bolesnu osobu bez imalo suosjećanja može vrijeđati na takav način. S obzirom da PP radi na tome da zdravstvo u potpunosti privatizira, cinične optužbe na račun Terese Romero zvuče još gore. Ne samo da vlast ne priznaje krivicu, a odgovorne osobe ne daju ostavke, već ženu koju su zbog vlastite nekompetencije izložili životnoj opasnosti, čiju su obitelj rasturili, čijeg su psa posve nepotrebno ubili – optužuju za propuste koje su sami napravili. Nije posao medicinske sestre tumačiti protokol, voditi računa o tome ima li bolnica dovoljno novaca i uvjete za rad. Nije posao medicinske sestre voditi državu i brinuti se za zdravlje svih njezinih građana. Ali kad imate potpuno nesposobnu vlast, posao medicinske sestre postaje sve osim onoga za što se školovala. Tako i kod nas: svi bismo trebali znati sve da potegnemo umjesto onih koji za vođenje države dobivaju masne pare.

Poplave su bile jezivo iskustvo koje će se ponoviti jer nema ulaganja u infrastrukturu, nema para za građevinske dozvole, nema para ni za što osim za bezobrazno visoke plaće političara koji ne rade svoj posao. Kad im nestane novaca, političari potegnu iz naših džepova, a kad ih imaju previše – onda ih stavljaju na tajne račune i čuvaju za dane kad će, kao što je bilo sa Sanaderom, morati bježati preko grane. Ne znam samo gdje planiraju ići jer zemlje, zahvaljujući njihovom predanom radu, počinju nalikovati kao jaje jajetu: sve su redom razbijene i teško da ih bilo tko može ponovno sastaviti.