Vlažne zone

Prije par sedmica sam doznala da je Charlotte Roche, nekadašnja voditeljica s Vive, izdala knjigu u kojoj je pisala o djevojci koja ima problema s hemeroidima. Bila sam oduševljena, jer sam, čuvši par ulomaka koje je pročitala na televiziji, pomislila kako bi njezin roman mogao biti zabavan (kao što je bilo zabavno gledati je u ulozi voditeljice). Oduševljenje je, međutim, ubrzo splasnulo nakon što sam, istražujući, doznala da ona uopšte ne čita. Charlotte je, da stvar bude gora, deklarirana feministkinja, a njezin se roman bavi škakljivim pitanjem ženske seksualnosti. Knjigu su proglasili pornografijom, što je bilo dovoljno da Feuchtgebiete postane bestseler – svi su je oni koji, poput autorice, jednu knjigu čitaju po tri godine, kupili.

Roman nije seksualno oslobađajući niti je feministički, iako je Roche očito imala želju pokazati da sve što dolazi od pičke društvo proglašava kužim (s čime se u potpunosti slažem). Problem s Charlottinim romanom jest taj da pornografija (i ono što na nju liči, jer Feuchtgebiete nije pornografsko štivo) u književnosti nema težinu ako je jedina ili centralna tema djela. Seksualne „devijacije“ glavne junakinje bi, sasvim sigurno, bolje došle do izražaja da spisateljica nije pisala isključivo o njima, da je umjesto u loš ljubić s happy endom/ dramu o djetetu razvedenih roditelja prezasićenu kratkim i glupavim rečenicama tipa: Jeder ist besser als keiner, grickanje skorene sperme iza vlastitih noktiju stavila u drugačiji kontekst. Ali kako da to Charlotte zna kada ne čita?

Nedavno nam je jedan B-ov prijatelj donio knjigu dnevničkih zapisa francuskog pisca Hervéa Guiberta Le mausolée des amants. (Guibert je, za sve one koji njegovo djelo ne poznaju, napisao po meni jednu od najboljih knjiga o žudnji, gej žudnji doduše – Lud za Vincentom.) U jednom od dnevničkih fragmenata Hervé piše: Teško pisati bez blizine knjiga (možda greška što sam razdvojio svoju radnu sobu i biblioteku?), bez osjećanja njihove prisutnosti, njihove težine, jer čini se da oslobađaju fantomsku glazbu, ne odmjeravaju me samo s vrha svojih polica, teku nečujnim rečenicama, spajaju se u blizini, prevrću se, tuku, ponekada sam im sudija, nova ih rečenica rastavlja. Zaista je tako – čak se ni o kurcu i pički se ne može dobro pisati, ako se prije toga nije pročitalo naslova i naslova, ako pisac nije sasvim okružen njima, jer čar pornografije i jest u tome da joj uvijek nasuprot stoji polica s knjigama. Drugačije ne bismo mogli razlikovati vlastiti užitak od životinjskog. Zato je prava šteta što je umjesto Guiberta knjigu o ženskoj seksualnosti napisala inače vrlo šarmantna Roche jer da ju je napisao on cilj djela ne bi bio dokazati kako se riječ smegma odnosi i na žensko, a ne samo muško spolovilo.