Prezirem ljude koji svoje najintimnije trenutke proživljavaju uz turbo-folk, a još više one koji svoje buntovništvo žive uz muziku bendova kao što su Letu štuke. Ne zna se ko je gori – oni koji su otvoreno konformisti i primitivni, ili oni koji glume da to nisu. Nije me, stoga, začudilo da je frontmen sastava Letu štuke, Dino Šaran, u intervjuu koji je dao novinarki Globala rekao: „Turbo-folk nije nešto protiv čega se ja, a ni ostala „urbana gerila“ bori. Mislim da bi se borba trebala usmjeriti protiv površnosti, vrijednosti koje se nameću turbo-folkom, gdje ništa nije privatno, nego je, kao na dlanu, izloženo javnosti. Ljudi se hrane privatnim životima, ko je slomio nokat, ili ko je koga prevario. Mislim da se protiv tih nuspojava turbo-folka treba boriti, jer turbo-folka će uvijek biti. On neće izumrijeti, niti treba izumrijeti. Meni turbo-folk nije nikakva konkurencija.“.
Ali zato Šaran svojim komentarom i svojom glazbom pokazuje da on jeste konkurencija turbo-folku. Njegova izjava odlično eksplicira izostanak razlike – ako frontmen sarajevskog benda upozorava samo na nuspojave, ali ne i na sam turbo-folk, jasno je da ga ne doživljava kao opasan i loš. Njegova „alternativna“ glazba tako postaje paravan istoj onoj gluposti i banalnosti koju slave narodnjaci i turbo-folk izvođači jer bi u suprotnom Šaran nuspojave identificirao kao simptome, a turbo-folk kao problem s čijim se postojanjem nikada ne bi trebao pomiriti. Paradoksalno, pjevač turbo-folku spočitava površnost, a u njegovom osvrtu na taj muzički pravac izostaje svaka „dubina“. Šaranu, uostalom, kao i sveukupnoj bh „urbanoj gerili“ nikako nije jasno da bi, makar povremeno, makar simbolično trebalo istaknuti razliku između punk-rock impertinencije i turbo-folk prostakluka. Nažalost, današnji bh primitivizam koji je daleko od nekadašnjeg ironičnog i subverzivnog New Primitivsma, ne pravi razliku – apatija je sveobuhvatna, muzički ukusi sasvim irelevantni, jer se sve svodi na prognozu da je turbo-folk dominatan muzički pravac koji zrcali situaciju u društvu, pogotovo u kulturi. Činjenicu da je riječ o novokomponovanoj muzici, svi su zaboravili. Kao da svijet prije turbo-folka nije postojao i, još gore, kao da drugačiji nije moguć.
Zanimljivo je kako u tom površnom i lažnom otporu turbo-folku niko ne vidi problem. Koliko sam samo puta čula ljude kako objašnjavaju da novokomponovanu muziku slušaju samo kad piju, inače ne, a svi znamo kako bi ti isti ljudi reagovali kada bi neki frajer rekao da nije gej, nego muškarce jebe samo kad malo popije i opusti se. Razlike se, dakle, prave, ali na pogrešnim mjestima. U muzici, ako je vjerovati Šaranu, ima mjesta za sve, što znači da nema mjesta za one koji misle da turbo-folk nije muzika, a ni za one koji smatraju da su rock i punk, kao uostalom i turbo-folk, puno više od muzičkih pravaca. Slušanje novokomponovane glazbe ne samo da ukazuje na određene estetske parametre, tj, izostanak istih, nego govori i o tome kakvi tekstovi i „melodije“ korespondiraju najbolje s dominantnim raspoloženjima mase. Što nas dovodi do onih koji smatraju kako ne pripadaju gomili (osim za Bajram i ostale praznike kad se utope u masu koja pije i skače uz turbo-folk poskočice). Kolike su doista šanse da Letu štuke sluša osoba koja ozbiljno shvata građanski neposluh? Minimalne. Šaran odlično zna da (tupu) publiku itekako dijeli s turbo-folkom i da bi izumiranje novokomponovane, uništilo i njegovu, prividno alternativnu glazbu, jer Letu štuke postoji samo kao minimalan odmak – marginalizaciju u pravom smislu te riječi Šaranov bend, kao i ljudi koji ga slušaju, sigurno ne bi prihvatili.
U carstvu melanholije 