Vaservaga

Jučer sam za razgovora s Marijom Andrijašević, koja je rekla kako nije sklona pisanju kritika, jer nije konfliktna osoba, shvatila da sam na drugoj strani – da mi je kritiziranje u krvi. Nije riječ o vječitom nezadovoljstvu, naprotiv, inače sam vesela i sretna osoba, već o velikoj osjetljivosti na glupost i pravilnosti koje ona izaziva. Ukratko, rođena sam kao vaservaga. U trenutku u kojem sam postala sposobna za zrelo kritičko razmišljanje, odmah sam uočila svoju sklonost ka ukazivanju na kvržice i udubljenja u političkoj i književnoj zbilji. Govorim o malignim kvržicama i udubljenjima koja pogoduju izgradnji septičkih jama. Nos mi reaguje na te smradove i ne mogu si pomoći a da ne kažem šta o njima mislim. Puno bi jednostavnije bilo pisati o stvarima koje me uveseljavaju, ali ni kritika nije ništa drugo nego način da se optimizam zaštiti. Sve dok vjerujem da nešto mogu promijeniti ukazujući na to pisanjem, mogu biti sretna osoba. U trenutku u kojem bih se plašila istaknuti stvari koje mi kao vaservagi smetaju, izgubila bih svoju funkciju i potonula u govna. Do grla bi u tom slučaju bio preblag izraz.