Kada si ljudi pokušavaju objasniti feminizam obično to rade definirajući ga kao mržnju prema muškarcima, što je najlakši i ujedno najgori način da se o feminizmu govori. Nažalost, doista postoje žene koje preziru muškarce i nazivaju se feministkinjama. Takve feministkinje, kako se može vidjeti na različitim skupovima, daju prednost aktivizmu pred teorijskim angažmanom, pozivajući se na realne, svakodnevne probleme, zaboravljajući pri tome da pisana riječ nije ništa manje važan dio stvarnosti. Štaviše, filozofija i teorija konstituiraju zbilju koju kasnije aktivizam pokušava izmijeniti. Ne mogu zamisliti da kanone u književnosti neko pokuša promijeniti lomljenjem olovaka ili križanjem spornih mjesta u knjigama. Isto tako ne vidim kako je moguće boriti se protiv mizoginije zanemarujući spise onih muškaraca koji su joj bili skloni.
26. septembra sam s nekolicinom drugih feministkinja i feminista učestvovala u raspravi koja se razvila oko lika i djela Simone de Beauvoir. Bilo je jasno da neke od sudionica smatraju kako je bavljenje teorijom, filozofijom itd, mlaćenje prazne slame te da, s druge strane, nije nužno da feministkinje citiraju i koriste literaturu koju su pisali Freud, Lacan, Foucault i drugi mislioci koje sam kasnije, u svom kratkom izlaganju, izrevoltirana, nazvala našim velikanima. Feministkinje često zaboravljaju da je žena vremenom postala konstanta u književnoj, filozofskoj i teorijskoj produkciji muških kolega – mjesto preko kojeg su si muškarci pokušali objasniti niz stvari.
Svojim su pisanjem muškarci stvorili i prezervirali ženski lik koji mnogi tumače kao vjerodostojnu sliku i interpretaciju žene. Historija je tako postala jedan ogroman i sveobuhvatan palimpsest u kojem je žena pogrešno označena, koji je nemoguće “ispravljati” bez poznavanja gomile zapisa od kojih su neki izrazito mizogini te bez pisanja alternativnih tekstova. Jasno je da postoji opresija žena kao filozofkinja, umjetnica, teoretičarki itd. i da je nužno rehabilitirati njihova djela (da ne mislim da je tako ne bih ni bila feministkinja), ali suludo je vjerovati kako je sve to moguće uraditi bez pomnog iščitavanja knjiga koje su idejno osnažile patrijarhat i koje čine okosnicu falocentrizma protiv kojeg se feminizam bori. Pravi neprijatelj nije, dakle, muškarac – nego mehanizmi društva koji ga smještaju u centar i daju mu autorska prava na ženski lik.
Pogledajte šta o svemu ovome misli Maja Solar: klikni
U carstvu melanholije 