Ono što ženama u književnosti najviše zagorčava život nisu seksualni apetiti starijih književnika/pjesnika (iako i oni odmažu), već ono što mušku želju legitimira kao jedini ispravan način komunikacije sa ženama – riječ je o mitu o muškoj intelektualnoj nadmoći. Rasprava koja me je ponukala da se na nju osvrnem u pisanoj formi desila se na povratku s Hvara. Započeta je opaskom o poligamiji na koju sam reagirala kao svaka osoba koja zna da se žudnja ne može iscrpiti poligamijom – ako govorimo o tome kako je monogamija društveni i kulturološki konstrukt, onda je valjda logično da uvidimo da je s poligamijom isti slučaj. Iz nekog su razloga moji sugovornici, Marko Pogačar i Tvrtko Vuković, ustvrdili kako prednost monogamiji dajem jer nisam u stanju razbiti okvire u koje me je društvo smjestilo. Nisu mi, međutim, znali objasniti kako to da oni jesu: ako ja ne vidim kakve su prednosti poligamije, otkuda njima moć da je oni pojme kao „prirodniju“ ili posve moguću. Znači li da su opsjene rezervirane samo za one bez duha, tj. žene koje ne mogu iskoračiti iz zadanih normi, dok su muškarci dobili šesto čulo koje ih čini otpornim na civilizacijske fatamorgane?
Tvrdnju da poligamija više odgovara ljudskoj „prirodi“ i sl., obojica su pokušala objasniti teorijski, optužujući ujedno Antoniju Novaković (koja se također upustila u razgovor, zalažući se za stavove koje sam i sama branila) i mene da ne samo da ne možemo odbaciti monogamiju jer smo indoktrinirane dominantnim predstavama o njoj, nego i da nismo teorijski osposobljene da o tome razgovaramo. Pogačar je lamentirao nad tim što logika nije obavezan predmet na sveučilištima (aludirajući valjda na činjenicu da je nas dvije nismo savladale), dok je Vuković koji se iz rasprave povukao nešto ranije – dobacio kako bi se Pogačar trebao prestati raspravljati s nama jer je puno obrazovaniji.
Zanimljivo je primijetiti da je u slučaju i jednog i drugog lični stav zakamufliran teorijskom terminologijom – dok se Antonija i ja nismo libile istaknuti da govorimo subjektivno, Marko i Tvrtko su čitavo vrijeme insistirali na kanoniziranju svojih tvrdnji – kao da one nisu vrijedne ako ih se u međuvremenu teorijski ne opravda, pa i pod cijenu kontradikcije i zaboravljanja prvobitnih izjava koje su razgovor i započele. Povrh svega, riječ seks ih je užasno iritirala, kao da nam nije bilo jasno da je upravo ona pokrenula pitanje i fantaziju o poligamiji. Nešto kasnije, nakon što se Vuković već bio povukao iz rasprave, postalo je jasno da govorimo iz sasvim oprečnih pozicija za koje je Pogačar tvrdio da su jednoznačne, jer potiču iz iste tradicije zapadnjačke misli. Tako po njemu u osnovi feminizma i desnice leže isti postulati, a kultura svoje obrasce mijenja sama, bez učešća ljudskog faktora koji je, dakle, potpuno nevažan, zatočen sistemom u kojem može proizvesti tek minorne i uzaludne tektonske pomake.
Jedan od ključnih Pogačarovih argumenata bila je povijest. Feminizam nas, međutim, uči da budemo skeptici kada je povijest u pitanju: znamo da je ona zapis i da je ljudski faktor ono što je oblikuje i servira. Nakon završetka rata u Bosni, u naše su učionice dolazili profesori i profesorice i diktirali nam koje stanice u udžbenicima trebamo cenzurirati, tj. prekrižiti olovkom. Ako to nije dovoljan dokaz tome koliko je ponekada objektivnost povijesti upitna, ne znam šta jeste. Osim toga, negiranje ljudske moći unutar sistema ne samo da je krajnje pesimitično, nego je i opasno, jer tu slabost možemo interpretirati kao zeleno svjetlo za konformizam i pragmatizam: ako se razlike između pozicija iz kojih govorimo poništavaju ili definiraju tek kao varijacije na istu temu, logičan je zaključak da subverzije nemaju nikakvu težinu i da je njihov najviši domet današnji razvodnjeni punk, koji umjesto da podriva šovinističko društvo doprinosi njegovom razvoju. Tako je poligamija, ukratko rečeno, razotkrila vrlo važne rascjepe i ukazala na niz stvari koje planiram u budućnosti esejistički obraditi. Možda je, uz vječitu mudologiju, najbolje istaknula glavnu slabost ljevice – jer dok neokonzervativizam buja potencirajući upravo moć mase, ljevica pokušava provesti ideje za koje vjeruje da ne mogu zaživjeti, jer baš kao i Pogačar umjesto u povijest – sumnja u ljude. Pogotovo u žene.
U carstvu melanholije 