Smaller, poorer, cheaper

Sinoćnja večer je bila u znaku intimne geografije: prvo sam na poklon dobila knjigu Natalie Angier, a potom prisustvovala izvedbi Smaller, poorer, cheaper australske cirkuske družine Acrobats. Neopisiv je osjećaj gledati crnohumornu predstavu koja akrobate svodi na tijelo i njegove traume: Jo-Ann Lancaster, Mozes i Simon Yates su u dvadeset minuta svaki, tijelom i pokretom ispričali svoja bolna iskustva u prepunom balonu Boćarskog doma.

Smaller, poorer, cheaper je pravi omaž ljudskom tijelu – uz oskudnu scenografiju i minimalnu kostimografiju, u prvom je planu bilo upravo tijelo akrobata koje se smijalo samo sebi. Podsjetilo me je to na naviku rahmetli dide Avde da nam bajke priča prostrijelnom ranom na ruci – pretvarajući ožiljak, kontrakcijom mišića, u pripovjedačeva usta, nasmijavao je svoje unuke iako je baš ta rana bila podsjetnik na njegovo najtraumatičnije ratno iskustvo. Moguće se dakle smijati onime što nas najviše boli. Australci su u tome besprijekorni – u prvom je planu bila snaga i istreniranost njihovih tijela, koja bi, ako je vjerovati predrasudama društva, „trebala“ biti oslabljena tragedijama koje su ih zadesile. Jo-Ann je u svojih 20 minuta pokazala zadivljujuću snagu žene koja je u međuvremenu postala dvostruka majka.

Osim prekrasne izvedbe na trapezu koju je pratila s njezinim aktom sjajno usaglašena muzika Tima Barrassa, Jo-Ann Lancaster je u dva navrata svojoj osjetno tegobnoj akrobatskoj rutini dodala i tipično klovnovski trenutak – crtajući mapu svoga tijela na haljini od papira i trenutak ranije, vrlo jezgrovito prikazujući život žene, odnosno uprizorujući ono što takav život čini nepopravljivo monotonim: vjenčanje, usisavanje, dojenje. Poslije nje je na red došao Mozes koji je govorio o svojoj dijagnozi – HIV-u. Ako govorimo o traumama, ova je najupečatljivija, jer je bolesti Mozes suprotstavio ukočeni, široki osmijeh Češirske mačke. Njegova je igra maramicom boje kože koja je nestajala u njegovoj ruci i onda izlazila prvo iz jednih, pa drugih gaća, da bi je zatim izvukao iz svog anusa – crvenu, savršeno prikazala trenutak jezivog otkrića, detekciju bolesti. Blood up my cocking arse, pisalo je na platnu. I zaista, krv je preovladavajući motiv u njegovom aktu: fizički najzahtjevniji dio – izvedba s konopcem s čijeg se vrha cijedila crvena tekućina, simbolička krv, aluzija je na virus koji ga je inficirao. Mozes se zamotavao i odmotavao debelim konopcem – penjao se i spuštao, da bi se na kraju sasvim crven stropštao na tle poput leša.

Treći je nastupio Simon Yates čija je lična tragedija u tome da je poslije vrlo hvaljene svjetske turneje iz 2002. godine povrijedio nogu nakon čega je doživio nervni slom ne mogavši se pomiriti s ozljedom. Njegova se tačka sastojala od niza akrobatskih rutina, ali je najupečatljiviji bio njegov hod po konopcu, njegova borba s gravitacijom koja ne samo da vuče tijelo u provaliju svakodnevnice, nego mu prijeti i ludilom. Trzanje tijela koje se bori da opstane, smiješno prosipanje hrane i pića, zatim budilnik koji se gasi praskom – sve je to upotpunjeno glazbom već spomenutog Tima Barrassa. Muzičar je, zaista, zaokružio izvedbe, to jeste, impregnirao ih zvukovima bez kojih one ne bi tako sjajno funkcionirale. Šta reći na kraju osim da umjetnicima i, dakako, organizatorima Festivala novog cirkusa – treba skinuti kapu. Ovakvim je manifestacijama potrebno dati bezuvjetnu podršku, jer možda je moguće živjeti bez cirkusa, ali kakav bi to onda život bio!