Škola

S prozora vidim kredom nacrtanu školicu, igru koje sam se i sama nekoć rado igrala – kamenčić se ganja sve do neba, polukruga koji dolazi kao šlag na tortu. Sada, kada je gledam s petog sprata, iz dvadeset i pete, vidim da školica nalikuje na kurac – blagi zavijutak koji ejakulira pobjedu. Moja asocijacija nije slučajna – pokušali su me, kao i sve druge, naučiti da svaki uspjeh dolazi preko muškog spolovila ili se krije u njegovom obliku. To što je u pitanju igra koja se zove školica dodatno pojašnjava stvar – kurac regrutuje samo one koji su naučili da ga priznaju za jedinog učitelja, i vlast dijeli isključivo s njima. Kao ženi koja je iskoračila iz takve škole, taj mi se kurac po kojem svi tako uporno skakuću ne bi li šta napravili u životu, vremenom činio sve manjim i manjim, a zapravo je odvijek i bio malen i beznačajan – velik samo onima koji ga porede sa svojom ništavnošću i onima koji se boje njegove lažne veličine.