Hipnotizirajuće figure

6 sij.

dvije figure
Two Figures 1953.

Hipnotizirajuće Baconove Figure: slikar ih dodatno izolira i izdiže različitim namještajem (u ovom slučaju krevetom) ili kružnim monohromatskim plohama s kojima Figura, uz pomoć kontura, stvara ritam. Figure, zatim, kako kaže Deleuze, trpe djelovanje nevidljivih sila uslijed kojih se deformiraju. Riječ je o silama koje francuski filozof pronalazi i kod Kafke i Becketta – o silama koje trpi tijelo koje miruje. Tamo gdje sila pritišće, izduljulje, pritješnjuje – vidimo tragove. Nevjerovatno je kako je Deleuze propustio identificirati silu koja deformira: ona je Bacon sam. Iako se na ovoj slici, koja je nešto drugačija (intimnija) od ostalih njegovih djela, to djelovanje ne vidi tako dobro – portreti i autoportreti govore o Baconovom uplitanju, njegovoj penetraciji u osobu koju deformira.

U jednom je intervjuu Bacon rekao kako slikama povređuje druge, kako baš zbog toga ne voli da su ljudi koje slika prisutni dok to čini (uvijek je preferirao slikati osobu gledajući njezinu fotografiju, što ujedno objašnjava i mirovanje). Upravo me je ta njegova pozicija moći – pozicija čovjeka koji druge ljude kistom iznosi izvan zbilje da ih nesmetano posmatra, secira – čini od njih svoje Figure – podsjetila na Rolana Barthesa, jer Baconova se slabost najbolje vidi kada kroz nju napravimo rez Barthesovim figurama iz Fragmenata ljubavnog diskursa: „Pomno promatrati znači istraživati: ja istražujem tijelo drugoga, kao da želim vidjeti što je unutra, kao da je mehanički uzrok moje žudnje u tijelu nasuprot meni (nalik sam klincima koji rastave budilicu da bi doznali što je vrijeme). Taj postupak izvodi se hladno i s čuđenjem; miran sam, pozoran, kao da sam pred nekim neobičnim insektom, kojeg se odjedanput više ne bojim.“

Čim se osoba počne kretati, Barthes je ponovo voli: više nije riječ o promatranju/ fetišizaciji mrtvaca. Za Bacona važi isto – na slici Dvije figure iz 1953. slikar nije u potpunosti uspio zatomiti kretanje i uspostaviti svoj ideal nedogađajnosti – naracija je ipak prisutna kroz položaj tijela: predložak za sliku je bila fotografija dvojice hrvača, ali je ona sada pretvorena u prizor drugačijeg odnosa koji još uvijek sadrži nešto od prvobitne napetosti, u strastveni klinč. Rezultat ljubavnog zagrljaja su silnice – vertikalne linije koje kod Bacona inače imaju svojstvo zavjese ili ograde, a u ovom slučaju djeluju kao magnetno polje koje dvije naelektrizirane muške siluete stvaraju uzajamnom interakcijom. Dokaz tome – one ne prelaze preko tijela ljubavnika, već ih uokviruju. Za razliku od udaljenosti koju inače imamo od Baconovih Figura, sada kao da smo s njima u sobi. Ipak, nemamo pristup mjestu iz kojih napetost, odnosno žudnja, izvire – licima ljubavnika: jedino zamagljeno mjesto su upravo ona. Nezaobilazni detalji: konture kreveta i usta – vječita Baconova opsesija, proširuju interpretacijski prostor i potpisuju slikara.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: