Biti dvospolac u vremenu globalizacije znači htjeti sjebati kapitalizam, ali istovremeno imati organ koji u njemu uživa. U tom paradoksu se ispisuje i moja želja – jučer sam, na primjer, otišla do kapitalističke utvrde grada Zagreba – Avenue Malla, mjesta na kojem najbolje do izražaja dolazi sva bijeda ljudskog materijalizma. Htjela sam malo protegnuti noge, pogledati šta se nudi i završila isprobavajući i kupujući stvari koje mi trebaju kako bih ih uskladila s drugim stvarima koje su, baš poput ovih, u jednom trenutku bile nužda. Ne znam odakle izviru tako proturječne želje – s jedne strane neopisiv poriv da hodam u prnjama, zapalim Zaru, Mango i sve glupe mašinerije koje rade na tome da se moja želja za posjedovanjem probudi dok sam u jednoj od prodavnica, a s druge – poriv da prije nego te prodavnice zapalim izaberem nešto od onoga što nude.
U Tuzli se lakše suprotstaviti kapitalizmu – buvljak (tz. Hame) je nadomak ruke – legitimno mjesto na karti grada, ali u Zagrebu gdje se profinjenost izjednačava s lažnim blagostanjem, buvljak, poznat kao Hrelić, bačen je sasvim izvan, odmah pored deponije smeća. Do njega se može samo dva puta sedmično – srijedom i nedjeljom, rano ujutro, dok se najbolje stvari nisu razgrabile. Nepotrebno je isticati da prostor nije popločan, sve je bačeno u blato, dok su one malo bolje stvari izginute nekolicinom štandova. Zagreb bi mogao puno toga naučiti od Pariza, ako mu je Tuzla prevelika vukojebina – second hand je in, bez obzira koliko se nekome ne sviđala jeftina i nošena odjeća – buvljak zaslužuje lakše dostupno mjesto i urbaniji predio od onoga koji mu je gradska uprava grada Zagreba namijenila.
No vratimo se u A. Mall gdje je otvoren niz prodavnica sa ženskom odjećom u kojima možete ostati dok vam se ne počne povraćati (čitaj: najčešće čitav dan) – u mom slučaju, vrlo kratko. U prodavnice se radije vraćam po nekoliko puta umjesto da ostajem dugo, jer je otužan prizor gomila žena i djevojaka koje gledaju i premeću po rukama loše sašivenu, a preskupu odjeću. Ako govorimo o jeftinijim ponudama – govorimo o izuzetno loše skrojenim i sašivenim stvarima koje kupuju samo kompulzivne šopingholičarke – dakle svi! Najteže je stati pred ogledalo u kabinama za presvlačenje: rasvjeta je takva da vidite i ono što vam inače ne smeta, svaku bubuljicu, boru, svaku kilu viška (jer, budala je ko misli da me sve ove godine neprestanog surfanja, ovisnosti o kompjuteru, knjigama i pornografiji nisu učinili oblijom, spužvastijom). U tom trenutku bi vas bogatstvo tkanine trebalo utješiti, težina nabora zaštititi, ali sve što vašu kožu dodiruje jesu jadne krpice koje samo dodatno ističu loša mjesta – majice naborane ispod pazuha, suknje čudnih krojeva u kojima izgledate kao trudnica – prodaju vam, dakle, ono što ni pas s maslom ne bi pojeo! Tjeraju vas da počnete vjerovati kako je bolje kupiti suknju od 1000 kuna (~ 260 maraka), jer je kvalitetnija.
Za nekolicinu nas koje smo naučile osnove šnajderskog zanata i one koje su šivenje savladale još bolje – te su dvije ponuđene alternative pravi pakao jer je i suknja od 1000 kuna najčešće sašivena od istih materijala od kojih su šivene njezine jeftinije inačice i, vjerovatno, na isti način. Jaz je još veći ako ste prije nego u Avenue Mall, otišli u Žensku Infoteku gdje se za 50 kuna prodaju klasici feminističke literature – Nevolje s rodom, Prakse ljubavi, Spolni ugovor itd, ili časopis Kruh i ruže za 10 kuna: dvije bi različite opipljivosti – književna i modna – stavljene na vagu trebale težiti isto jer moda je bitna, i suprotno onome kako nas uče, jednako konstruktivna i kreativna kao i feminizam. Međutim, iz nekog razloga žene ne čitaju modu isto kao što ne čitaju ni feminističku literaturu. Time odjeću i vlastite živote doživljavaju isključivo kroz novac koji, nemilice trošeći, vade iz loše sašivenih ili bezobrazno skupih novčanika kupljenih u bespuću nekog od trgovačkih cenatara.
Problem je, dakle, kako uskladiti želju za modnim izričajem s ograničenjima koja postavlja kapitalizam: moja je kupovna moć izuzetno mala – odjeća koju bih rado kupila i nosila izvan je mog dosega; trebala bih se, stoga, zadovoljiti onim što trgovački lanci i centri nude – jeftinom odjećom plaćenom skuplje od njezine stvarne vrijednosti. Ukoliko bih sasvim, gotovo solipsistički, odustala od vanjskog svijeta i kupovala samo kućne ogrtače i pidžame kako sam u jednom trenutku planirala napraviti – da li bih time priznala poraz pred kapitalizmom? Može li se moja želja za visokom modom zadovoljiti na način drugačiji od onoga koji se najčešće ispostavlja kao jedini učinkovit, od odustajanja od feminizma i pristanka na obvezno prodavanje tijela? Da li je, uostalom, dvospolnost (istovremeno, kako sam na početku rekla, preziranje kapitalizma i uživanje u njemu) u kapitalizmu uopšte dozvoljena kategorija ili je ono baš kao i biseksualnost, nešto što doista postoji, ali se smatra urbanim mitom? Ova me, i mnoga druga pitanja muče isključivo zbog afiniteta prema ideji mode koja se istovremeno razvija i degradira kapitalizmom: kao žena koja u fluktuacijama modne industrije i sama učastvuje, ali sa “zdrave” margine, moram se često suočavati s ogledalom koje, ukoliko mu se ne suprotstavi sadržaj, može pokazati svu otužnost i površnost forme. Dalje, u trenutku u kojem bih pred ogledalo prestala izlaziti – žudnja bi se pokazala kao izlišna, u tom bi trenutku pojam autoerotizacije, zavođenja i svo bogatstvo erotike uopšte, izgubio na svojoj vrijednosti. Bez toga, pisanje ne bi imalo nikakvog smisla, a o ljudskim inerakcijama da i ne govorim.
U carstvu melanholije 