Prije par dana sam prvi put pročitala tekstove Slavenke Drakulić: Mitologija mudologije, Tko je tko u mudologiji? i Mudofilija kao disciplina, i učinilo mi se da su mudologija i mudofilija u međuvremenu postale sveobuhvatnije kategorije – više nije riječ samo o proučavanju, obožavanju muda i umotvorina koje ona produciraju, već o mnogo ozbiljnijem problemu.
Tri principa koja je Drakulićka istaknula kao temelje mudologije: seksizam, tradicionalizam i totalitarizam su, od osamdesetih (tačnije od ’81. kada su navedeni tekstovi prvi put objavljeni) odrasli u troglavu neman koju su posljednje dvije decenije othranili prvo rat, a onda poslijerat koji još uvijek traje. Termin mudologija pokriva razne oblasti, ali ja ću se zabaviti samo mudologijom u književnosti i pokazati kako je ona od znanosti o mudima prerasla u svjetonazor koji uništava čitavu književnu produkciju južnoslavenskih naroda, posebice Bosne i Hercegovine.
Znamo kakve je posljedice po autoricu sistematizacija hrvatskih mudologa imala: eminentna mudološka veličina Slaven Letica, Slavenki nije nikada halalio, štaviše, Letica je pamtio, pa vratio poznatom medijskom hajkom na vještice. Postoji, naravno, opasnost da se linč ponovi, ali pisanje o mudologiji je jače od straha. Imam sad u rukama najnoviju knjigu pjesama mladog sarajevskog/ hrvatskog autora, odnedavno pjesnika, Igora Štiksa, o kojemu kod nas pričaju samo u superlativima. Povijest poplave (kako se knjiga zove) programski je tekst, sinegdoha sveukupne poslijeratne bhercegovačke beletristike – pretenciozno sranje zamotano u hrvatski papir.
Poznati hrvatski pjesnik Delimir Rešicki, urednik knjige, hvali Štiksa zbog toga što je s poezijom čekao i objavio je tek nakon dva uspješna prozna naslova, a pogovor nastavlja hvaljenjem Štiksovog bezdomništva koje je rezultiralo rukopisom punim skrivenih suština i problemskih slojeva duboko ispod pragova jeftine nostalgije, ukazujući, zatim, kako Štiks ne piše da bi se dodvorio sućuti nekog europskog ili globalnog licemjerja, koje je, da parafraziram, uvijek uživalo u našem tobožnjem divljaštvu. Ne znam zašto onda Štiks i dalje siluje teme od kojih je odustao čak i Sidran, ako već ne pokušava eksploatirati ratne traume kako bi uspio na Zapadu? Btw. mladi pjesnik/pisac koji živi u Americi, rođen je 1977. godine. O ratu, dakle, zna koliko i Maša Kolanović, autorica hvaljene knjige o ratnom odrastanju u zagrebačkom naselju Sloboština. Istina je, međutim, da Štiks ne igra na kartu seljakluka i divljaštva kao, na primjer, Bregović (poslušajte samo njegov posljednji album Rakija-šljivovica za kojim je popizdila čitava Francuska), već pokušava utjeloviti mit o mladom ex-yu intelektualcu, eruditu koji je odrastao prije vremena, jer rat od ljudskog života pravi pseći, pa je on, zapravo, umjesto petnaestogodišnjak bio četrdesetogodišnjak kada je rat u Bosni počeo. Štiks stoga može, s autoritetom, govoriti o poplavama koje su nas zadesile: on zna kako je bilo živjeti prije i kako je živjeti sada.
Pjesnik s bogatim životnim iskustvom ima, dakle, potpuno pravo pisati pjesme kao što su Pristanište, Porijeklo i dr. (Morate pročitati makar prvu da biste znali o čemu govorim.) Uostalom, kada od pisanja o ratu Ugrešićka i Drakulićka žive tako dobro, zašto ne bi i on? Štiks je, međutim, zaboravio ključnu stvar: ironijski odmak, odmak bilo koje vrste. Umjesto distance on je izabrao lažnu bliskost, osrednjost, tako karakterističnu za poslijeratno bh/hrvatsko stvaralaštvo.
Ne trebamo, međutim, svu krivnju prebaciti na Štiksa, već se vratiti imenima koja su ovu našu tragediju započela: Ivi Andriću i Meši Selimoviću. Bez njih dvojice se u Bosni više ne može napisati ništa. Otkako je Andrić dobio Nobelovu nagradu, postao je bosanskohercegovačka ABBA. Kao što Šveđani svake godine na Eurosong šalju imitaciju poznate četvorke, tako i kod nas svi ozbiljni pisci pokušavaju pisati kao Andrić (ili Selimović) – o ozbiljnim, politikom protkanim temama, dovoljno velikim da uz njih mogu bez srama potpisati svoja imena.
U pisanju naših velikana lako je otkriti temelje mudologije, ali je pravo zlo nastalo kada su nestručno rukujući selimovićevskim i andrićevskim temama, mlađe generacije, kulturološki osiromašene ratom, usmjerene na the kanon – odlučile proizvesti jednako velike i važne knjige. Tako je Jergović napisao relevantne romane, Bazdulj piše naprosto sjajne publicističke i esejističke tekstove – dakle, sve biser do bisera. S tom novom generacijom mudologa i mudofila – nije ni čudo što smo u kurcu. Mladi, naravno, nisu glavni krivci – čak ni toliko godina nakon rata drugačijem se pismu ne ostavlja prostora.
Gledajući gostovanje pjesnika Abdulaha Sidrana u emisiji Nedjeljom u 2, stekla sam dojam da naše omiljeno pjesničko burence, dobri duh Sarajeva, zna stvari koje ne bi bilo loše pokazati mlađim naraštajima: da je, iako se on smatra najboljim u svom poslu, Sidran zaradio invalidsku penziju od samo 250 maraka te se morao prodati Stranci demokratske akcije da bi preživio. Čak se ni Sidran, koji je na temu rata najviše i najbolje izdrkavao, ne može više pohvaliti da je titulu mudologa zadržao do kraja – u svom je televizijskom nastupu govorio pomalo rezignirano, priznao je čak odlazak u Beograd. Da su „velike“, ratne teme na izdisaju mlađim autorima, međutim, nikako nije jasno. O politici, dakako, vrijedi pisati, ali s više dostojanstva, manje jednoumlja i neuvjerljivog plagiranja. U suprotnom ćemo završiti kao Hrvatska: s nekolicinom odličnih knjiga koje uslijed mudologijske indoktrinacije neće doći do izražaja. Uostalom, nije bez veze termin mudologija iskovan na hrvatskom tlu – Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić mogu posvjedočiti šta se desi onima kojima velike teme nisu dovoljno velike da se o njima ne bi moglo pisati drugačije.
U carstvu melanholije 