Ko plače, ne misli?

12 ožu.

Po Sanji Domazet je tempo njezinog romana Ko plače adagio sostenuto. Ja sam, međutim, čitajući ga zaključila kako adagio na kraju prelazi u lento, možda čak lentissimo zbog sve češće upotrebe imenice Bog preko koje umorna čitateljica mora preskakati kako bi došla do cilja, tj. kraja koji je sve samo ne happy. Čim je, na prošlogodišnjoj dodjeli nagrade Meša Selimović, Mihajlo Pantić u svom kratkom prikazu ovog romana spomenuo riječi intuicija i ženska (meka) perspektiva digla mi se kosa na glavi. Naravno, nisam odustala od potrage za knjigom, jer sam se potajno nadala da je Pantić pogriješio u odabiru riječi. Nažalost, poslije prvog vala uzbuđenja shvatila sam da u ruci držim nesuđeni nastavak romana Snopis Jasmine Musabegović – knjigu koja teče slapovima menstrualne krvi i tihom čežnjom maloljetne žene da rodi dijete muškarca kojeg voli. Baš dirljivo.

Nisam sklona ženskom pismu. Taj mi je pojam vrlo suspektan i svi koji me poznaju znaju da je insistiranje na „ženskoj“ kvaliteti nekog djela, te izjednačavanje žene i prirode razlog što ne volim vrlo popularnu Pagliju i neke druge, manje popularne teoretičarke i wannabe spisateljice. Ipak, i mene povremeno uzbude rečenice kao što je: Danas sam, u rano jutro, čula kako odlaze ždralovi; i ja sam, dok me je drmala gripa i nisam znala gdje se nalazim i kako se zovem, pročitala nekoliko ljubavnih romana u kojima je svaka junakinja uboga mala, i gdje se vole suzdržana i čedna djeva i bogati, uspaljeni kavalir. Ko plače, da se odmah razumijemo, nije takva knjiga. Uživala sam u Sanjinim vodenastim rečenicama i melanholičnom ambijentu. Domazet odlično piše. Problem, dakle, nije u tome kako piše, nego u onome o čemu piše.

Svoje je tri junakinje autorica izmrvila tekstom i kao bezobličnu „ženskost“ servirala čitateljicama (i čitateljima, naravno). Sara, Sofija i Marija (tako se junakinje romana zovu) predstavljaju prototip žene koja se ne muči filozofskim pitanjima, nego osjeća iz ženske, jebežljive nutrine koja odgovara muzikom ili bebom na sve vantjelesne, muške podražaje, a u umjetnosti i ljubavi uživa kao da je provodnik za struju – od toliko pasivnosti bi pozlilo i viktorijancima. Ispada na kraju da je svaka imalo osjetljiva žena sklona melanholiji, Goetheov Werter: prosviraće si mozak zbog nesretne ljubavi, jer umjesto razuma njezinim tijelom upravlja neki neodređeni, ženski Weltschmertz. Ili će joj, kao što je to u slučaju Marije, treće junakinje romana, umjesto vlastite nesvijesti presuditi nečija tuđa.

Ipak, knjiga nije loše štivo. Iako je Ko plače rijeka u kojoj pluta gomila Ofelija, nije loše u nju umočiti nogu. Dobro, možda samo nožni palac. Jer, na dnu te rijeke postoje kamenčići koje vrijedi izroniti na površinu – Mozartovo lajanje u bordelu ili trenutak u kojem si profesor klavira prosvira mozak malim srebrnim pištoljem, nakon što je maloljetnoj djevojčici palčevima trljao bradavice na satu klavira. You go girl! (Mislim na pištolj.)

Btw. Knjigu sam čitala izležavajući se gola na mekoj posteljini. (Da ne bude da golo žensko tijelo promovira samo automobilske gume, ulje za motor, pileću salamu i ostale stvari koje s njim nemaju nikakve veze.) Stoga, Mozarta u cd player, sebe u krevet, Ko plače u šake, pa da vidimo ko će izdržati do kraja a da ne zaplače što od uživanja, što od muke.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: