Pitanje koje se često postavlja jeste zbog čega većina muškaraca pametne žene doživljava kao prijetnju. Odgovor sam dobila prošle sedmice kada sam, prolazeći gradom, primijetila grupu Roma kako provociraju starijeg muškarca, luđaka. Hijerarhija je vrlo rigidna stvar i uvijek se na njezom vrhu nalazi mudrac (ili neko ko na mudraca nalikuje). Na dnu ljestvice su mentalni bolesnici kojima se i manjine mogu podrugivati, jer ako je vrhovni um na pročelju, logično je da odsustvo razuma znači samo dno. U međuprostoru su razbacani društveni ostaci.
Uslovno, možemo govoriti o kastama predstavljenim određenim ljudskim udovima, odnosno dijelovima tijela. Ako su stopala ono najniže, najprljavije, dobićemo da su žene, neminovno, genitalije društva – one pripadaju donjim ekstremitetima i s glavom komuniciraju preko želje za prokreacijom, ako je veza produktivna, ili jednostavno samo željom koja, ako je vjerovati mizoginoj zapadnjačkoj misli i ne samo njoj, dokida čistoću uma i smeta spoznajnim i svim ostalim mentalnim procesima. Žene, dakle, po standardnoj raspodjeli postoje samo kao smetnja razumu, odnosno kao njegova antiteza. Mudrost dozvoljena ženama jeste razblažena, narodska inačica iste – lukavstvo: žene ne mogu biti dovoljno obrazovane da bi ravnopravno učestvovale u znanju, ali mogu posjedovati intuiciju koja im pomaže da opstanu. Lukavstvo se najčešće ispoljava u verbalnim okršajima (koji, naravno, nisu na nivou akademske rasprave) kroz brze replike i podjebavanja. Sve od navedenog ženu, dakako, čini privlačnijom, ništa manje seksualnom, ništa manje genitalnom pojavom.
Šta se dakle događa kada žena pretenduje na vrhovno mjesto, kada želi biti intelektualni autoritet? U tom slučaju pozicija genitalija postaje ugrožena – da bi se rigidna hijerarhija sačuvala potrebno je dodijeliti nekome genitalnu funkciju. Ako žene odbijaju biti simbolom spolovila, jasno je da muškarci to osjećaju kao prijetnju: heteroseksualna muška želja se vezuje uz žene. Šta bi se dogodilo da to mjesto ostane prazno, bez označitelja, ili da se u njega upišu sami muškarci? Pametna žena, dakle, prijeti – ne samo sveukupnom poretku, nego i pojedincima raspoređenim unutar sistema. Svakome je dana određena funkcija protiv koje se ne smije buniti, jer su pozicije (kao na šahovskoj tabli) fiksirane vrhovnom inteligencijom – intelektualnim mantrama starijeg, bradatog muškarca.
Ne osporavam, naravno, asimilacije žena koje krenu na određene društvene ekspedicije, jer tih asimilacija uvijek ima: ukoliko funkcija poništi pojedinca, onda se nalazimo u paklu birokratije kojem su i žene jednako podložne. Žene, dakle, nemaju nikakvih supermoći, ali ih nemaju ni muškarci. Time postaje jasno koliko je pozicioniranje muškaraca na vrhu društvene ljestvice proizvoljno i kako je riječ o začaranom krugu iz kojeg možemo izaći samo fluidnijim „raspodjelama“. Nije nužno pozivati na anarhiju, mada se katkad čini da je potpuno poništavanje hijerarhije jedini pravi odgovor i način da se mizoginije koja ženama osporava ravnopravnost, potpuno riješimo. Opravdavanje muške nadmoći biologijom trebalo bi biti prevaziđeno, ali nije, jer se bez biologizacije ljudskih odnosa gubi svaki privid ženske intelektualne inferiornosti i time otvara mjesto za dijalog kojeg se muškarci duhovno osakaćeni patrijarhatom itekako plaše.
U carstvu melanholije 