Već više od tri sedmice mislim samo na jedno – kako se prostor u koji sam se tako rado uvlačila – odjednom pretvorio u strašnu prijetnju. Za sve je kriv J. Allan Hobson, čovjek čija me je knjiga Sanjanje – Uvod u nauku spavanja odjednom umjesto na sadržaj sna, usmjerila na njegovu formu i na spoznaju da REM faza gasi samosvijest. Spavanjem prestaje svaka (auto)refleksija. Sva ta trčkaranja u snu, to preplašeno i istovremeno neustrašivo ja koje se upušta u lude, megalomanske avanture – nisam zapravo ja, nego projekcija nečega što se samo u budnom stanju prepoznaje kao jastvo.
Počela sam da gledam na san kao na uvredu ljudske fizionomije – kada spavam, lažem samu sebe. Mozak kao da nas napušta noću (u mom slučaju danju) – gasi nam se termička samoregulacija, paralizira nas – ležimo zgrčeni, računajući da smo u skloništu, jazbini i da će vanjske okolnosti regulirati našu tjelesnu temperaturu. I to se smatra odmorom! San potencira negativno, jer su strah i kretanje ono što nas danju drži u životu – učimo se životinjstvu na koje budni zaboravljamo: bitno je kretati se, teško je kretati se, ali još je teže misliti. Ljudi, stoga, danju najčešće rade ono što rade i noću – ne razmišljaju.
Da stvar bude gora, povlačeći paralelu između proze i sna – osjećam se dvostruko prevarenom: ne samo da moj mozak laže mene, već ja pisanjem pomažem drugima da njihov mozak danju laže njih – ako pisanjem tjeram druge na kretanje, na akciju, refleksiju guram u drugi plan, a ako tekst nije agitatorski, onda je pogotovo snovit, jer proizvodi iluziju kretanja, priča akciju. S druge strane, ako druge pokušavam natjerati na razmišljanje, činim ih manje živima, jer zagovaram ne-kretanje bez kojeg sisari ne mogu opstati. I eto, tek nakon toliko godina, Hamlet doista ima smisla – ili riječi, riječi, riječi ili osveta – ne može i jedno i drugo. Grčke tragedije u svojoj cjelini sada govore o stvarima o kojima ranije nisu – Edipov patricid i incest – sve je to snovito, zato što je utemeljeno u akciji. S druge strane, za ono što se ne temelji na kretanju, za djela koja potiču na razmišljanje – nemoguće je očekivati da će biti čitana: ako čitanje nije kao spavanje, onda je takvo pisanje protuprirodno, nečovječno onima koji ljudsko objašnjavaju udovima. Ako je čitanje kao razmišljanje – ono traži više od animalnosti – ono traži svijest i opterećuje tijelo i njegovu ekonomiju: više vazduha, više zdrave hrane, manje televizije, manje svega što odmara, svega što pušta mozak na pašu.
Odjednom mi se objašnjavaju sva moja buđenja – moja nelagoda u snu – dugotrajne borbe sa spavanjem, grčevita ustajanja i bježanje pod tuš da se operem kao da sam se zaprljala nerazmišljanjem. U snu radim stvari koje pamtim, iako bih trebala zaboraviti i danima osjećam nelagodu zbog toga – iznevjerujem očekivanja tijela i misli koje tijelo proizvodi – osjećam grižnju savijesti ako uživam u dugotrajnom spavanju i isto se tako osjećam kada krevet izbjegavam. Toliko toga ne stignem napraviti ako sam u krevetu, a pogotovo ako sam van njega, jer znam da nije bilo kakav rad učinio čovjeka, već da je to učinio rad mišljenja. Onaj rad koji udaljava čovjeka od svake (auto)refleksije, ne proizvodi ljudskost, već ističe praznine koje postoje na onim mjestima na kojim ih ne bi trebalo biti – u onim dijelovima cerebralnog korteksa koji su se izdignuli iznad spavanja i koje mozak noću mora ugasiti da bismo prednost prepustili kretanjima i strahovima, kako bismo zaboravili na trenutak što znači biti čovjek i postali ono što i danju mnogi ne prestaju biti – bića koja su negdje zagubila svoje sapiens i degradirala se u bezglavo kretanje .
U carstvu melanholije 