Što ne učiš, Tomiću?

Posljednja kolumna Ante Tomića (Učiš li Vedrane?) govori puno o “piscima” danas, a još više o novinama koje takva sranja kao što je dotični tekst – objavljuju. Nije misterija da je hrvatska kultura u kurcu jer su njezini stubovi upravo “veličine” poput Tomića. Uostalom, kad su vam glavni literarni aduti ljudi koji u svojim tekstovima ne kažu nijednu pametnu, šta drugo možete očekivati? Bila sam, doduše, blago zapanjena kad sam pročitala na koji način Tomić pokušava diskreditovati studente na Filozofskom, pogotovo studentice svojim – “Pije se vjerojatno nekakvo jeftino makedonsko vino, negdje u pozadini sviraju Flaming Lipsi ili Teenage Fanclub, a smotane studentice komparatistike, već malo pošandrcale od teških poststrukturalističkih eseja koje nisu razumjeli ni njihovi autori, s makrobiotičkim krekerom u ruci zaljubljeno slušaju plameni solilokvij glavnog ideologa studentske pobune, jednog raščupanog s piercingom na obrvi, koji tvrdi da ga policija prati i prisluškuje.“

Pretpostavljam da se hrvatski pisac, dok je još studirao filozofiju, nije ni trudio čitati poststrukturaliste jer je znao koja su njegova ograničenja – a ako nije, vjerojatno su mu se vremenom sama kazala, pa je odlučio pisati u skladu s njima. Zanimljivo je da autori poput njega, mudolozi par exellence, najbolje ilustriraju jezivi cinizam vladajućih struktura – “budimo realni, daj šta daš” je deviza onih koji ne žele da neko želi više jer ako se letvica pomakne naviše, slabe su šanse da će ih pisci poput Tomića i njemu sličnih preskočiti. Zamislite samo da svi pisci moraju ne samo pročitati, nego i razumjeti poststrukturaliste? Koliko bi radne snage u književnim krugovima ostalo? Jeziv bi to udarac bio za hrvatsku književnu scenu i akademske krugove. (Osim toga, Jutarnji bi list bio desetkovan – bio bi lišen svojih najboljih kolumnista.)

Tomić se, da ga parafraziram, fino opružio po novinama, a da ga ne bi tkogod optužio da dangubi, izabrao se boriti protiv socijalne pravde. I to, ni više ni manje, nego lošim tekstom jer zna da takvi najbolje prolaze u društvu u kojem se Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu smatra leglom danguba i vječnih studenta, kojih, naravno, na ostalim fakultetima nema jer se medicina, pravo i ekonomija upisuju da se što prije završe i što prije unovče. Tomić je, kao što tekst pokazuje, odlučio nastaviti porodičnu uvijek-biti-lagano-nacionalist tradiciju: takva se najviše isplati jer sve drugo je puka borba s vetrenjačama od koje niko ne želi imati nikakve koristi.

p.s. Tomić se, dakle, nije jedini prosrao u Jutarnjem, već je uz njega to junački napravila i Milana Vuković Runjić (ovdje). Počinjem vjerovati da postoji neka opklada u Jutarnjem ko će napisati veću glupost. Kako god, kandidata ima – što muškaraca, što žena, svejedno je jer glupost ne diskriminira: nije joj bitno šta imaš između nogu, nego u glavi. Jasno je da je jednaku prazninu našla i kod Tomića i kod Vuković Runjić, pa je rezultat trenutno izjednačen – 1:1 za glupe. (Hvala komentatoru/komentatorici na informaciji jer bi mi Vuković Runjić sigurno bila promakla.)