Z žličko se možgani izpraznijo. Hemoragira melanholija.

Nije tajna da slovenački pjesnik Tomaž Šalamun voli muškarce i izvodi ih na ručkove gdje im (ako i sami pišu) odaje tajne pjesništva. Na takvu dvostruku gozbu, kažu, nikada nije pozvao nijednu ženu. Prvi sam put za Šalamuna čula od jednog beogradskog profesora koji je pričao o tome kako je pjesnik zbog crnca ostavio ženu i pobjegao s njime u džipu, pa sam ga tako i čitala – on bježi u džipu, a ja za njim vičem: Šalamune, nisi Whitman – vrati se. Kada je Šalamun za proslov ciklusa “Wittgensteinove sjenke” izabrao Branetove dječačke stihove Jednog sam dana na livadi jeo snijeg i kod DD-a se raspitivao o njemu, pomahnitala sam od ljubomore: Šalamun odlično piše, i sigurna sam da isto tako jebe. Utješilo me je to što sam znala da je B. veća lezbijka od mene i da mu se u sredstvima javnog prevoza obraćaju sa „djevojko“ i „gospođo“. (Da paradoks bude veći, meni su se u autobusu i na drugim mjestima znali često obraćati sa „momak“.) Nekad u novembru prošle godine, za vrijeme razgovora o tome kako provodim dane naizmjenično čitajući i gledajući pornografiju, Viktor je ustanovio kako sam ja, zapravo, peder. Ako me sreća posluži, možda taj zaključak dođe i do Šalamuna, pa me slovenački pjesnik izvede na večeru i napokon mi objasni zbog čega misli da žene ne znaju „Igrati gustu, snažnu igru.“