Gledajući jučer Coppolinog Drakulu sjetih se zbog čega se osim feministkinjom ćutim i romantičarkom: romantičar voli kao smrt, ili ste potpuno njegovi ili živite.
Btw. interesantno je kako su ljudi vremenom romanizam proglasili igralištem za slabe, gotovo maloumne. U redu je željeti život, ali željeti više znak je slabosti. Hajneov ulomak(1), međutim, kazuje suprotno – ako date romantičaru da izabere između sitnica i smrti, on će uvijek izabrati ovo drugo, jer je Tanatos veći od života. Tako je i sa mnom, ne želim čačkalicu za zube, želim bodež. Sjećam se da sam u gimnaziji jedina, komentirajući Jade mladog Vertera, rekla kako vrijedi umrijeti zbog ljubavi. I evo, par godina kasnije, oni što su rekli ne – žive, dok ja svakodnevno umirem i uzvikujem svoje da!da!da! i, poput prave romatičarke, dajem puno kako bih dobila više.
(1)Pošao sam u jednu galanterijsku radnju na Via Burstah, gdje sam u jednom izlogu našao dva lijepa pištolja u kutiji. Još se i danas vrlo dobro sjećam da je pored njih stajalo mnogo veselih igračaka od sedefa i zlata, gvozdenih srca na zlatnim lančićima, porculanskih šolja sa nježnim natpisima, burmutica s lijepim slikama, kao što su, na primjer, božanstvena priča o Suzani, labudova pjesma Ledina, otmica Sabinjanki, Lukrecija, te debela uzorita žena s razgolićenim grudima, u koje ona naknadno zabada mač, pokojna Betman, La belle Ferroniere, sve sama primamljiva lica – ali ja sam ipak kupio pištolje, ne pogađajući se mnogo, a zatim sam kupio olova, pa baruta i onda otišao pravo u krčmu sinjora Unbešajdena i poručio ostrige i čašu rajnskog vina. (Hajne, Ideje)
U carstvu melanholije 