Hipnotizirajuće figure

dvije figure
Two Figures 1953.

Hipnotizirajuće Baconove Figure: slikar ih dodatno izolira i izdiže različitim namještajem (u ovom slučaju krevetom) ili kružnim monohromatskim plohama s kojima Figura, uz pomoć kontura, stvara ritam. Figure, zatim, kako kaže Deleuze, trpe djelovanje nevidljivih sila uslijed kojih se deformiraju. Riječ je o silama koje francuski filozof pronalazi i kod Kafke i Becketta – o silama koje trpi tijelo koje miruje. Tamo gdje sila pritišće, izduljulje, pritješnjuje – vidimo tragove. Nevjerovatno je kako je Deleuze propustio identificirati silu koja deformira: ona je Bacon sam. Iako se na ovoj slici, koja je nešto drugačija (intimnija) od ostalih njegovih djela, to djelovanje ne vidi tako dobro – portreti i autoportreti govore o Baconovom uplitanju, njegovoj penetraciji u osobu koju deformira. Nastavi čitati

Smaller, poorer, cheaper

Sinoćnja večer je bila u znaku intimne geografije: prvo sam na poklon dobila knjigu Natalie Angier, a potom prisustvovala izvedbi Smaller, poorer, cheaper australske cirkuske družine Acrobats. Neopisiv je osjećaj gledati crnohumornu predstavu koja akrobate svodi na tijelo i njegove traume: Jo-Ann Lancaster, Mozes i Simon Yates su u dvadeset minuta svaki, tijelom i pokretom ispričali svoja bolna iskustva u prepunom balonu Boćarskog doma. Nastavi čitati

Kuda sa suvišnim sjećanjem?

Rasprava s izloškom iz nekog od muzeja moderne umjetnosti često je zahvalnija od rasprave s ljudima. Uzmimo za primjer rad „You can’t lay down your memory“ iz 1991. godine. Riječ je o “svežnju” ladica u koje je autor djela, , posložio sjećanje koje je istovremeno opredmetio tim istim ladicama. One su, dakako, znak, metafora, simbol i šta sve već ne, što mnogi ljudi, nažalost, nisu (ljudi su postali jednoznačni i rijetko isprovociraju bilo kakav dijalog). Zbog toga se često uhvatim kako o ljudima razmišljam sve manje, kako sve manje i sve teže s njima komuniciram (uz nekolicinu izuzetaka) i kako se istovremeno radije okrećem online galerijskim prostorima koji ispred mene šire bogatu mrežu različitih značenja, započinjući odmah time moju interpretaciju/interpretacije.

Šta je bilo s ladicama? Prvo sam ih gledala i razmišljala o tome šta se u njima, zapravo, nalazi – da li praznina tih ladica korespondira s prazninom mojih? Ja sam, naime, nedavno ispraznila svoje ladice od bilo kakvog suvišnog sjećanja jer bi prognanstvo iz rajskog vrta u mom slučaju značilo prognanstvo u sjećanja – postavši razumna osoba izgubila sam sadržaj većine ladica, prestala sam biti nostalgična i moram priznati da mi takvo stanje odgovara. Nakon što sam neko vrijeme brižljivo promatrala Remyjeve ladice, koje su same po sebi višeznačne i uzbudljive, premjestila sam pogled na naslov: you cant’t lay down your memory, rečenicu koju ne mogu potpisati. Sjećanje nema težinu. Ono često obrubljuje samo sebe – tako je sjećanje oblikom puno više nalik na lukovicu ili smotuljak tkanine nego što je gomila ladica i nema, dakle, potrebe spuštati ga, ostavljati, jer ono nije nikakav teret. (Teret je samo ako ga se ne možemo tj. ne želimo osloboditi.) Dalje, can’t bi trebalo zamijeniti negacijom won’t, jer nas u sjećanje vraća vlastita želja, htijenje. Čak i ako prihvatimo tezu da je sjećanje nešto na što smo primorani, to ne znači da smo istovremeno prinuđeni pridavati mu toliki značaj. Sjećanje je pribježište, eskapizam koji uzima više vremena od spavanja, a zauzvrat daje samo mlaku utjehu da je nekada bilo bolje ili gore nego u datom trenutku. Sjećanje je također mjesto u koje se ljudi rado uvaljaju kao svinje u blato.

Najgore je kada sjećanje postane jedina koordinata na karti nečijeg postojanja (kao što je slučaj sa Srbijom, Rusijom, Japanom itd.) i počne uslovljavati postupke koji sežu duboko u zbilju i modificiraju je. Moja bi, dakle, verzija djela iz 1991. bila ona u kojoj bi sjećanje (naravno, samo ono koje može stvarati poteškoće i sjebati stvar) bilo zgurano u kartonske kutije i stavljeno van upotrebe. Naslov bi bio: Put your memory down! Now, or I’ll shoot!

Rakovska melanholija ili?

the-night-watch

Listajući knjigu Slikarstvo/metode slikanja/materijali Metke Kraigher – Hozo naišla sam na vrlo interesantan podatak. Naime, na jednu je Rubensovu sliku 1977. godine izvršen atentat. Autorica dalje kaže kako je to sve češća praksa mentalno oboljelih osoba i kao primjer navodi Rembrantovu Noćnu stražu. Moje prvo pitanje je bilo: Zašto baš te slike? Kakvu one prijetnju predstavljaju posmatraču? Odabir boja, atmosfera, ono što tematiziraju? Šta je, dakle, u pitanju? Fleku od sumporne kiseline na licu Erzherzoga Albrechta Austrijskog su uklonili, moja pitanja, međutim, još stoje.