Neminovno je da čovjek u jednom trenutku ostavi po strani knjigu koju čita kako bi obavio neki konkretniji posao, ali da s Rimbauda pređe na mrvljenje osušenog kravljeg izmeta kako bi grah bolje rodio – to se može desiti samo meni. Ujutro sam sa starim otišla na vikendicu i čim smo stigli, ošamućena i uspavana seoskim zrakom, vratila sam se u krevet. Da mogu mirno spavati samo danju ovaj mi je jednodnevni izlet na selo potvrdio – noću taj isti krevet uranja u jezivu tišinu i mrkli mrak u kojem se nad mojom glavom pali sijalica i gori sve do jutra kada se iscrpljen, mozak uspavljuje u vanblogovsko zelenilo. Poslijepodne me je probudilo tatino dozivanje, pa sam klisnula niz stepenice i odlučila mu pomoći oko bašte. Moj je zadatak bio „ukrasti“ đubrivo namijenjeno krompiru i darovati ga grahu. (Rimbaud nikada prije nije otputovao tako daleko – bila sam u govnima do grla i on mi nije bio ni na kraj pameti.) Trebalo je, zatim, zrna koja su, tako posuta po zemlji, izgledala sićušno poput mozgova nekih od mojih sunarodnjaka, vodom natjerati da nabubre. A da li su zrna nabubrila ili ne, i kako nam je pao grah, reći će vrijeme. Ja sam svoj dio posla uradila onako, pjesnički – ne prljajući ruke, sanjajući o zakržljaloj gradskoj flori i fauni, a grah će svoj, vjerovatno, po bosanski – s puno izmeta i ljubavi.
U carstvu melanholije 