Svaki me put u tramvaju muči isto pitanje: da li da starijoj osobi ustupim svoje mjesto, ako sjedim, jer nikada ne znam kome zapravo sjedište prepuštam. Neugodno mi je pitati: Oprostite, možete li mi reći za koga glasate na izborima, jeste li homofob, šta mislite o feminizmu? Ne mili mi se, međutim, ustati nekom debelom, olinjalom ženomrscu ili babi koja na zidu uz Isusovu drži i Pavelićevu sliku. Takvim bih ljudima radije, po francuski, darovala smrt umjesto mjesta, jer starost samo pooštrava ljudsku glupost, nikako ljude ne čini mudrijim.