Puko slovo na papiru

28 ožu.

Prije par dana sam se vratila s Goranovog proljeća i moram priznati da mi je izlet na Hvar doista prijao – s jedne sam se strane nagutala sunca i nagledala mora, napunila baterije, a s druge skupila dovoljno materijala za jedan kvalitetan ženski bijes: otkako sam se s prvom spolnom diskriminacijom susrela još 1997. godine (možda zaboravljam rođendane, ali tu godinu sigurno nikada neću), pa do danas ona je bila i ostala slon – u sobi je, smeta – ali slabo ko o tome želi pričati. Dakle, 1997. godine sam bila petnaestogodišnjakinja koja je igrala za stolnotenisku reprezentaciju Bosne i Hercegovine, to jeste – trebala igrati. Iz nekog sam razloga, nakon što sam stigla u Frydek-Mistek (Češka) vidjela da mi nisu dali broj bez kojeg nisam mogla nastupiti. Njega je nekim slučajem, tj. višom silom, dobio dječak koji je tada na rang listi bio jedanaesti (ja sam bila treća), ali čiji je otac bio faca u Stonoteniskom savezu BiH. Godinu-dvije kasnije ponovila se slična stvar – ovoga sam puta, međutim, ostala kod kuće, jer za moju suigračicu i mene nisu imali dovoljno novaca. S osamnaest sam napustila sport. Iz tih je osviještenih trauma izniklo duboko nezadovoljstvo, ne frustracija, ali ljutnja koja pruža odmak potreban da se stvari koje bi mi inače promakle, itekako uhvate u percepcijsku mrežu.

Nisam se više u stanju pretvarati da se ništa ne događa – nikada šutjeti o nečemu nije imalo veću težinu nego danas kada je o stvarima preko komunikacijskih servera, blogova i e-mailova tako lako reći makar riječ-dvije i boriti se pisanjem protiv regresije u privatan trač. Šutnja nije više samo zlato – ona je sada zlato koje potapa: kada dovoljno napuni džepove, od nje se više ne može izroniti van. U slučaju žena i onoga što se od desnice pa do ljevice o njima misli i kako ih se tretira – šutnja je doista zlato: one žene koje šute odlično profitiraju, muškarci također.

Uzmimo, dakle, Goranovo proljeće za primjer. Riječ je o vrlo važnoj pjesničkoj manifestaciji u čijem odboru sjedi sedam muškaraca različite životne dobi. U trideset i osam godina koliko se Goranov vijenac dodjeljuje svega je pet žena dobilo tu nagradu, a od 1977. godine kada se počela dodjeljivati i nagrada Goran za mlade pjesnike čak ih je osamnaest, dakle više od pola, pripalo pjesnikinjama. Nagradu Goran za mlade pjesnike bi trebalo, ako je suditi po dobitnicama, preimenovati u Gorana za mlade pjesnikinje, a onu koja slijedi za životno djelo, Goranov vijenac, trebalo bi preimenovati u Vijenac za Gorane i Ivane, jer je vjerovatnoća da nagradu dobije žene minimalna.

Diskriminacija se, međutim, ne manifestira samo u numeričkom nesrazmjeru – diskrepancija se razvija i u rascjepu koji se zove pička. Koristim tu riječ jer je najprimjerenija: s jedne strane predstavlja strah hrvatskih pjesnika od noviteta i humora u poeziji i od žena, naravno, a sa druge govori o poziciji pjesnikinja – one su za dobar dio svojih kolega – pičke, u pravom smislu te riječi. Ovogodišnja je dobitnica Gorana za mlade pjesnike, Irma Velić, nagradu dobila za jako loš rukopis, ali pošto niko nije ponudio ništa bolje, valjda je bilo u redu da nagradu daju njoj. O tome koliko je njezina poezija loša pričali su apsolutno svi, ali pošto je tri dana koliko smo se družili, prvo u Lukovdolu, a zatim u Hvaru, Irma provela isključivo u društvu donedavnog predsjednika Odbora Goranovog proljeća – Branka Čegeca, inače vrlo šarmantnog sredovječnog muškarca koji je i dalje važan član odbora i čitave manfestacije, niko o njezinoj poeziji nije mogao s njom porazgovarati.

Da to druženje u dvoje nije privatna stvar nije svima jasno, ali ženama (bar u većini) itekako jeste – fama koja se pronosi o pjesnikinjama da su do nagrada došle upravo preko kreveta ili poznavajući nekoga, nije ni najmanje ugodna, pogotovo ako je riječ o poeziji koja po svojoj kvaliteti preskače čak i životni opus nekih od starijih kolega koji su dobili Goranov vijenac. Za muške dobitnike takvu vrste tračeva nikada nećete čuti. Irmu sam spomenula zbog toga što najčešće one žene koje najlošije pišu nemaju zbog čega strahovati za svoju pjesničku reputaciju. Osim toga, među uzvanicama se uvijek nađu i oni pjesnici koji svoje kolegice pjesnikinje doživljavaju kao putujući bordel – iako oženjeni – svejedno žele umočiti u pjesnikinju-pičku. Njima ne treba puno da bi ih se uvjerilo da su pjesnikinje upravo to – pičke koje pišu i da su tu da ih uz alkohol razonode. Irme ovog svijeta su tu da tu iluziju prodube i učvrste.

Naravno, što iz kurtoazije, što od straha od posljedica (jer Hrvatska je ipak mala zemlja, s još manjom pjesničkom scenom) – ljudi ne žele o tome razgovarati. Uvriježeno je mišljenje da žene od sporta odustaju zbog braka i majčinstva iako je pravi razlog bitno drugačiji. Isti je slučaj i s poezijom – nisu žene te koje odustaju od poezije, već je poezija ta koja odustaje od njih. Poezija koja se u Hrvatskoj piše kao imenica ženskog, a uporno izgovara kao imenica muškog roda.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: