Morpheus, gdje si sad, jebo te otac očin?!

Priča o Pepeljugi ne bi smjela biti primjenjiva na poeziju: nema ponoći koja dobru poeziju pretvara u prnje i prašinu, ali isto tako nema čarobnog štapića koji lošu poeziju može transformirati u književni biser. Pjesnička je svakodnevnica u Bosni/ Hrvatskoj, međutim, upravo takva – bajkovita. Medijskim se štapićem od sranja (da referiram na prošli zapis – jer ima i pjesnika koji su govna u noćnoj posudi) stvaraju uspješni književnici čija imena onda iskaču iz svake druge recenzije kao nezaobilazno, vrhunsko štivo. Ružnu stranu kapitalizma tako možete najintenzivnije okusiti u književnosti – odjednom ste okruženi ljudima za koje pouzdano znate da ne znaju dobro pisati, ali kako im to niko nema hrabrosti reći, oni o poeziji govore/pišu s toliko autoriteta, kao da je pisanje poezije/pisanje o poeziji započelo upravo s njima. Takva vas situacija tjera u ćošak gdje ostajete nasamo sa stihom Ingeborg Bachmann: Nichts mehr gefällt mir. U poeziji, naravno. Da stvar bude još gora te ljude često susrećete na pjesničkim večerima – neki od njih određuju uređivačku politiku festivala, časopisa, sjede u žirijima za različite književne nagrade i vrlo su utjecajni. Riječ je o ljudima koji, najjednostavnije rečeno, imaju moć i zloupotrebljavaju je. Imate, dakle, pouzdan dokaz da politika i književnost idu pod ruku – princip moći, jaranstva – sve to utječe na percepciju književnog djela, zbirke poezije u ovom slučaju, na njezinu medijsku eksponiranost. Treba tome pridodati i incestuizaciju književne scene – svako je svakog. Objavio. Recenzirao. Hvalio. I ništa ne možete napraviti da to promijenite. Upali ste u matricu i nikakva vas crvena pilula neće iz nje osloboditi.